Marketing
sedamnaesti post
Krekeri su mi bolji od okolade. Oduvijek. Sad u zadnje vrijeme su mi bolji od svega oni keksi od itarica, ne znam kako se zovu, nisam nikad ni proitala, prepoznajem ih po pakiranju. Duguljasto, valjkasto upakirani u blago ukavi papir, sloeni jedan na drugi. Papir je nekako svjetlo uti i stoje na doljnjoj polici odjela zdrave hrane u marketu.
I kad malo bolje razmislim, to mi je obrazac prepoznavanja stvari. Boja, oblik, okus (ili miris - ovisno o emu se radi). A rijei ne bih zapamtila - nikako! Skoro ni jednom proizvodu koji koristim ne znam ime.
Ponekad mi je tako i s ljudima. Teko im zapamtim imena, a znam dobro kako ih doivljavam i instinktivno osjetim kakva prema njima moram biti.
Ne bi to bilo nita tako neobino, jer vjerojatno tako funkcionira bezbroj ljudi, da mi s druge strane rijei nisu orue, oruje i neto s ime stalno baratam. I da nisam oduvijek mislila da je moj smisao za rijei i prepoznavanje svega putem rijei - izuzetna vrlina koju imam. Da se nisam cijelo vrijeme busala u prsa rijeima. Jer stvarno, skroz iskreno mislim da su rijei strano vane. U svakom smislu.
E, sad, ili sam stvarno drugaija od slike sebe u koju sam vjerovala ili rijei nisu dobro istaknute na svemu onome to bih trebala znati imenovati pa mi izmiu pred svim ostalim. Skuit u u emu je bug.
Oni krekeri koje sam oduvijek vie voljela od okolade su "Vic" krekeri.
Post je objavljen 04.04.2006. u 19:30 sati.