Marketing
Reklame
Sve nas jako iritira što moramo plaćati pretplatu državnoj televiziji za loš program. I uz to trpiti torturu tisuća reklamnih spotova - prije dnevnika umjesto Toma i Jerryja, u poluvremenima sportova (umjesto Gusztava), i pogotovo usred omiljenih serija ili filmova... I tako stalno. A da su bar neke dobre reklame, ali nisu. Carrotov reklamni slom nas uvijek nasmije, ali domaći uradci rijetko. Prisjetimo li se onih par domaćih uspješnica nakon kojih smo se na glas smijali i to dijelili ujutro među škvadrom uz prvu kavicu (uz slogane poput «Lakše se diše» koji bi nas pratili i po nekoliko godina), lakše se sjetiti onih poraznica koje su nam lica tjerala u grč ili nevjericu a mozak na krajnja razmišljanja u stilu - «Pa zašto pobogu!?», «Jel' to samo meni nije smiješno?», i «E ovu šugu sad stvarno više nikad neću kupiti!». Prisjetimo se stoga nekih reklama koje su uspjele prodavati grozne proizvode ili upropasniti vrhunske, ali je sigurno samo jedno – išle su nam na živce.
Prehrambeni proizvodi
Za početak, Kupujmo Hrvatsko. Uz skoro pa nacističku reklamu. Uvijek kad vidim one blokove kako prijeteći padaju jedan na drugog uz jeziv tresak, pomislim da će svakog onog tko u dućanu kupi austrijski parizer ili bugarski kompot od breskve snaći crna sudbina - da će ga tržišni inspektori baciti pod jedan od istih blokova. Sjećate li se pak one stare, kad na startu utrke na 100 metara stoji tip s pištoljem, a kraj njega tri atletičara koji trebaju krenuti? I digne čiča pištolj i kaže - Sad. A dečki umjesto da krenu, u čudu pogledaju Žarka Podočnjaka na tribinama koji kaže „I opet!“. Pa novi start s nervoznim atletičarima, pa opet „I opet!“. I tako par puta dok Žarkec ne provali „Sad i opet, Kroki Kroket!“ Svaka čast za slogan, ali zašto ovi ne krenu kad im je dao znak da krenu, zašto čiča ne puca kad već ima gan, i zašto na kraju ne upuca barem Podočnjaka i skrati nam muke... Reklame za sladolede su često znale iritirati, a prednjači ona s lažnim Beckhamom koji izgleda kao prolupali lovac na Haringe iz Trondheima, dok desetak kikića rastura inventar velike trgovine. A Edo Pezzi nešto nesuvislo brblja, kao da se pripremao za prijenos pelote, a dali mu da prenosi preponsko jahanje. No to ipak nije ni sjena onoj gdje napaljeni mladić kasno u ljetnu noć bira između sladoleda i kondoma (a iza ugla ga čeka super komad), i onda izabere sladoled. Taj je skupa sa scenaristom zaslužio štapić tamo gdje bi išao kondom... Njofra je bilo ime za sladoled u kojoj nespretni ružni mladić ne zna brejkat, onda strga nogu dok mu se smije cura koja mu izgleda kao sestra. Onda kad se ismijala, priđe i s prstom mu pokazuje pjegice na faci uz prigodne riječi, „Njofra to si ti“. I onda ode. A on šepa. Pa čemu to... I to je još prije HDZ-a bilo!!! Pamtite li zgodnu konobaricu koja daje žuti karton frajeru koji loptom pogodi vrata njenog birca? Nalazite li ikakav smisao u tome? „Ah ti mladi, stalno nekud žure.“ Kaže tako djed bakici dok im kćerka odlazi s dva debela brkata motorista koje ne bi primili ni Hells Angelsi nego bi napustili kontinent od straha. Ali tu nije kraj. Baka će mudro djedu – „I mi smo nekada bili mladi, ali za Jamničku smo uvijek imali vremena!“. I tako oni zagrljeni, a kćerkica završi u pašteti. Zar vam za Jamničku treba vremena!? Nikada se nisam dosjetio koja je najveća mudrost te reklame - dati unuče u ruke bilo kome; Jamničku piju isključivo penzići; i konačno čemu ti motori i zašto su dvojica na njima??? Vrijeme u nedoumici od tog čudesa bi prekinula i razbudila nas horror scena s nakaznom i usporenom prenašminkanom djecom s glasovima nekakvih duhova, užasnim jeka-smijehom u pozadini, vjetrom od nikud te atmosferom groblja kućnih ljubimaca u Bronxu. Ne, to nije bila reklama za Petak 13, bila je za Čipi Čips. Poseban dojam u tom serijalu koji je nastavljen i u drugom spotu na jedrenju, davao je mlitav muški glas koji je čitao natuknice raspoloženjem kao da čita vodostaj Save kod Radeča na dan Titovog pogreba. Je li vam možda u pamćenju ostao spot gdje začuđeni muškarac ima tekst: Gdje je sir, nema sira, tko kaže da nema sira? Možete li vizualizirati? Ne? A možete li vizualizirati kako Boris Dvornik priča sam sa sobom kako su mu super napolitanke? Ili da Ninu Badrić zovu u studio na slijepi test kava („Alo Nina, hoćeš doć pit mukte kavu. Tko smo mi? Ma kaj te briga, daj dobit ćeš bianco ček bez potpisa“)? Ne? Dobro, onda ste na našoj strani.
Piva
Netko u domaćoj pivarskoj industriji smatra da u Hrvatskoj samo homoseksualci piju taj zlatni predmet želja. I onda im podilaze. Piju li ljudi takvog opredjeljenja taj napitak? Hoće li im netko reći!? Od jake konkurencije u toj sferi ne zna se tko pravi gore reklame, ali jeste li možda primjetili da u tim spotovima dva dečka sjede na fontani želja i žele pivu umjesto sočne krasotice u prelaganoj haljini. Ili tri dečkića idu tužni u lov na patke. Ili dvojica piju skupa polugoli u čamčiću. Pa jedan skida naramenice rasnoj plavuši da bi joj uzeo pivu i ostavio. Sto morona skakuće po ulici i paradira, dok ih pola svira limenu glazbu i onda jedan padne. Pa nismo u Peruu, ljudi! Ili kad se pak igraju igračkom-robotom koji im nosi toplu pivu a oni ne gledaju utakmicu nego plješču sami sebi... Vrhunac je čovjek koji se igra s bananama ispred frižidera. Odrastao čovjek, ogrozd žutih falusnih simbola, prazan Obodin i on polugol. Sam. Vjerojatno u drugom nastavku reklame ulazi i polugoli prijatelj sa šlagom, ali srećom to nam nisu prikazali. Ajde, nisu sve pederaste. Ali i dalje jesu grozne. Kad spiker na tv predstavlja navijače četiri reprezentacije na jednoj jedinoj utakmici, ili ona gdje par tipova u bezatmosfernom bircu gledaju kako Ivanišević s njima gleda Ivaniševića uživo na televiziji i prolijeva to isto pivo na šank. I da, ona najstrašnija – pingvini, lički konobar, bus Braće Krstić, naše šatro zečice i dva brata Conana. Je li itko ikad shvatio bit toga?
Telefonija
Ako ste preživili dugogodišnje serijal tipične hrvatske familije s ocem, masnim mlakonjom, iritantnom unjkavom majkom i promiskuitetnom kćerkom (koje, o užasa, i zapjevaju), onda su sve ostale čista petica. Kad jedriličar koji nestaje, mora u 23-oj sekundi reklame biti apriori duhovit, pa prospe iz čistog mira kilu šećera u kavu, ili dvadeset mršavih izgladnjelih polumanekena s frizuricama popišanog terijera šapću i škripe s glasovima te nose crvene šalove kraj bazena. Što je ipak bolje od onog u kojem se 26 sekundi cilja da tip masturbira kraj ruba zatvorenog bazena, a on u stvari šalje sms. A prosipanje ružičastih latica... Objašjenje - I leptirice imaju one dane u mjesecu… Bilo je tu i sitnih krađa od manje poznatih svjetskih kompanijica tipa Nike, i parodija na TV shopping s mutavom plavušom koja ne zna odglumit plavušu i preforsiranim voditeljem. Dajte nam Jacka Lamottu, Chucka Norrisa ili Tonyja Littlea. To bi bila parodija, a ne ovo…
Banke
Vrhunac neukusa. Jako debeo tip pjeva da su oni najbolji a plesačice-službenice vodaju moguću mušteriju po uredu. To je palilo u SAD-u pred 40 godina, ali danas ljudi ne žele više ići jako debelom mesaru jer znaju da se on deblja na njihov račun. A iritantni ćelavac umjetno preplavih očiju koji se pipa po tregerima i mazohistički pecka po bradavicama, kao da nikad cicu u životu nije primio. Ni neće. I onda ga još stave na bankomate…
Ostale
Imam samo jednu sviću – glasi reklama za Elektru za 21 stoljeće. A simpatični inkasator. Ma da. Kao i sisata balerina, vispreni pajac i duhovita rotkvica. Prijavite svog susjeda ili prijatelja ako ne plaća porez jer vi plaćate umjesto njega... Opet se vraćamo na prvu rečenicu teksta. Stranačke reklame su priča za sebe, i zaslužuju filmski maraton neukusa i tihe jeze. Možete me blatiti… Hrvatska lutrija imala je čudan način reklamiranja. Serija spotova zvana „Čuđenje velikom broju“. Reporterka bi išla okolo i pitala ljude da za njom ponove broj koji bi ona rekla, ali da to zvuči začuđeno. Zvučalo je strašno. „Sedam milijuna kuna!?“ „Sedam milijuna kuuuna!?“ Ali su ipak strašniji pokušaji Hrvatske turističke zajednice. Od maratona Lijepa naša Hrvatska i čisto plavo more, pa do nasmiješenih službenika. Podsjeća na onu za Hotel Esplanade – 340 ljudi čekat će na vas… Pa Vitaseng i čiča koji se čudi što mu se ne diže u sedamdesetoj pa glumi da trči po Jarunu. I još to dijeli s nama. Hvala. A u nastavku reklamiranja istog proizvoda, mladić pita djevojku: „Ja bi još malo.“ Pa ako to moraš pitati, i ako to moraš tako pitati, onda stvarno ne znam kako napet taj seks mora biti.
Plakati
Jumbo plakati kojima Ipercop reklamira školski pribor imali su sićušan propust. Naime, na njima se vidjela curica iz prvog razreda osnovne koja stoji pred školskom pločom. A na ploči tematika iz biokemije. Pa reklama za gume koja srećom nikad nije snimljena za tv (ajmo još jednom snimit špagu. Ne može šefe, opet se zaliijepila...). A duhanska industrija izgleda nije uspjela shvatiti da se ne plače od bijelog luka…
Posebna sekcija sinhroniziranih
Mali kojeg pipa učiteljica uz najiritantniju moguću muziku zbora kozačkih eunuha. Reklamira se inače, deterdžent. Ja sam Ivan Horvat, a sve oko mene je milion nekakvih praškova. Kako se taj lik zove na Islandu, ili Indoneziji? A mali kosooki dječak kojem sve smrdi, a reklamu kako dijete sere puštaju uglavnom u vrijeme ručka i večere… Omekšivači su ipak najbesmisleniji. Otkud ih sve ne vade te žene. Imam fobije od prvog poljupca s nepoznatom da se ne napiknem na bocu s 200 mililitara gratis. Vade ih na treningu, u kinu, idu u Pariz i vrate se nakon faksa a jedini pulover ne promijeni boju. Ili tamo faks traje kraće, ili nije izašla iz sobe, ali nakon desetak godina se tata sjeća samo pulovera... Ma katastrofa. I pokažite mi boru koja se smanjila za 67 posto, molim vas. I objasnite kćerci zašto teta na reklami ima menstruaciju u plavoj boji, a ona ne. Ili probajte pustit ekipu od deset kamermana, Fodora, režisera i inih gladnih i žednih u stan da vam dokažu da ste glupi i da ne znate prat veš. Pa pojest će vam i popit sve živo, a da ne govorimo o zaflekavanju svega… I nemojte razbit na licu mjesta akviziterku koja vas u dućanu zalije smjesom vinskog octa, senfa i uzavrelih žganaca sa smeđim tartufom po bijeloj košulji…
Ili jednostavno zamislite kako bi bilo dobro raditi parodije na reklame. Kao DMJ - Dolazi Nina Badrić u dućan i pita imaju li Ledolinu. Kažu da nema. Drugi dućan tuć, ne držimo. Treći - nestalo.
A Nina se na to nasmiješena okreće prema kameri i pjeva "Desertna krema kakve nema…."
Post je objavljen 25.01.2006. u 00:01 sati.