Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/yoko

Marketing

Tema: CRY BABY! [PROČITAJ OVO]

Eto još jedan unikatan post...
Recite Vi meni jel' postoji razlika izmedju ljubomore i zla? Da li je normalno da netko bude ljubomoran na nekog ako je taj netko bolji, uspješniji?? Koliko treba u ljudima biti morala da pređu preko svega što im se nameće?
Ukratko...
Uzmimo u primjer da ste imali svoj ideal, imali svoj život, svoj "način". Crpili ste snagu iz tog ideala, crpili ste razlog svog života.. Prisiljeni prije ili kasnije ostati ispod nulte točke, koliko bi vaš moral nastradao u tome? Koji je motiv daljeg života? Ovo je mjesto koje boli sve nas, ovo je nulta točka... I ovo je komentar koji nije trebao biti tu, jer ovo nije mjesto za plakanje... Svi oni koji nikada nisu voljeli, svi oni koji nikada nisu imali nekog u svom zagrljaju, svi oni koji to preziru i pljuju nisu dobrodošli ovdje...
Svima onima koji žele, koji vole i cijene posvećujem ovo što slijedi, tim istim ljudima želim sreću i vječnu i neiskvarenu ljubav.:

Divine sorrow definirana od Josipa:
Zapravo, tuga je žalost.. u trenutku osjećamo se prazno, samo tijelo diše.. svi živci su umrtvljeni, osjećaji blokirani, misli tupe, sjećanja naviru, ostajemo skamenjeni.. ponekad plačemo iz dubine duše, čak i muškarci mogu plakati.. dajemo oduška osjećajima.. u biti moramo znati odagnati tugu, odžalovati je .. u protivnom postajemo bolesnici, tuga kao bolest, kao duševni poremećaj, liječimo je tabletama za smirenje! Ali psiholozi to nazivaju "stanje opasnosti", šok, totalna nemoć za bilo kakvu osjetljivost, treba funkcionirati a tuga pritišće i paralizira, realnost se ne shvaća i ne prihvaća. Individualno je koliko će nekoj osobi trebati da shvati što se dogodilo.. psiholozi se slažu da onaj prvobitni šok ne traje previše dugo, čim se psiha i mozak povežu, poteći će suze. No, suzama se potiče izlučivanje adrenalina, a njime se opušta unutarnji grč. Tko ne može plakati trebalo bi stimulirati sjećanja, možda slušati glazbu koja bi probudila asocijacije.. Bol za napovratnim gubitkom jedno je od najjačih osjećaja koje čovjek uopće može doživjeti. U intenzitetu možda ga je nemoguće usporediti jedino s euforičnošću zaljubljenosti. Osjećaj sreće čini sve oko nas sjajnim i blještavim, čini nam se da se sve može lako savladati. Žalost je drukčija. Život se čini praznim i hladnim. Kao da bi iz stana odnijeli pokućstvo, tepihe, zavjese. Svaki pokret izaziva eho. Čak i obični zvukovi odjekuju strano. Osoba u žalosti luta životom u potrazi za nečim što nikada više neće pronaći. Ako se žalost potisne, u prvom će stadiju isključiti svakodnevicu. Žalost nije ništa drugo nego tamna strana ljubavi. Velikim slovima NIKADA VIŠE ispisan je kraj nekog prijateljstva, veze, braka, ljubavi. Netko odlazi, a netko ostaje. Za nijedno od njih život više nije kao što je bio, gubitak je nepovratan. Zbog našeg straha od boli, pokušavamo drami dati neko drugo značenje. Sva ljubav koju smo godinama pružali nekoj osobi proglašavamo nakon gubitka, intimnost koju nikada više nećemo doživjeti, gledajući unatrag, smatramo zabludom? S osobom koja nas je dovela do žalosti veže nas more zajedništva a kada se dogodi da se to nasilno i iznenada prekine - bilo smrću ili razlazom - duša krvari. Tko se ne surva u ponor tuge, tko ne prođe dolinom suza, tko pokuša zatomiti bol, taj riskira mnogo. Potisnuti gubitak znači izgubiti kontakt s realnošću. U boli za dragom osobom najviše pritišće grižnja savjest, premalo vremena provedeno s njom, sjećanje na sve propuštene prilike za druženje, za sve neizgovoreno, za sve nedovršeno. Sjećanja su važna. Prisjetiti se treba zajedničkih dogodovština, razgovora, važnih i manje važnih sitnica, pa iako u početku sve to boli. Sa svakim prisjećanjem stalno je povezano korištenje prošlog vremena. Govoreći o prošlom vremenu psiha se počinje distancirati. Ona uči polagano ali sigurno. Bilo je, prošlo je. Rane zacjeljuju samo intenzivnim žaljenjem, a da ne ostane ružan, bezosjećajan ožiljak. Prisjećanjem počinjemo o osobi koju smo izgubili razmišljati i drugačije. Tu nisu samo lijepa sjećanja, ima i onih manje lijepih. Gledajući unatrag prisjećamo se i slabosti, grešaka i manjkavosti onoga koga smo izgubili. Prestajemo ga idealizirati, ne dižemo mu spomenik idealne osobe. Psiholozi kažu da tko i nakon godinu dana još uvijek radije živi u duhu s ostavljenim i ne trudi se prihvatiti stvarnost takvu kakva je, taj i dalje pokušava izbjeći konačni oproštaj. Tko nije u stanju neku ljubav ili osobu proglasiti otišlom, taj će dio svojih osjećaja ili misli nepovratno izgubiti. Žalost nije bolest, ali bolesnim će učiniti onu osobu koja nije u stanju zauvijek se oprostiti.

Eto, to je moj zaključak nakon svega što mi se dogodilo! Nadam se da je sada nekim ljudima puno jasnija moja percepcija svijeta oko mene.. koliko god on bio stran...

Pozzz... Josip!

zaliven

Post je objavljen 05.05.2006. u 23:50 sati.