Kao što najavih prekjučer (u tekstu koji preporučam pročitati prije ovog, jer sadrži neke značajne prethodne opaske), pokušat ću vam nešto razjasniti o tome zašto muslimani tako opsesivno odbijaju, i tako bjesomučno reagiraju, na svako prikazivanje lika Šestog Proroka, koji je njihovu religiju zasnovao.
Bitno je ovdje: svaki prikaz njegov lika smatra se svetogrdnim, ne samo onaj, koji je "uvredljiv".
U hebrejskoj Bibliji, knjizi svetoj za sve tri monoteističke religije, piše: »Tebe (Boga) znati - savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti. Nas nije zaveo nikakav izum opaka ljudskog umijeća ni jalovo djelo slikarsko, likovi našarani ličilima, koji u budalama potiču žudnju te žude za neživim obličjem mrtva lika.« (Knjiga mudrosti, 15:3-5)
Odgovor na pitanje "zašto" neće sam po sebi razjasniti "što treba činiti", niti razjasniti sve one finese i manipulacije koje dovode do aktualne islamske kampanje, jer se naravno mnogo posebnih interesa i okolnosti tu isprepliće.
Pri tome morate imati u vidu da sam ja Sotona, otac laži, i da uvijek lažem, pa su i ovo što slijedi (kako riječi Lacanove, tako i moje), sve odreda ne samo izmišljotine, nego i odvratne i podle laži.
Ispao je tekst ovoga puta malo previše pretenciozan za formu bloga (no, nije mi prvi put, ne?), a opet, prejednostavan za ozbiljni teorijski tekst. Možda nećete tekst shvatiti kako valja, jer je prekomplicirano, ili možda, jer sam previše pojednostavljivao.
A ispalo je dugačkoj, jer ne mogu se odreći svoga stila temeljenog na brojnim digresijama, čiji je cilj splesti finu mrežu laži, u koju ću vas uloviti. Istina (sa velikim "I") ima skladan oblik Logosa, dok sam Ja, Šejtan, hiroviti, nesustavni, nedosljedni, podrugljivi Alogos.
Pa sam ga konačno razdijelio na četiri djela, u varavoj nadi da će tako netko možda stvarno i sve pročitati. Tako će posljednji dio biti objavljen u nedjelju, umjesto uobičajene nedjeljne propovijedi. (Nakon toga, najavljujem: pozabavit ću se prvom objavljenom enciklikom pape Benedikta XVI, prvom enciklikom u povijesti papstva posvećenoj temi Ljubavi! Pri ćemu ću ukazivati na razliku između Ljubavi, sa velikim "Lj", i ljubavi, sa malim "lj", koja uključuje i romantiku, oruđe Sotone, kao što ću u nastavku govoriti o razlici između Istine i istine.)
Napisah u jednom tekstu da je Laž moćnija od Istine, što je možda i laž; ali svakako je Laž ljepša, toplija i humanija, kako napisah u jednom drugom tekstu: »U ljepoti noći moćne, u divoti velike Laži, daleko od terora okrutne Istine, krijesnice umilno letuckaju, baklje toplo sjaje, Mjesec uzvišeno blista, zvijezde tajnovito trepere.«
Govorit ću, paralelno, uz islam, o kršćanstvu, te spomenuti usput i judaizam. Jer, nemoguće je istinski razumjeti jednu od ove tri monoteističke religije, a da se komparativno ne pristupi. One su nastale jedna iz druge, upućene su jedna na drugu, opstoje kao Trojstvo. Nije puka igra slučaja, da su se upravo ove i ovakve tri religije nastale (nakon propasti prvog monoteističkog pokušaja, onog faraona Akhenatona, Mojsijevog preteče), i ovdje ću taj međuodnos malkice rasvjetliti.
A za to mi je pak, u traganju za pravim riječima i misaonim obrascima, ovoga puta zatrebala jača teorijska podrška (koju inače izbjegavam, jer ovo je ipak blog, ležernija forma, iako sam ja, Sotona, naravno strašno pametan i obrazovan, i strahovito častohlepan, a ipak, kako sam u sebi razdijeljen i samoproturječan, također sam i stidljiv i skroman).
Dakle, da krenemo: Jacques Lacan, francuski psihoanalitičar, razvio je na posve osoben način učenje Sigmunda Freuda, velikog inovatora, izvodeći ga daleko iz područja psihologije. Stvorio je svoju školu, sukobio se sa "pravovjenim" Freudovim učenicima, utjecao na mnoge mislioce sredinom prošloga stoljeća i do danas, surađivao sa lingvistima, filozofima, teoretičarima umjetnosti, utjecao i na politologiju (u čemu je jedan od njegovih najvažnijih nastavljača Slovenac Slavoj Žižek, koji daleko prevazilazi granice svoje male nacije), umjetnost, šarlatanstvo.
Stvorio je misaonu sintezu, koja je jedno od ključnih intelektualnih dostignuća dvadesetog stoljeća. I vrlo teško pristupačna laiku (što je djelomice i namjerno, jer svi psihoanalitičari jako naginju metodi gnosticizma, gdje se neposvećenima priječi pristup najvišim znanjima, da bi se upućeni u pojavili kao neka vrsta čarobnjaka).
Jedan od temelja Lacanove teorije jest analiza "stadija ogledala", kroz koje dijete prolazi u dobi između šest i 18 mjeseci. Ono tada postaje sposobno prepoznati svoj lik u ogledalu i reći "to sam ja". (Čimpanze i delfini također mogu sebe u ogledalu prepoznati, ako im ga se baš pred nos stavi; ali to je tek potencijal, koji kod njih ostaje nerazvijen, dok je za čovjeka, kaže Lacan, ključan stupanj osobnoga razvoja.)
Termin "ogledalo" upotrijebio sam, usput, u jednom starom tekstu, naslovljenom Ubij, da bi živio zapravo u kasnijem dodatku u diskusiji, govoreći o Ocu i o meni, Sotoni: »On je sveznajuć i svemoguć (…), ali samo jedno ne razumije: sebe samog. Ja sam njegovo ogledalo.« Kasnije više nisam taj termin koristio, jer ima previše konotacija; govorio sam o sebi kao Ništa i kao Tami.
U biblijskoj Knjizi mudrosti (riječ je, imajte na umu još jednom, o svetoj knjizi sve tri monoteističke religije), koju sam već spomenuo, govori se pak da je Mudrost »odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove.« (Mudr, 7:26)
U gnostičkoj pak Tajnoj knjizi Ivanovoj (jednom od brojnih tekstova koji su osuđeni kao heretički od sve tri religije!), u kojoj se moj Braco, nakon svoje smrti, predstavljajući se »ja sam Otac, ja sam Majka, ja sam Sin« (a možda sam to bio i ja, Zavodnik?) pojavljuje pred Ivanom Zebedejevim (onim, koji je napisao kanonske tekstove Novog zavjeta Ivanovo evanđelje i Otkrivenje), i govori o Jedinom, koji je iznad svega, koji nadilazi i savršenost i besmrtnost, koji sam sebe postavlja i ništa mu ne treba.
Pa ipak, ima nešto što ga okružuje: to je bistra voda, koja je kao zrcalo, u kojem on gleda vlastiti lik. Osjeti žudnju, i započinje stvaranje. Ono što stvori jest Barbelo, nazvana Majka-Otac, prvi čovjek, Duh Sveti. Spomenuh, u tekstu Sotona je voljela Isusa da je Barbelo jedno od Mojih Imena.
Vratimo se Lacanu. Dijete, prepoznajući svoju sliku u ogledalu,identificira sebe sa nečim što je van njega samoga. Njegovo Ja, svijest o sebi, razvija se kroz fundamentalno otuđenje. Dijete uči: Ja sam "unutra", unutar tijela, a ipak sam i vani, gledajući svoje tijelo izvana. Ja sam cjelina, ali ja također stojim izvan sebe i gledam sebe, i samo na taj način, kidajući cjelinu, izlazeći izvan sebe, mogu biti cjelina.
"Onaj sam, koji jesam" (Bog), ali istovremeno "Onaj sam, koji nisam" (Sotona).
Ta identifikacija sa vanjskom slikom, kaže Lacan, nužan je stadij u razvoju čovjeka, jer ta vanjska slika (ono "imaginarno") postaje organizacijsko načelo, oko kojega se kod čovjeka, zbog naknadnog razvoja mozga koji traje sve do puberteta, gradi ne samo svijest o sebi, nego i sama mogućnost, da se svojim tijelom ovlada (što životinji, rođenoj sa mozgom ne mnogo manjim od onog odrasle jedinke, nije potrebno).
Čovjek se mora od sebe samog otuđiti, da bi sebe stekao; mora se podijeliti na tijelo, i na pogled iznutra/izvana na to tijelo, da bi njegovog tijelo uopće moglo valjano funkcionirati.
Filozofski, moderno je doba postalo te rascjepljenosti svjesno u filozofiji samosvijesti, kod mislilaca koji su fundamentalno otuđenje otkrivali i istovremeno nastojali ga sakriti, obuzeti fundamentalnom strepnjom, od Descartesa nadalje, misaono najčišće kod Fichtea i mladog Schellinga (koji se pak, kao starac, mučio sa antonomijama ljudske slobode nastale u tom procjepu, i zaslužio divljenje usamljenih pojedinaca kao što je bio Schopenchauer, i prezir vatrenih mladohegelovaca kao što je bio Karl Marx, jer njihov učitelj Hegel ustanovio je novu monoteističku religiju, religiju apsolutnog subjekta koji potiskuje istinu svoje izvorne rascjepljenosti; ali o tome jednom drugom prilikom).
Lacan pak, na tragu Freuda koji se divio učinkovitosti prirodnih znanosti, otkriva da je ovaj rascjep biološki uvjetovan i nužan. Čovjek se dakle rascjepljuje na tijelo i na ono izvan i unutar tijela, što u razvoju ljudskoga razumijevanja sebe samih, biva fiksirano kao duh. Čovjek žudi za smisaonošću i potpunošću, i ta dijalektika nedostatka i žudnje ostaje uvijek ono, što ga kao čovjeka određuje.
I tu je moj Braco došao, i o duhu vam pričao. I lijepo sam mu rekao, što će se dogoditi, jer još ste tako jadni, nezreli, uplašeni: oni koji su se kršćanima nazvali (Krist, naravno, nije bio kršćanin, kao što ni Sotona nije sotonist) fiksirali su duh, objekt svoje žudnje, kao suprotan tijelu, i razvili učenje o neizlječivoj griješnosti tijela. Učenje, kojeg nema kod Židova, ni kod Muhameda. (Pisah o tome u tekstu Isus je volio Mariju.)
Kršćanstvo je onaj razvojni stadij monoteizma, koji je vezan uz sliku ("image") kao takvu, stadij imaginarnog. zato Isus ima lik, i kršćansko je bogoslužje bez njegovog lika nezamislivo; ali njegovo tijelo, kako ću poslije još objasniti, isčezava.
(Židovstvo je pak snažno tjelesna religija; u jednom važnom smislu riječi, na koji je ukazao drugi jedan židovski psihoanalitičar i marksist, Erich Fromm, ono je incestuozno; ali ne mogu sada više o tome reći.)
NASTAVAK. Isus ima lik, ali nema tijelo.
Post je objavljen 09.02.2006. u 16:35 sati.