Marketing
Dnevnik 41 – kakav tužan početak godine...
Prvog prvog mi odma ubilo Borimira. Nitko da kokne onog ljigavog preplavookog kenjca koji se pol filma plaši nekog penisa... Ne. Oni Boru, legendu... Govna. I kako da mi sad godina bude plodna.
Što se tiče obećanja za ovu godinu, stanje je - jedan:jedan. Snijeg je u suradnji s kišom oprao Kliota, ja samo pomogao sa spužvom za suđe, ali mi je nakon sinoćnje drkice i udaljenosti ikakve krpe, papira ili maramice – stradala pidžama. Ali tek smo počeli.
Mjesec dana nakon zadnjeg vašeg odgovora objavljujem anketu «Kako brišete guzu?» - završenom. Rezultati su tu:
Muško sam i brišem dupe odostraga 107
Muško sam i brišem dupe od naprijed 16
Žensko sam i brišem dupe odostraga 71
Žensko sam i brišem dupe od naprijed 26
Transseksualac sam i brišem dupe odostraga 1
Transseksualac sam i brišem dupe od naprijed 1
U anketi je sudjelovalo 222 blogera i strpljivim pregledavanjem sam došao do sljedećih zaključaka:
1. Ako brišem odnaprijed nisam idiot ko što mi to kaže Stokuća, jer nas ima još!
2. Kad brišeš sprijeda, automatski si ga moraš primit s ljevicom, a svaki dodir, pa makar i tvoj je divan znak pažnje.
3. Kako veći postotak žena to radi sprijeda a nemaju se za što primiti, ne savjetujem vam pokušaj oralca na kraju nekog tuluma.
4. Imamo dvoje sumnjivih te zanimljivih na blogu!
Kako je anketa nastala zbog točke 1., ja zadovoljan. Hvala. Vrijeme je za novu!
Ne znam jel se sjećate onog starog:
Dolaze u birtiju Mali Ivica, Plavuša, Cigo, Mujo i Zeko. Sjedaju i mahnu konobaru. Dolazi konobar sav zbunjen i pita:
«Jel' to neki vic?»
Zanima me tko vam je najdraži vic-junak. Vrijeme sad!
Objavio sam prvog prvog i prvi tekst na www.bestseller.net, pa ako ga ne smijem koristit ovdje, upozorite me...
Skijaški skokovi i padovi
Zadnjih dvadesetak godina prvi dan nove dočekujem manje više isto. Jeziv mamurluk, žgaravica jačine trganja nadrkane jezgre atoma, potraga slobodnom rukom za flašom vode i okretanje na drugu stranu kreveta s namjerom da ugledam zadovoljno lice sisate, netom više puta svršene plavuše. Kako plavuše ipak nikad nema, otkotrljam se do neke sobe gdje me dočeka neki znojni poskakujući dirigent koji nakon dva sata davljenja zahtjevnim djelom, pokušava oraspoložiti publiku nekom alpskom violinskom poskočicom. Lagano utišam telku, umlatim sve jestivo i pitko iz fridža, telefoniram najboljim frendovima da pitam što sam sinoć radio nakon blackouta i jesam li nešto ukrao (što obično radim u takvom stanju, moje isprike svim vlasnicima tuluma) te u miru dočekam ono bez čega nova godina ne bi imala smisla. Garmiš.
Garmisch Partenkirchen, ubogo seoce u vulvi materinoj u kojem bi i dan danas pastiri malo guzili miće janjiće a malo retardiranu Hajdi iz drugog sela, da se neki mudar čovjek nije domislio ideji da smisli skijanje, skakanje i općenito turizam. I tako uz malo betona, čelika i par godina radnih akacija, švabe koje ne žive u svojoj državi napraviše skakaonicu u tom pituresknom mjestašcu koje bi bez toga bilo poznato samo po klanju nekog vuka samotnjaka ili kraljevskoj lavini.
A kako ga priroda vuče ljubavi prema sve samo ne normalnim sportovima, mali se Ribafish negdje u trećoj godini života zaljubio u te skijaške skokove. Sjećam se da je na crnobijeloj telki neki striček smiješnog prezimena Wosipivo skakao ko blesav s ružnom kacigom, pa je brkati Poljak hračnuo pred kamerom nakon što bi se prekrižio, Slovenac se strmopizdio na glavu... I tako, malo po malo, više ne bi propustio niti jedan prijenos ni za živu glavu.
Problem je bio u tome što se nekad nije imalo satelitskih i što je sve ovisilo o godišnjem planu i programu nekog urednika s HTV-a koji bi odabrao što će se gledat te godine. A Garmiš je, baš kao i ostale tri skakaonice iz novogodišnje turneje bio nezaobilazan jer je bio fantastičan udar svježine na tako suhoparan reprizni program svakog prvog u godini. Ostatak sezone se uglavnom nije prikazivao osim završnog natjecanja, ali to je samo davalo draž. Kao i kad ste tih godina mogli gledat samo jednu tekmu tjedno, i to bi obično bio užasni sraz ili tzv "Derbi začelja" između OFK Beograda i Radničkog iz Kragujevca. Tada su naiime Krvati imali svega četiri predstavnika u prvoj ligi (osima kad bi uhopsao i Dinamo iz Vinkovaca), pa dok si dočekao nekog našeg, prošlo bi pola sezone (i onda Hajduk izgubi od Trepče ili Galenike). Ali, udaljih se...
Uglavnom, tako sam zadnjih dvadesetak godina počecima istih liječio mamurluk navijanjem za Nykaenena, Nieminena, Ulagu, Bokleva, Cecona, luzera poput Edwardsa, Bejtscheva, Konopackea, Suorse i ostalih graničara, vojnika ili servisera kombija, koje god im je već njihova matična država radno mjesto sredila - jer su to uglavnom bili prilično tupavi sitni i mršavi dečeci s tri razreda osnovne koji bi školovanje žrtvovali za sezonu što bi je proveli putujući od Libereca preko Sapporoa do Thunder Baya. Jednostavno, to me veselilo ko bebu - i kad su moji dečki pobjeđivali i kad su gubili. Osjećao sam se dijelom toga. Kasnije sam bio i u Bischofshofenu, pet puta na Planici, a Garmiš nikad ne bi propustio. Juhica, kolačić, krevet i pijani glas mutnog Mutića. Ideala!
Janne, Srbine, četvrta ti ne gine...I onda se dogodi to. Danas, cuclajući gastal nakon što sam otkrio da u krevetu nemna plavuše i da mi odojkovo uho s primozgom strši iz jednjaka, krenem drkuljit po teletekstu i skužim da HTV ne prenosi skokove. Ej? Ne prenose Garmiš?U napadu bijesa i očaja, skoro sam otišao čistit snijeg ispred kuće, ali sam se ipak svladao i sjeo ovo napisat jer sam stvarno potresen.
Tuga, poniženje, izdaja. Bolje da su dnevnik izbacili. Pas im se na materi zarazio...
Kaj sad? - rekao bi Smile, DMJ bi dodao - jebat ga, bar smo se napili sinoć, a ja bi naručio tri pive i život bi išao dalje. Nažalost, oni su slavili na nekom drugom mjestu i sad sjedim sam za compom i vraćam uspomene. Baš sam kiselkast...
I tako, iako ovo moje piskaranje neće promijeniti svijet, izbacio sam iz sebe ono što me dugo tištilo, a to je da nam je državna teve zakurats, i da bi ja to puno bolje radio i zato ih gonim sve u krasni i idem vidit kaj ima za jest.
Ko će sad nać birc s jurosportom, uf...
Post je objavljen 02.01.2006. u 18:45 sati.