Pregled posta

Nastavak o globalizaciji

Kako se razvila živa diskusija oko mog prethodnog blog-entry-a, evo još malo „ulja na vatru“.
U prethodnom entry-u mi je osnovna teza bila da nije pravedno niti moralno biti „sebičan“ i zatvaranjem svojih granica (antiglobalizacija) spriječiti slobodnu trgovinu (između bilo koje dvije zainteresirane stranke u cijelom svijetu) koja će omogućiti velikom dijelu čovječanstva (Kina + Indija = 2,5 mlrd ljudi) da se izdigne iz bijede (da ne spominjemo benefite za svih u vidu nižih cijena različitih roba).
Ali, ukoliko otvaranje granica (globalizacija) znači osiromašenje onih koji u tom procesu sudjeluju s „bogatije“ pozicije, onda je priča ipak malo drugačija (ako će nama svima biti lošije, e pa onda se ja prvi ne bi sekirao što je Kinezima još gore – ovo je progovorio egoista u meni)
I to je sad pitanje procjene. Iako ekonomisti prilično uvjerljivo dokazuju da je globalizacija i globalno i lokalno pozitivan proces (vidi Martin Wolf – „Why Globalization Works“), tu se ipak svatko mora odlučiti za neku svoju poziciju koja će vjerojatno biti uvelike uvjetovana i osobnom situacijom u cijeloj toj priči.
A ja na to (ukratko) gledam ovako. Da, svakako će bit onih koji će u tom procesu završiti lošije (npr. radnici u Željezari Sisak ili u Borovu), ali će društvo u cjelini profitirati.
Međutim, tu ima i jedan gadan problem. Taj „profit“ od globalizacije ne dolazi sam od sebe. Društvo se treba potruditi da ga „realizira“. A realizirati ga može samo tako da se „popne“ na ljestvici ekonomskih aktivnosti. A to znači da se društvo u cjelini orijentira na proizvodnju onih dobara koja se u Kini i Indiji ne mogu tako jeftino proizvoditi (za sada ) i koja će svojom višom prodajnom cijenom omogućiti radnicima koji sudjeluju u njihovoj proizvodnji veće plaće (npr. 1000 EURa ). A to ne može biti proizvodnja patika koje se u Kini proizvode za dolar i po. To može biti izrada softvera, turizam, farmaceutska industrija (ali to su Čović i ekipa upropastili ), moda i dizajn, „kvalitetna“ poljoprivreda i općenito proizvodi iz sektora usluga. Čak bi i naša brodogradilišta mogla biti konkurentna kad bi ih se organiziralo na tržišnim principima (čitaj, otpustiti pola radnika).
E sad je pitanje možemo li se mi „popeti“ ? Ja sam doduše po prirodi izaziti optimist pa sam možda pomalo i subjektivan, ali sam ipak prilično siguran da u Hrvatskoj ima potencijala za „penjanje“. Nažalost, popeti se možeš samo znanjem !!!!! Kinez i Indijac imaju isti par ruku i nogu kao i svaki Hrvat i u bilo kojem „manualnom“ poslu im ne možemo ni teoretski konkurirati. A za bilo kakvu drugu vrstu posla nešto treba znati. A da bi nešto znao to moraš naučiti. A da bi nešto naučio, treba ići u dobru školu. A naše školstvo je u cjelini u k.... Ovo je prilično oštra ocjena i treba ju promatrati u kontekstu onoga što bi se moglo napraviti u tom području. Naše školstvo i visoko obrazovanje nije baš toliko loše, ali po mome mišljenju to neće biti dovoljno dobro za ono što nas čeka. Posebno je nezgodan problem što Hrvatska neće moći izbjeći globalizaciju ! Što se nas tiče ona je tu, i tu će i ostati (ukoliko ponovno ne dođe do svjetskog rata, što je ipak malo vjerojatno, barem u sljedećih 10-ak godina – a „oprezni“ će držati oko na Kini i Tajvanu).
I što nam je činiti ?

Nažalost, naši političari su tom problemu samo deklarativno posvećeni. Fraze, fraze, fraze ... Kako radim na fakultetu kao asistent, imam „pogled iz prvog reda“ na stanje visokog školstva a roditelji su mi cijeli život bili nastavnici u osnovnoj školi pa i tu imam nekih „informacija“.
I, kako želite servirano ? Najprije „loše“ pa „loše“, ili možda ipak prvo „loše“ pa tek onda „loše“ )
Ajmo prvo „loše“. A to je Bolonja, odnosno za neupućene Bolonjski proces reforme visokog školstva u Evropi (što su građani Bologne skrivili da ih studenti i profesori toliko spominju ). Da se razumijemo, Bolonjski proces je izvrsno zamišljen. Veće individualiziranje nastave (čitaj, manje grupe), fleksibilniji nastavni program (odabir izbornih predmeta), ECTS bodovi koji omogućavaju razmjenu studenata u cijeloj Evropi (dvije godine studija u Hrvatskoj na PMFu, pa godinu dana malo u Englesku i onda opet završnu godinu u Hrvatsku). Prekrasno. Samo je jedan problem. Ko će to sve platiti ? Ministar je otpilike rekao: „Sad ćete vi svi duplo više raditi za iste šolde, i uz to ćemo kontrolirati koliko ste motivirani za svoj posao i koliko ga dobro radite tako što će vas studenti ocjenjivati preko studentskih anketa“. I uz to će taj „teret“ biti vrlo nejednoliko raspoređen (nekima na fakultetima će čak biti i bolje). Hmmm, to je priča koja će se intenzivno pratiti na ovom blogu
A drugo „loše“. Pa, osnovni problem, kako ga ja vidim, je degradacija u kvaliteti nastavničkog kadra u osnovnim (i srednjim) školama. I kad tome dodaš općenito slabo financiranje, eto ti problema. Ja se, primjerice, većine svojih učitelja iz osnovne i srednje škole sjećam s poštovanjem. To su, u velikoj većini slučajeva, bili ljudi koji su znali svoj posao. Ali to je bila stara garda koja je u svoje školovanje za nastavnika/profesora krenula poslije drugog svjetskog rata u vrijeme kad je učiteljsko zanimanje „imalo svoju težinu“. A zadnjih dvadeset godina ? Učitelj je zadnja rupa na svirali. Nitko ga ne poštuje, ima malu plaću, roditelji zahtijevaju sve više. I što su radili pametni ljudi ? Nisu išli „u učitelje“. Ovdje je vrijeme za jednu ogradu. Sasvim je jasno da i u današnjim školama ima nastavnika koji su vrhunski u svome poslu. Koji svojim učenicima prenose znanje koje će im trebati kasnije u životu i koji ih dobro pripremaju za ono što ih čeka. Ali, ako se gleda prosjek, bojim se da je statistika tu neumoljiva.
Srećom, ovdje ima i jedan „pozitivan“ trend. Nekako mi se čini da dosta Hrvata u lijepim bojama zamišlja rad u državnoj službi (pa tako i rad kao učitelj u školi). Ne radi se puno, plaća je sigurna, a to što je mala – uvijek se može nešto raditi sa strane ). Jasno, takav stav je direktna posljedica divljeg i nereguliranog kapitalizma koji još uvijek vlada u Hrvatskoj (pravna država još čeka da joj obrade dokumente na Macelju), ali eto ima i jednu pozitivnu stranu da učiteljsko zanimanje nije više toliko out.
Ipak, kad se sve sagleda u cjelini, situacija nije baš blistava. A ako sve pođe u k.... ? Srećom, ima ćaća nešto zemlje doli u Dalmaciji (jes' da motiku dugo nisam drža' u ruci :-), ima i kuću (koja nije pod nikakvom hipotekom :-), a ima i dva apartmana za iznajmljivanje (a more će uvik biti tu) pa ću se nekako snaći


Post je objavljen 08.05.2006. u 03:10 sati.