Pregled posta

Jednoga dana vidješe dječaci nekog starca kako ide ulicom s
velikom košarom ispod miške, prepunom blistavih zvijezda.
Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zgrabio iz
košare i zavitlao oko sebe kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih
zvjezdica zalepršalo oko njega kao jato krijesnica.
-Što to radite? –upitaše dječaci goreći od znatiželje.
-Sijem sreću! – odgovori čovjek i mirno nastavi svoj posao dok su
mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dječake
gledale tople dugine boje poput sunčanih očiju.
Osvojeni tom ljepotom mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću,
ali uzalud. I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
-Zalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveni starac.
-Tako je nikad ne ćete uloviti.
-Zašto ? – upitaše začuđeni dječaci.
Nasmiješivši se, starac je tiho prozborio:
-Tek kad se naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bit ćete pozvani na
žetvu sreće. Onaj tko grabi sebi, nikad ne će uhvatiti sreću. Sreća se uzima
raširenih ruku.

B. Prosenjak