Srbi i Hrvati, naravno, govore isti jezik. Hrvatski.
Pisao sam prije mjesec dana o tome, kako baš neću pisat' "ne ću", komentirajući, sarkastično, sa stajališta onoga koji se riječima svakodnevno služi i muči, kao sredstvom kojim želi čitatelju/čitateljki prenijeti svoje misli i osjećaje, dočarati im istinu i ljepotu, laž i ružnoću koje promišlja i doživljava, tim frustrirajuće ograničenim medijem ljudskoga medija, uvijek beznadežno ograničenim u odnosu na bogatstvo ljudske, a kamoli Sotonine imaginacije, komentirao sam dakle sarkastično pedanteriju i pretencioznost zaludnih jezikoslovaca hrvatskih, koji su opsjednuti normom a ne funkcijom jezika, koji se jalovo natežu oko puke forme (kao da je jezik matematika ili logika, jer to su discipline koje se čistim formama bave!), koja bi govornika trebala odrediti kao "Hrvata", a ne finesama sadržaja, koja prenosi bogate preljeve onog van-jezičnog, uma i prirode.
Jer, kako pisah tada:
kažu uvaženi jezikoznalci hrvatski, trebate se kretati kroz jezik oprezno kao kroz minsko polje, pazeći da govorite PRAVILNO
Naravno (nisam u to tada ulazio): da govorite pravilno HRVATSKI, da nedajvraže ne podlegnete opakom podzemnom rovarenju srpskih jezikogerilaca koji žele metafizičku supstancu hrvatskoga jezika rastočiti da bi narod hrvatski uništili, kroz odvratne, neprirodne perverzije takozvanog "hrvatskosprskog", fuj!
I evo sada su se ponovo u najjačem sastavu okupili, sve najmudrije glave hrvatske jezikoslovne, svi, kako im se novinarčić ulaguje, "očevi moderne hrvatske lingvistike", zgražajući se složno zbog beznačajne knjižice naslovljene "Jezik i identitet na Balkanu" (pa zar nije sam naslov već jasna antihrvatska provokacija!), koji napisa neki Amer, banda jedna ignorantska i imperijalistička, po imenu Greemberg (ha, Židovčina, garant!).
Jer je autor, ma zamislite molim vas pisao o "srpskohrvatskom" kao da je to stvarno bio jedan jezik, koji je kao takav funkcionira, pa se onda, eto, raspao, fuj odvratne li pomisli bogohulne! Zgražali su se kao taliban nad svinjetinom. :)
Jer, samo bi Sotona mogao reći, pa ja evo i kažem:
Hrvati i Srbi, naravno, govore istim jezikom (odnosno, šire i preciznije: na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Vojvodine i Crne Gore govori se isti jezik).
Postoje znatne razlike dijalektima i među Hrvatima i među Srbima (kao i Bošnjacima i Crnogorcima), i sa nevažnim razlikama u jezičkoj normi (gdje se tek stvara treća, bosanska ili bošnjačka norma). Te su razlike, međutim, više regionalno nego nacionalno određene. Hrvati (i Srbi) u istočnoj Slavoniji govore vrlo slično Srbima (i Hrvatima) iz Vojvodine; Srbi sa Banije i Korduna govore lijepi hrvatski jezik koji je bliži hrvatkoj normi od jezika Hrvata tog područja, a bitno se razlikuje od onog dijalekta tog jezika kojeg govore u Beogradu (bilo je komično kako su se mučili pokušavajući preći na ekavicu); dijalekt Hrvata u Međimurju pod jakim je utjecajem slovenskoga, kao što je i dijalekt Slovenaca u Prekomurju (koje Slovenci zovu Pomurje) pod jakim utjecajem hrvatskoga.
E, ali možete li skužiti, u čemu je greška svih tih jalovih "očeva" hrvatske lingvistike, koja ih vodi na tako neurotične reakcije?
U tome što, kada im netko tu notornu činjenicu spomene, oni automatski pretpostavljaju da ako je jezik zajednički, onda je taj jezik SRPSKI.
Jer sasvim ozbiljno primaju besmislice Vuka Draškovića s kraja 1980-ih, koji se rugao Hrvatima da nemaju svoj jezik, nego su ga uzeli od Srba.
A nije, naravno, tako.
Đorđe Balašević, kojega s uživanjem slušaju i Hrvati kad na svojem vlastitom jeziku peva (kao što slušaju i torbofolk cajke, naravno ne ISTI Hrvati, jer tu postoji, i među Hrvatima i među Srbima, jedna iskonskija podela panonsko-dinarska), reče jednom, na koncenrtu za Hrvate u Mariboru u doba kada je još bilo prerizično da u Hrvatsku dođe (sad, vjerojatno se samo ulagivao publici, ali osobni motiv nije važan), da on peva na jednom dijalektu hrvatskoga, koji se zove srpski.
Odbacite taj blesavi kompleks inferiornost, koji vas tjera da se usplahirite i k'o psići kevćete na svakog nevažnjaka, koji hrv- i srb- spomene u istoj rečenici!
Da, naravno: Hrvati i Srbi, i Bošnjaci i Crnogorci, govore jednim jezikom; a taj je jezik Hrvatski, iako ga neke marginalne skupine zovu i drugim imenima, što ćemo im dobrohotno dopustiti, neka se zavaravaju, ako im to čini zadovoljstvo!
Srbi ga zovu "srpskohrvatski", što jasno govori, da tu činjenicu priznaju: oni govore hrvatski jezik, na srpski način.
Hrvatski jezik ima osnovne dijalekte: kajkavski, čakavski i štokavsko-štakavsti. Ovaj potonji se pak dijeli na dijalekte: ikavski, ijekavski i ekavski.
Eto. Problem riješen! Pa stavimo taj problem ad acta i ajmo nešto popit!