Žubori tiho
rječica zlatna,
niz ravnicu
grada moga.
Polako svojim
korakom bistrim
ona se pomalo
u more ulijeva.
Približivši se tako…
rijeka moru,
more se pjeni, i zatalasa…
i zagrli rijeku
ljubavnim valom
bešćutno tihoga glasa.
Sunce im pozdrav
zlatni šalje,
lebdeći tako
iznad dviju modrina,
posuti prahom
oni se grle,
i odlaze zauvijek…
prema svjetlosti
modrih dubina.
Text: BW.
KLIKNI