Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jalucifer

Marketing

Hamlet, utjelovljenje Sotone!

Bila je prekjučer na Hrvatskoj dalekovidnici, toj katedrali hrvatskog duha, emitirana jedna od brojnih ekranizacija djela, koje stoji u stožeru modernoga europskoga duha. Bizarno na prvi pogled ali duboko odgovarajuće, Mel Gibson kojeg pamtimo kao Mad Maxa glumi drugog jednog luđaka, mnogo opakijeg, slugu mojeg: Hamleta, danskog kraljevića. (A onaj peško Brad Pitt glumi, u ekranizaciji drugog jednog temeljno djela zapadne kulture, junačinu Ahileja! Perverzija koja upečatljivo svjedoči o raspadu svih vrijednosti koje je moj prorok Friedrich N. pretskazao!)

Ah, Hamlet, sluga moj i miljenik i moje utjelovljenje, taj melankolični i mizoginijski nitkov, podlac, nasilnik, koljač, megaloman, paranoik i sadist, na kojega tako masovno padaju oni koji sebe vole intelektualcima zvati, počevši od Horacija koji sebe smatra skeptikom i filozofom a služi Zlu (utjelovljenje opasnosti filozofije koja uza svu svoju visokoparnost pada na koljena pred tiranima i idejom tiranije, od Platona preko Fichtea do Lukacsa i Heideggera, o čemu je jedna suvremeni hrvatsko-brazilski filozof, Željko Loparić, napisao i knjigu) i ženske koje sebi umišljaju da intelekt cijene kod muškarca, a ne samo njegovo jedro tijelo, počevši od bijedne Ofelije, koja ludilom i sramnom smrću plaća svoj grijeh bezazlene djevojačke ljubavi prema Zlome!

Hamlet, naravno, ne glumi ludilo, iako sam tvrdi, da glumi; on glumi glumu. On je lud od početka do kraja, ludilo koje glumi da glumi ludilo kako se ne bi prepoznalo da doista jest ludo.

Jer, pogledajte, što prvo Hamlet radi, na početku drugoga čina, nakon što je Horaciju najavio, da će glumiti ludilo? Napada sirotu curicu Ofeliju, koja je prethodno, imresionirana blagogoljivim starkeljom (njoj je 15 godina, njemu 30!) dozvolila da ju zavede i nevinost joj uzme, usprkos trezvenim opomenama dvojice muškaraca koji ju istinski vole, što Shakespeare u prvome činu prikazuje u dvije važne scene: njezinog oca Polonija, koji je upozorava da je Hamlet kraljevski sin i da suprugu ne može birati po zakonu srca nego po interesu države, i brata joj Laerta, koji je upozorava da svaki muškarac samo hoće pičke, i poslije će je prezreti i ostaviti.

I sada, najedanput ju Hamlet spopada (ej, 15 joj je godina! i nećemo reći da je bio pedofil samo zato taj pojam uopće nije postojao sve do 20. stoljeća, dapače imao je izvorno pozitivnu konotaciju, slike gole dječice skupljali su pod normalno i divili im se kao umjetničkim djelima; Aurelije Augustin, kasniji svetac, navodi u svojim Ispovijestima kako mu se djevojka, koju mu je mama izabrala za zaručnicu, sviđala, samo bila je mlada i trebalo je pričekati još dvije godine dok ona napuni legalnu dob, za udaju - a to je bilo 12 godina!) i izljeva u nju sav otrov cinizma sredovječnog muškarca, koji još nije raskrstio svoje odnose prema mami: govori o truleži mesa, i predlaže joj da ode u samostan, umjesto riječi ljubavi, koje je sirota cura naivno očekivala! (U čemu možemo opet vidjeti paralelu sa Augustinom, koji na nagovor slatke mamice od koje je bezuspješno pokušao pobjeći iz Afrike u Milano, otjera ženu s kojom je živio 14 godina i koja mu je rodila sina, i kasnije joj u slavnim svojim Ispovijestima ni ime ne spominje, i kaže kako je bio tužan, zbog svog gubitka, a ne zbog nje, ah divnog li primjera kršćanske ljubavi!)

Kakve veze ima to šikaniranje sa Hamletovim zadatkom, koji mu je avet (njegov Nedostatak, po Lacanu) u ponoć prenijela, da ubojstvo oca osveti? Ništa nije imala sa tim Ofelija, pa čak ni otac joj Polonije, vjerni savjetnik koji razmišlja o dobrobiti kraljevstva i vjerno služi svakom vladaru. Ali Hamlet ima potrebu za uništavanjem žena koje nisu njegova mama, koje su previše obične, previše prirodne u svojim naklonostima. Ubija on time i tu običnost i prirodnost u sebi samom, da bi njegova stvarna priroda mogla uživati u Ništavilu koje oko sebe širi.

A zatim, nakon što razgovara s majkom svojoj Gertrudom i griješnost joj uspaljene ženke predbacuje, grijeh izdaje njezinog muža i Hamletovog oca (kojega Hamlet, očigledno je, pretjerano idealizira, jer bio je u najmanju ruku neumjeren u jelu i pilu, što baš i nije dobra preporuka za jednoga kralja, pa sada zbog toga okajava u čistilištu, a upravo to prežderavanje i pijančevanje Hamlet, inače, zamjera svojim zemljacima! Hamlet, čista Volja, slobodan je od tlake Nad-Ja, i njemu alkohol ne treba) predbacuje, začuje glas koji u pomoć zove iza zastora, mirno izvuče mač i snažno udari, i probode bezazlenog Polonija, koji je (očito s dobrim razlogom!) sakriven pazio, da pozove stražu, ako Hamlet slučajno napadne Gertrudu. Probode ga mačem, ubije savršeno hladnokrvno oca svoje navodne ljubavi!

Pa odnese njegov leš, i kasnije, kada ga pitaju "Gdje je Polonije?" odgovara "Na ručku. Ručaju ga crvi." Ma koji "Mad Max"! Hanibal Lector je jedini Hamletu ravan, negov brat i njegova istina (kao što sam ja, otac Laži, istina moga Brace, koji je Istina sa velikim "i"): ovaj je kanibal u svojoj potpuno iskrenoj okrutnosti ogoljena istina Hamletovovog opakog, oštrog, sadističkoga ali i licemjernoga uma, postmoderna dekonstrukcija totalitarnog, modernoga uma Hamletovog koji širi oko sebe pustoš da bi svoju Istinu mogao u njoj konstruirati! Hamlet je početak, Hanibal svršetak epohe Moderne, gdje se Užitag čistoga duha vraća ponovo svojem iskonu, tjelesnom užitku, i time svoju istinu ostvaruje i negira.

I kasnije, u sceni na groblju, kada Hamlet koji se vraća iz inozemstva naleti pravo na pogreb Ofelije, koju sramotno pokapaju van posvećenog grobljanskog tla jer je počinila grijeh samoubojstva, baca se Hamlet u raku i napada Laerta koji plače za svojom sestrom, i ruga mu se nedostižnim cinizmom, govoreći "Ja sam je volio više nego ti!" Pa zar može netko navati Hamleta drugim imenom osim onim kojim se dičim: "Sotona", kad tako napada čovjeka čijeg je oca ubio i sestru mu u grob otjerao!?

Kasnije se Hamlet "ispričava" Laertu uz svoj uobičajeni sarkazam i glumatanje: "Nisam vas uvrijedio ja, nego moja ludost!" po onoj kršćanskoj koja od apostola Pavla potiče "Ne griješim ja, nego grijeh u meni!" i koju je i rečeni Augistin jako volio.

Samo, što je ovdje Duh, totalno izopačeni Duh odnosno Volja, onaj koji je izvorno zao, dok je prezreno tijelo ono, koje trijumfu Volje za Moć može prepreke postaviti. Opakome se totalitarnome (Svetome!) Duhu tijelo suprotstavlja, i zato se Hamlet divi i uživa u konačnom raspadu tijela kojeg su gore spomenuti crvi prožrli i probavili, razgovarajući sa lubanjom dvorske lude, dok Hanibal, u konačnici, tijelo proždire, u trijumfu Duha ali i porazu promašaja njegovih totalitarnih pretenzija.

Ali nije Hamlet lud; on je ludilo samo, ludilo utjelovljeno. Nesretni, lucidni Polonije, malo prije svoje smrti, slušajući naizgled sulude (lud je, ali ne sulud!) Hamletove optužbe protiv Gertrude, izgovara rečenicu, koja će postati poslovična: "U tom ludilu ima sistema!". Upravo u toj promrmljanoj spoznaji krije se dublji uzrok zašto je morao biti ubijen: počinio je zločin razotkrivanja Hamletovog ludila, koje nije proizvoljno, nego dosljedno, koherentno, sustavno; tajna sustava, koji vlada ludilom, jest ludilo, koje vlada sustavom; tu je tajnu trebalo sačuvati, i zato je Polonije morao umrijeti. Totalitarni sustav mišljenja teži ka totalnoj vlasti i kontroli, uništava sve normalno i prirodno ljudsko, i zato na kraju pozornica biva pokrivena leševima (uključujući i Hamletov, jer ostatka nesavršene tjelesnosti, koja koči sustav, njegov se duh nije mogao osloboditi).

Ofelija je također poludjela, i njeno ponašanje slično je Hamletovom: izražava se slično nesuvislo-lucidno, šibajući tuđe poroke. Ali njena ludost nije sustavna: sustav njenog života razoren je kada njezin ljubavnik ubije njezinog oca, i ona luta u tami, pateći zbog toga jer, za razliku od Hamleta, koji voli samo samoga sebe, odnosno svoj Duh, izgubila je dvojicu muškaraca, koje je ljubila. I tako svojevoljno odlazi u smrt, i time će doći u pakao, u vlast Sotoninu.

Horacije. koji sebi umišlja da je skeptik, filozof i racionalist, koji je razumom Hamletu sličan ali umom nedozreo, Hamletov je sluga, koji preživljava samo zato, da i nakon smrti svojem gospodaru, Sotoni, služi. Filozofija i znanost služe, u dobu Moderne, sustavu koji je lud, čija je tajna nešto što filozofija i znanost dokučiti ne mogu: ničeanska Volja za Moć (ili, kako reće jedan moderni filozof, "Volja za Volju"), koja je istina sustava Države (koja teži neograničenom širenju svoje vlasti) i Kapitala (koji teži neograničenom oplođivanju). Horacije skeptik, na početku drame, kada govore o aveti koja se navodno stražarima ukazala, kaže kako ne vjeruje bez svjedočenja svojih vlastitih očiju; sa tim se plitkim empirizmom ne može on oduprijeti mračnom mistiku Hamletu, koji ga podučava: "Ima mnogo stvari na nebu i na zemlji o kojima tvoja mudrost i ne sanja". Prava ima, jer ta nevidljiva "stvar" jest (Sveti) Duh, jest Volja; totalitarna volja, koja sve ljudsko rastače.

Hamlet je trijumf platonovske metafizike, apoteoza mizantropskog kršćanstva, novovjekovni filozof-vladar, tiranin, nekrofilni (termin Ericha Fromma) karakter. On je potpuno izopačen i u svojoj zloći dosljedan, za razliku od Klaudija koji se pokvaren, ali ne i lud, koji se koleba i pati od grižnje savjesti.

Pa ipak, Hamlet na kraju ne uspijeva zavladati svijetom koji prezire, jer još nema dovoljnih oruđa, i zato i on umire. Oštrina njegovog mača i otrov njegovog jezika nisu bili dovoljni za totalitarno podjarmljivanje svijete, i zato štafetu preuzima Horacije, znanstvenik i filozof, koji će slijedeće Hamlete snabdjeti potrebnim rekvizitima: atomskom bombom umjesto mača i televizijom umjesto glumaca u drami. I tako, kroz televizore, Hamlet, Sotona, i dalje bljuje svoj otrov na neuke i naivne.

I evo opet Sotona sotonu izgoni. :)

Post je objavljen 03.02.2006. u 11:00 sati.