Marketing
Razvoj članova ljudskog bića u odnosu na povijest čovječanstva
Obzirom da sam u prošlom postu rekao nešto o razvoju čovjekovih članova u odnosu na dob, treba još reći nešto i o razvoju tih istih članova u odnosu na povijest čovječanstva.
Ako se vratimo u prošlost devet tisuća godina (dakle oko 7200 godina prije Krista), dolazimo u razdoblje u kojem je iz mračnog razdoblja, koje je nastalo nakon što je opći potop dokrajčio atlantsku civilizaciju, izronila indijska civilizacija. U to doba čovjek je još uvijek doživljavao duhovni svijet kao realnost, a ovaj fizičko-osjetilni svijet koji nam se danas čini kao jedina stvarnost, za indijce je bio samo privid, tj. maja. U ovom razdoblju, koje je trajalo sve do otprilike 5100 godina prije Krista, u čitavom čovječanstvu je naglasak bio na razvoju eterskog tijela. Dakle, ostali članovi su više bili pripremani za kasniji razvoj, a pravi razvoj se u to doba odvijao u eterskom tijelu čovjeka.
Oko 5100 godina prije Krista nastupa drugo razdoblje koje povezujemo s perzijskom civilizacijom. Tu je gledanje duhovnog svijeta bilo već znatno slabije u odnosu na prethodnu epohu. Ljudi su za perzijske civilizacije u fizičko-osjetilnom svijetu vidjeli nešto na čemu čovjek treba raditi, nešto što treba oplemeniti svojom djelatnošću. U ovom razdoblju naglasak je na razvoju astralnog tijela.
Oko 2900 godina prije Krista nastupa doba egipatsko-babilonske civilizacije. Tu se već čovjek jako zainteresirao za fizičko osjetilni svijet. Gledanje duhovnog svijeta sad je mnogo slabije u odnosu na doba perzijske civilizacije, no još uvijek znatno jače nego li danas. U ovo vrijeme čovjek se učio čitati božji rukopis u fizičko-osjetilnom svijetu, pa se tako naročito razvilo promatranje nebeskih tijela i u njihovom međusobnom odnosu ljudi su prepoznavali zakone po kojima je Bog ustrojio svemir i po kojima se sve odvija. U doba egipatsko-babilonske civilizacije čovječanstvo je intenzivno radilo na razvoju duše osjećaja.
Oko 800 godina prije Krista, došlo je doba grčko-latinske civilizacije. U ovom dobu postepeno je za većinu ljudi nastupilo gotovo potpuno zamračenje duhovnog svijeta. Čovjek je sve više vidio samo ono što mu je dolazilo preko osjetila, te je fizičko-osjetilni svijet postajao jedina realnost za čovjeka, osim za jedan manji dio čovječanstva u kojem se još zadržava jedan oblik vidovitosti. U ovom razdoblju koje traje otprilike do pada Bizanta, naglasak je na razvoju duše razuma. Sa dušom razuma se rađa i mišljenje kakvo danas imamo, što je omogućilo razvoj filozofije i logike.
Oko 1400 godina nakon Krista, nastupa doba germanske civilizacije u kojem danas živimo (i trajat će sve do negdje 3600 godina nakon Krista). Ne treba posebno napominjati da je u naše doba materijalizam dosegnuo svoj vrhunac i da polako dolazi vrijeme kada će duhovni pogled na svijet ponovo jačati, osnažen onim što nam struji iz događaja na Golgoti, iz Kristovog uskrsnuća. U današnje vrijeme čovječanstvo najjače razvija dušu svijesti. Stoga i svi zli utjecaji koji toliko sa svih strana prijete ljudskim dušama u današnjem dobu, naprosto zahtijevaju od čovjeka da razvija svijest, jer zlo se sakriva u čovjeku upravo tamo gdje nema svijesti.
Nakon spomenutih razdoblja slijede još dva razdoblja, a zatim ponovo velika katastrofa, ovaj puta znatno drugačija od općeg potopa, ali to je već tema za neki drugi post.
Post je objavljen 06.06.2006. u 02:40 sati.