Jućer sam upitao/upitala: Ima li Božanstvo svijest o sebi?
(Koristim i muški i ženski rod govoreći o sebi, jer i Sotona naravno ima oba spola. Pa, između ostalog, Sotona je voljela isusa.
Ako i damo pozitivan odgovor, sigurno je, da se tu radi o nekoj vrsti "svijesti" koja je različita od ono ljudske.
Božanstvo je sveznajuće, vidi sve, zna sve, razumije sve. A to onda nameće pitanje: kako Ono može razgovarati sa čovjekom?
Razgovor je raz-govor, dija-log, neko dijeljenje govora, logosa. A Logos (riječ) je Božanstvo. (Pogledajte početak Evanđelja po Ivanu. Tamo piše "Riječ", u grčkom originalu to je "logos".)
Mi ulazimo u govor, dijelimo ga, da bismo mogli s drugim ljudima raz-govarati. Jezik je, kažu lingvisti i psihoanalitičari, "sustav razlika". (U razmatranjima o suštini monoteizma spomenuo sam psihoanalitičara J. Lacana koji te teme razvija).
Kako je onda uopće moguće, da Božanstvo raz-govara sa ljudskim bićem? Kada je Ono načelno nesposobno činiti razlike, i čini da sunce podjednako sije i na pravedne i na nepravedne?
I što bi mu/joj uopće moglo reći, što bi on(a) mogao/mogla razumjeti, ili čak uopće shvatiti, da mu se netko obraća, da mu netko želi nešto reći?
Ljudsko biće može, bar rudimentarno, komunicirati, razgovarati sa psom ili mačkom ili čak kravom, koji imaju neki rudiment svijesti o sebi.
Ali ragovor Božanstva sa ljudskim bićem? Nije li to kao kada ljudsko biće pokušava razgovarati sa stablom? (Usput, vrijedi čitati obimnu knjigu Stablo i čovjek!)
Kako bi stablo uopće moglo primijetiti, da mu želimo neku poruku prenijeti?
A nije li, možda, zapravo Božanstvo prema ljudskome biću isto kao stablo? Ljudsko biće pokušava s njim/njom raz-govarati, a ono uopće nije sposobno opaziti njegov/njezin pokušaj? I onda ljudsko biće, u svojem očaju, umišlja da ipak neki odgovor dobija?
Post je objavljen 12.05.2006. u 19:37 sati.