Oboavam deja vu situacije. Djeluju tako nestvarno. Nekako mi naginju na sf stranu.
Sjeam se jedne situacije kada sam jednom prilikom bila u Zagrebu.
Bio je 7. mjesec, prevrue a k tome i vrijeme prijemnih ispita. Spremala sam se za filozofski. U biti, laem. Nisam se spremala ali sam se ila samo okuati poto mi je deko platio prijemni. On ivi negdje malo van Zagreba tako da smo se prvi dio puta vozili autobusom. I tako, sjedi on meni s lijeve strane, do prozora. U jednom trenu, gledam ispred sebe i onda pogledam u njega, kao u nekom usporenom filmu. Neke misli prolaze kroz glavu. Ne sjeam se koje. I onda mi doe najednom - ovo sam ve proivjela. Kao, da sam sanjala ili, ve sam bila na ovom mjestu a ne sjeam se kada ni kako. Tako mi je mistino djelovala cijela ta situacija.
I dan danas, vrlo rado se prisjetim tog dogaaja. Mogu o njemu razmiljati kao da je bio juer. Ali, nema to veze s tim dekom ili Zagrebom, nego ba s onim trenutkom kada sam ga pogledala i pomislila "ovdje sam ve bila". udno, a opet, predivan osjeaj.
Post je objavljen 25.03.2006. u 20:09 sati.