Marketing
Dnevnik 45 - Izlet u Korušku
Sport i sportaši
Prvo čega se uopće u životu sjećam bio je prijenos neke košarkaške utakmice. 1974. godina, baka i ja u sobi, ona nešto hekla, ja buljim u Ćosića i ekipu i konačno sam miran i ne trgam glavom namještaj. Par godina kasnije Bosna osvaja Kup prvaka, Kinđe rastura asistencijama, Varajić pogađa i iz kornera, Raša skače i gađa slobodnjake oko 20%. U dvorani pjesma – Bosno moja. Klinac si, gledaš, gutaš, i tako uskoro izraste i Cibona koja se par godina uspješno klala sa Žalgirisima, Realima (Nakić popio lakat od Sabonisa (koji je dobio nadimak Cibonis od skupine komplekasa) nakon što je napravio grub prekršaj, pa Sabonisa isključilo, pa Dražen ubijao u serijama), digiće spremala u džep i par godina bila apsolutni svjetski vrh. Palicu je prepustila najtalentiranijem dvojcu – Kukoč, Rađa, s kojima je čak i najveći levat Avie Lester (Ante Luster koji je ček i reklamu za kečap snimio) dao petnaest koševa u finalu. Devedesetdruge slijedi šlag na tortu navijača iz fotelje. Igramo polufinale Olimpijade, guze nas Rusi do zadnje dvije minute, i onda im se osvećujemo za najgluplji poraz SFRJ svih vremena kad su se bile primile tri trice u zadnjih pedeset sekundi. Sabonis od table, Sokk s prijestupom... Dvije minute do kraja polufinala Barcelone i ništa nam ne ulazi...
Skrećem na trenutak. Mlad muškarac koji nije posebno talentiran za sportove i nema nikog da ga tjera na neki, obično postaje pasivni navijač. Onaj koji gušta sjedeći na fotelji uz hladnu cugicu i čips. Zna apsolutno svu biografiju svakog igrača ponaosob, pa i Adnana Bečića, Tea Čizmića i Rajka Gospodnetića, ali na terenu je nula. Zato se drži sobe i tu je najjači. Stvar ide sjajno dok si dijete i maštaš da ćeš jednog dana i ti biti faca u nekom sportu i da će netko i tvoju facu stavljat u album sa samoljepivim slijama (zbog kojih puštaš makar jedan nokat jer te inače boli kožica). Ali sve puca kad skužiš da je netko iz tvog kvarta uspio. Mujdža je potpisao za Hajduk!? Jasmin!? Naš Jasmin s Gimke? Jebote... Uz sreću što se možeš kurčit okolo da konačno i ti nekog znaš, dolazi i bed što pomalo shvaćaš da te vrijeme pregazilo i da si ušao u fazu kad si zavidan što tvoja generacija osvaja medalje u veslanjima, rukometima i nogometima, a ti i dalje sjediš, ali sad više ne s tatom i deitom od limuna nego s gajbom pive i dečkima iz ekipe. Počneš ih i pratit, nađeš si sretne čarape, dres ili kapicu i puštaš adrenalinu da te odvuče od knjiga, posla, i općenito obaveza. Sve dok ne shvatiš da je i zadnji nogometaš iz tvoje generacije okačio kopačke o klin i postao trener ili kupio diplomu. Onda kreneš navijat za neke mlade talente, svejedno i dalje uživaš ali i lagano shvaćaš da si postao star. Bole te koljena i kičma iako si se bavio nekim sportićima sve te silne godine, a onda pogledaš najboljeg prijatelja kojeg isto bole koljena i kičma iako je zadnji put loptu primio dok je Tile obje noge imao. I shvatiš da te u tridesetšestoj jednostavno po defaultu sve počne bolit. Gledaš malog Ivicu, pa neke mlade dečke koji rasturaju po bazenima, rukometaške bogove koji u finalima zabijaju cepeline... Tvoje vrijeme sportaša je prošlo. Srećom bez ozljeda i maštanja da će i tebi bit svirana himna na nekom prvenstvu i da ćeš pustit suzu i znat tekst himne i držat ruke gdje samo ti to hoćeš. Svejedno, sad je puno lakše uživat uz telku.
Vraćam se na tekmu s Rusima. Radio sam nešto u polju s pokojnim didom, zakasnio na početak i bio užasno nervozan. Sjećam se da mi je znoj kapao niz prst na pod i stvarao mini lokvicu, kad me dida zamolio da još nešto iskopamo ili zalijemo. Tada sam se prvi i zadnji put izderao na čovjeka koji mi je dugi niz godina bio najbolji prijatelj i u biti okinuo šamarčinu kad bi ja to fakat stvarno i zaslužio. Nije bilo fer od mene urlat na čovjeka od 70 godina, ali kako me upravo on odgojio da budem navijač, vjerojatno je shvatio. Povukao se, a Kukoč i Dražen te Stojko i Dino faulima nad Volkovom sredili stvar. Otrčao sam se ispričat didi, a onda bacio u more i da se nisam zapizdio u prvi otok, još bi i dan danas plivao. I urlao sam od sreće. Kao foka koja se hoće parit.
Bilo je to zadnje ljeto što sam vidio didu. Danas Ivana Barčota-Kapna više nema, košarka nam je u razini japanske, ja ne plivam, ali ponekad moram urlat od sreće kad vidim nekog kako gineći za svoju zemlju ruši granice i postavlja nove zakone. Prvi je bio potpuni luđak Goran, a druga je kraljica Janica. Jednostavni a tako veliki ljudi koji se ne preseravaju nego kažu ono što je – «zapizdija san servis» i «opala sam na guzicu» u udarnom terminu dnevnika pred ušminkanim kastriranim spikerima i novinarima. A svijet im pod nogama...
Jučer sam vozio u Bad Kleinkirchheim intervjuirat Vedrana Pavleka. Osim što su Slovenci konačno popravili cestu do Mokrica, Čateža i sve do Otočca, nabili su i kućice za cestarinu svakih 50 kilometara. Do jebenih Karavanki moraš platit četiri cestarine. Nije ni čudo što im je mala stopa nezaposlenosti kad je svaki treći u hižici. Ali nema više onih betonskih ploča nakon granice... Ljudi! Pa suze mi na oči došle. Sve tekme, Teka, Repka u kvalifikacijama i doigravanju, Vaterpolo u Kranju, Planica, pa Floydi, Nirvana... Uvijek bi sve počelo ispadanjem bubrega na Slovenskoj grani... Ajde. Valjda su završili trasu od Mađarske do svoje rivijere pa imaju vremena i za nas. Svaka im čast. Čak su i one jasle za sijeno obljepili jumbo plakatima! Vedran je bio stvarno korektan i skidam mu kapu za sve što je napravio, ali onda je došla ona. Obična, jednostavna, nasmijana. Kraljica na metar od mene. Trema me pere kao kod prvog seksa, Mihi se tresu ruke, govorim nešto glupo i činim pravu stvar tako da joj uvaljujem Roka u ruke. Mihi je čak od uzbuđenja i brzine (Janica je ušla dok je dojila) zaboravila spremit cicu u grudnjak!
Pričamo, smijemo se, Rok ne kuži u čijim je rukama, Jana odlazi trenirat... A ja odlučujem jednu stvar. Ono što me pokojni Barčot-Kapno naučio – navijat pošteno i od srca, naučit ću i ja svog Juniora. Bit će navijač. Pravi navijač. A ti Janice, rasturi. Idol si familije!
A Rok nikad neće bit ko ovaj mali sa slike!!!
U ponedjeljak slažemo novi, treći tom cro-trash liste, E-F. Počnite slat prijedloge vać sad, od ENI, Elle i dream teama, ET-a, Fantoma i tako dalje. I pišite malo više, sve moram ja. Nemojte da se moramo svađat.
Kad je Škoro čuo da će se naći na trash listi, umalo je bilo nevolja!
Srećom po brojne obožavatelje,
sve je dobro svršilo.
Stigle i slike od Yumi! Ona je preslatka Japanka, vatrena navijačica hrvatske repke i ispijačica piva. Kad je vidite u Švabiji na tekmi recite joj da je zakon i odvedite na cugu. Ponekad se pitam otkud taj fanatizam, a onda se skužim na Planici kako pjevam nekom mršavom Fincu. Anyway, Yumi i dva otprije poznata lika.
Pitanje: Kaj da pogledam u londonu za dva tjedna, di je najjeftinija piva tam i koje su adrese naših blogerica u Londri da vidim kak to žive! Thx.
Dok ne krenem na put, vraćam se sitnim kućnim popravcima poput ovog bojlera.
Danas se javio čitatelj bloga iz Kanade, odmah smo se bacili na usporedbu Molsona i Labatta (Gile, Legendo!), a sad čekam da se ukažu i ljudi iz Brazila, Kuvajta, Malte, Cipra i naravno - Makedonije!
Živili, Bog i Hrbaty!
Post je objavljen 14.01.2006. u 00:50 sati.