Marketing
Gdje, kako, kada?
Sedam je sati ujutro. Sjedim na krovu svoje zgrade, puim duhan. Razmiljam. Obolio sam od stravine bolesti koja mi izjeda tjelo. Tresem se. Dvije stvari. Prva stvar: Ronija nema. Druga stvar: sutra do mraka, trebam doi do DCMW-a i dati Khnrau 500 dolara. Nemogue. O nabavljanju prara ni ne razmiljam, jer jedini nain da do njih doem, jest ili da provalim u kuu nekog bogataa, to mi vjera zabranjuje ili da pronaem Ronija, a prije tog mi se nasmjei Jah i Roni kod sebe i ima petsto dolara. Vjerojatno ih i ima, jer smo jednom priali o parama i on mi je rekao da buksa novce za dane kad vie nee morati dilati sranja.
Dakle ostaje samo razmiljati o tome gdje je Roni. Mislim da mu se dogodilo neto strano. Nikad me ne bi sjebo. Priao je da e nestati, ali ja bih znao za njegov nestanak, a i vjerojatno gdje je to nestao.
Razmiljam i dalje. Roni nije imao mjesta koje je redovito posjeivao. Bio je dosta slian meni, maknuo se od ljudi...on zapravo nikada nije ni bio meu ljudima, a ako je i bio, ti ljudi mu nikada nisu bili prijatelji, togod da prijatelj znailo.
Gledao sam u njegovu zgradu. Provalit u mu noas u stan. Siguran sam. Pretrait u svaki pedalj stana, nadati se da u pronai neto novaca. Ako to ne uspije, sutra u posudit novce. Postoji Cash, lik koji je nekada bio isto dio naeg drutva. On se obogatio na kamatarenju i reketarenju. Prvo je to radio za nekog lika, a sad to ve radi i za sebe. Mislim da e mi on sigurno posuditi novac, iako zna da mu ja nita ne mogu ostaviti u zajam. Zajam nije ni bitan. Taj ovjek zna kako prisiliti nekoga da mu vrati novce.
Odspavat u malo. Lijeem na lealjku, stavljam majicu na glavu da mi ne smeta Sunce. Leim tako petnaestak minuta. Misli mi nedaju spavati. Zatvorim oi, vidim Ronija, vidim Khnraua, vidim klince narkomane.
Motam pljugu. Puim pljugu, stvarno veliku i jaku pljugu...da mi otupi mozak. Ne uivam u ovome ta radim. Svejedno puim pljugu. ivan sam...pljuga me lagano opija. Tonem u san.
...
Probudio sam se oko sedam naveer. Sunce je polako smanjivalo koliine topline koje nam alje daleko iz Svemira. Poeo je puhati vjetri i postalo je zima. Zato sam se vjerojatno i probudio. Majicu koja mi je u snu pala na pod, odnosno krov zgrade sam podigao i obukao. Sanjao sam bolestan san. Roni je sjedio na velikoj stolici. Usta su bil mu svezana, oi iskopane, a ui odrezane. Tresao se. Odjednom se pojavio Khnrau s golemim snopom novanica. Poeo je udarati njime Ronija. Na Roniju se nije vidjela nikakva reakcija i dalje se tresao. Odjednom se stvaraju i mali kvartovski takori, narkomani, pleu oko stolca i mukarca koji udara djeaka ili jo bolje; djeaia.
Do deset sati sam sjedio na krovu, puio duhan i pio rum. Za ivce. Spremao sam se na neto to nikako ne volim raditi: provaljivanje u tui stan. Koliko kod s vlasnikom osjeao veliku povezanost.
Deset sati je polako dolo. Spustio sam se na ulicu i preao na drugu stranu. Uao sam u haustor zgrade. Vrata stana preko puta Ronijevog bila su odkrinuta, pa sam zavirio u susjedni stan. Nije bilo nikoga i niega...Samo grafiti po zidovima i hrpa smea. Slamke, igle, vreice, najvie, smrdilo je. To je jo jedan od onih drutenih stanova, kakvih je u mojem kvartu sve vie i vie.
Popeo sam se i na kat zgrade, pogledati ima li gore koga. Vrata oba sana bila su zakljuana, prislonio sam uho, prvo na jedna, pa na druga. Nisam uo nita.
Vratio sam se u prizemlje.
Ne bi mi bilo teko provaliti u stan, da nema stakla na prozorima, samo bih uao. Premda su susjedi osjetljivi na takvo ulaenje u stanove, a i iako ivim u getu, meu siromanom stokom, takoer postoji nekakav kodeks ponaanja. Ja bih ga prekrio, spremno snosei sve drutvene sankcije. Ovo to sam radio u deset naveer, jo je gore. Provaljujem u stan, ako to napravim razbivi prozor (kojih ima samo sa one strane zgrade koja gleda na ulicu), mogao bi pokupiti i nekakve batine, nekog manijaka koji me sluajno ugledao, a misli da je uvar reda i mira u svojoj ulici. Ima i takvih.
Odluio sam se da u pokuati icom otkljuati Ronijeva ulazna vrata. Nekad smo to radili kao klinci, kad bi izgubili klju od stana, a u njemu nitko nije bio, kad bi se vraali iz kole ili, jo ee, s ulice.
Otvorio sam ih i brzo uao u stan.
Ronijev stan bio je uredan. Ne previe stvari. ist. Sobica s krevetom, stolom, policama s par lonaca i tanjura, kaziem, nekim glupim sitnicama, drvena krinja za odjeu, dvije stolice i to je to. Veliki kip od peene gline, neke mlade crnkinje, domorotkinje nekog Afrikog sela.
Pregledao sam sve stvari na policama, pregledao sam kutiju s odjeom, pregledao sam krevet, pod krevetom. Pod stolom, ispod tepiha. Nigdje nije bilo niega.
Naposlijetku, prevrnuo sam veliki kip na pod. Na dnu kipa bila je rupa. Dovoljna da u nju gurnete ruku. Gurnuo sam. Napipao sam vreicu, izvadio je van. Bilo je u njoj deset grama koke. Fine koke. Stavio sam koku u torbicu koju sam nosio oko vrata i sjeo na krevet.
Dovraga Roni. Gdje si?
Novac nisam pronaao. Nisam elio povjerovati da me Roni sjebao. Ne bi mi to nikada napravio, ponavljao sam si. Opet, da je nestao, a da to sam nije elio, ovdje negdje u stanu bi bili novci koje je uvao. Ili ih je moda sakrio negdje drugdje.
Dao bi Khnrau koku, ona vrijedi i vie od petsto dolara, ali Khnrau ne eli drogu. On je ima. Njega zanima samo novac.
Hodao sam po sobi. Pregledavajui pukotine u zidu, stvari koje sam ve prije pregleda. Pomaknuo sam i tepih. Roni je ivio u prizemlju Ispod tepiha nalazili su se blokovi kamena. To je bio pod. Pregledavao sam ih. Veina ih je bila vrsto stisnuta jedan do drugoga, ali par komada se moglo lagano pomicati. Moda su novci ispod jednog od njih. Uz pomo noa kojeg sam tamo pronaao vadio sam kamen po kamen. Ispod svakog se nalazila zemlja. Izvadivi etvrti kamen koji se klimao vidio sam da zemlja koja se nalazila ispod njega nije bila zbijena kao ispod ostalih. Kopkao sam noem po zemlji i osjetio kako udaram u neto tvrdo. Iskopao sam to. Bila je to limena kutijica. Otvorio sam je. Unutra je bio snop novanica.
3500 dolara.
Koliko me razveselila injenica da sam pronaao novac kojim u otkupiti dug, toliko me rastuilo saznanje da se Roniju neto ozbiljno dogodilo. Da nije, pojavio bi se juer, ili bi barem ponio novac sa sobom.
Spremio sam novac u dep. Obeao sam sm sebi da u otkriti to se s Ronijem dogodilo. Novac e biti kod mene i potrudit u se da u trenutku kad pronaem Ronija, a nadao sam se da u ga pronai, svota novaca bude to blia onoj koju sam pronaao.
Otiao sam do susjeda Neste i od njega za dvadeset dolara kupio kocku shita. Spalio sam pljugu, malo mirniji jer sam se izvukao iz dugova, ali uznemiren jer sam znao da se Roniju dogodilo neto loe.
To je sigurno zbog te glupe droge. Jebem ti drogu. To je zbog ove nae orljave stvarnosti, koja je natjerala dijete da dila po ulici.
Post je objavljen 22.01.2006. u 17:34 sati.