VIM Venders, čuveni nemački reditelj, čiji najnoviji film "Kad prošlost zakuca", u nedelju, 5. marta u Centru "Sava" zatvara 34. Međunarodni filmski festival, od srede je gost Festa. Tokom njegovog boravka u Beogradu, predviđena je poseta Arhivu jugoslovenske kinoteke, dok će u Salonu Muzeja savremene umetnosti biti otvorena izložba Vendersovih fotografija - pejzaža, koja će nam predstaviti drugu stranu ovog velikana filmske režije, ali i dugogodišnjeg pasioniranog fotografa. U Muzeju jugoslovenske kinoteke će mu biti uručeno najviše priznanje nacionalnog filmskog arhiva, "Zlatni pečat".
Venders je u jučerašnjem susretu sa novinarima između ostalog prokomentarisao čudnu podudarnost sadržanu u činjenici da film Džima Džarmuša "Slomljeno cveće" koji je otvorio Fest, za temu ima potragu glavnog junaka za sinom, baš kao i njegovo ostvarenje "Kad prošlost zakuca".
- Neizmerno mi je drago što moj film zatvara festival koji je otvoren ostvarenjem mog velikog prijatelja Džima Džarmuša. Kada mi je Džesika Leng, koja je odmah po završetku rada sa mnom započela snimanje sa Džarmušem, otkrila da i u njegovom filmu glavni junak traga za sinom, zabrinuo sam se. Međutim, sada kada sam pogledao "Slomljeno cveće", tvrdim da na istu temu nisu mogla biti snimljena dva različitija filma.
Venders je film "Kad prošlost zakuca" okarakterisao kao tragikomičnu priču, u čemu vidi suštinsku razliku u odnosu na "Pariz, Teksas" snimljen pre više od dvadeset godina.
- Svakako postoji izvesna sličnost novog filma sa "Pariz, Teksas" iz 1984. godine, pre svega zbog toga što su obe porodične priče, i scenarista je u oba slučaja Sem Šepard, bolji poznavalac porodičnog života američkog Zapada od bilo koga drugog. Međutim, dok je "Pariz, Teksas" tragičan, "Kad prošlost zakuca" je tragikomičan film koji na kraju ipak ostavlja nadu, i upravo u tome se ogleda ono što sam naučio za protekle dve decenije.
Govoreći o svojoj fascinaciji putovanjima Venders je pomenuo Odiseja kao omiljenu mitsku i literarnu figuru, i rekao da su centralna tema njegovog života upravo putovanja, koja i sama za sebe mogu biti predmet filmske priče, bez potrebe da se neizostavno stigne negde.
Veliki režiser ne putuje bez foto aparata, u neprestanoj potrazi za pejzažima koje bi zabeležio, a koje ćemo od petka moći da vidimo u Salonu MSU. Dominira, naravno, Vendersu omiljeni pejzaž pustinje.
- Odrastao u posleratnoj Nemačkoj, u razorenom Diseldorfu gotovo sravnjenim sa zemljom, dugo sam ceo svet zamišljao takvim - objašnjava Venders opsednutost pustinjom. - Pustinju poredim sa praznim platnom, u kojoj je mnogo lakše zamisliti sebe nego u bilo kom drugom, unapred definisanom pejzažu.
INSPIRACIJA
MUZIKA, pre svega rokenrol, za Vendersa je neiscrpan izvor inspiracije, a neizmernu naklonost i poštovanje gaji prema Bonu Voksu, sa kojim je sarađivao čak u šest filmova.
Trenutak spajanja slike sa muzikom za mene je najčudesniji momenat - kaže Venders, koji tvrdi da njegove filmove mogu da inspirišu samo život, putovanja, muzika ili slikarstvo, a nikako drugi filmovi.
Post je objavljen 08.03.2006. u 02:12 sati.