Dobar čovjek, zlo djelo? Što o tome reče Vladko Maček
Prekjučer postavih pitanja: Da li je, bar ponekad, dobro činiti zlo, u dobru svrhu? Da li dobri ljudi, bar ponekad (a možda i često?) čine zla djela, a zli ljudi (Sotonini sljedbenici, recimo) dobra djela?
Kao svjedoka za ovu dilemu, citirat ću Vladka Mačeka, koji je u doba NDH bio pet mjeseci zatvoren u logoru Jasenovac. O tome je pisao u svojim memarima, izdanim poslije u emigraciji, a tek 2004. i u Hrvatskoj.
Uživao je poseban postupak, bio je smješten odjeljeno od ostalih zatvorenika u upravnu zgradu, nije bio fizički mučen i dobivao je dobru hranu. Ipak, bio je posve svjestan užasa, koji se u logoru događaju. Dijelio je neko rijeme sobu sa samim Ljubom Milošem, zapovjednikom logora. I evo, što o njemu piše.
Kao cimeri za jedno vrijeme, bliže smo se upoznali nakon nekoliko večernjih neobaveznih razgovora. Njegov običaj da se prekrsti prije odlaska u krevet nije mi naravno izmakao pažnji, pa sam jednu večer poveo razgovor o religiji. Ukazujući na zvjerstvo njegovih postupaka, upitao sam ga da li se ne plaši božje kazne. On je brzo odgovorio s otvorenošću koja me je zaprepastila. "Nemoj mi o tome govoriti", rekao je, "jer sam sasvim svjestan što me čeka za moja djela u prošlosti; sadašnjosti i budućnosti. Ja ću završiti u paklu, ali ću bar gorjeti zbog Hrvatske."
Užasno? Uzvišeno?
Usporedite sa vapajem Tristana, koji je za jedan časak sa Izoldom spreman žrtvovati spas svoje duše, što spominjem u tekstu o romantičnoj ljubavi.