Pregled posta

Mase, Maksimi & Piter

Kovrcavoj Sue, benkovackoj snasi, plavookom proljecu, Karin K., Anji, Asi, Evrim, jednom Anti, meni samoj i svima koji ce iscitati puninu praznine među redovima ovoga teksta.


Različiti mediji stvaraju - koristeći se raznim sredstvima i po mogućnosti prekoračujući granice uobičajene čovjekove percepcije - različite imidže onoga što kane predstaviti. U što je - u današnje vrijeme - najisplativije ulagati? Ja ću reći u razvoj duha i tijela, ali ću time djelomice biti izvan svoga vremena. A to nije dobro biti. Da bih bila uronjena u ovo vrijeme u kojem živimo i da bih slijedila njegove zakonitosti, jedan je odgovor ispravan: riječ je o imidžu. Razvoj duha i tijela nije zabranjen, ali bi trebao biti diktiran stvaranjem poželjnoga imidža. Imidž je drvo koje puno košta, ali i koji brzo rađa ukusne plodove. Imidž je pola sklopljenoga posla i ona iluzija kojoj se prepuste i najveći skeptici.

Niveina je krema ZAISTA meka poput blage ljetnje kiše, Red Bull - snagom placeba - daje ti krila, a Ariel - (uz namakanje u varikinu, znamo to svi) - čisti i one mrlje koje obični deterdženti ne mogu počistiti. Zbog Ane Sasso pila se Pipi, a mene je ona tamnokosa gđica koja tako ležerno - smiješeći se - sjedi na pilates lopti, i još u turskom sjedu, nagnala da kupujem baš onaj jogurt zbog kojeg ću i ja - uz malo vježbe i ustrajnosti - tako zasjesti na kuglu (svijeta) i (pilates) loptu.

Holivudska industrija stvara identitete američkih gradova. Gradovi jesu (kao) ljudi. U zbilji je Times Square prljav, bučan i neukusno nakićen. Na filmu - baš pod onom svjetlećom reklamom McDonaldsa na uglu - padaju najljepši poljupci i rone se najkrokodilskije suze. U zbilji je Beverly Hills sterilan, neljudski tih i snobovski neukusan. U filmu pod palmama mišićavi frajeri šeću čistokrvne pse, u dvorištima se peku roštilji, a iz svake se kuhinje širi miris pite od jabuka. Postoji određeni horizont očekivanja kada čovjek posjeti gradove koje je upoznao zatočenog u kvadrat televizorskoga ekrana. Taj se horizont očekivanja smanjuje svakim novim (zbiljskim) koračajem (zbiljskim) ulicama (zbiljskoga) grada. Moja Amerika iz filmske fikcije postala je njihova Amerika iz zbilje. Nimalo dramatično i vrlo oslobađajuće iskustvo. Zaljubljenost u fikciju nije bila dovoljno jaka da bi se razvila u ljubav.

Dobro je da stvari mogu ići i obrnutim smjerom.

Ruski su filmovi teški, zahtjevni i turobni. Happyendovski raspleti radnje boli bi oči i savjest rusofilske i američkofobske većine. Međutim, uz Nove Ruse došli su na kinematografska platna i nove Maše i novi Maksimi. Te Maše ne ispraćuju - mašući izvezenom maramicom i u suzama - Maksime na frontu, niti ih - obično kao invalide - dočekuju nasmiješene, vjerne i trpne. Novi Maksimi plaču zbog nesretne ljubavi i samoće, a nove Maše ne bivaju praktično odane - samo zbog danog obećanja - Novim Rusima. Današnjim gledanjem filma Piter Fm ugledah jedan posve novi Piter. Prepoznajem na ekranu svoj kafić, prepoznajem svoj park, svoj Uspenski sabor, prepoznajem gužvu u autobusima, prepoznajem guranje ljudi, prepoznajem mostove i, baš kao Maksim, i ja sam - u sličnom raspoloženju kao on - sjedila pogleda uprtog u crnu Nevu. I baš kao Maša - i ja se - kao mušica - brzo migoljim među kordonima ljudi na Nevskom prospektu. Ranije nisam ni primijetila da se i u Piteru dvije avenije spajaju u newyorški Times Square. I da baš tamo, na Naberežnoj reki Fontanki, mogu pasti najljepši poljupci i roniti se najkrokodilskije suze.