Marketing
Dnevnik 40 - spiders on the road
Štefanje, 7 navečer. Vani kijamet. Vratio sam se s ručka nakrkan, pun i sretan, pustio posuđeni Rat svjetova (jebo mene mali ćuko ako sam shvatio zašto su zločesti metalci popušili), zamotao se u dekicu ostavljajući desnicu za ljuljanje Juniora i počeo s predenjem i tihim mehkim toplim prduckanjem. Zazvonilo je s portafona. Susjeda je trebala ići na posao, noćna smjena u bolnici. Mislila je da sam se ja sparkirao na ulaz u dvorište pa pozvonila da ga maknem. Rekoh da bi rado, ali da auto nije moj. Ona je trubila deset minuta, obišla lokalne birtije u kvartu i kako radi na drugom kraju grada – iz očaja pozvala pauka.
Tu se Mihaela sjetila da bi je mogao ja odfurat do posla. Rekoh, zašto ne, obukao se i krenuo napravit dobro djelo za danas. Taman sam se spustio do snjeguljave ceste, kad - eto ti pauka. Majstori došli za tri minute, nasmiješili se, digli Pežoa i otišli. Susjeda poluluda uz škripu kočnica zbrisala na šljaku. U tom trenutku dok sam zatvarao zavjesu na prozoru iz ulaza preko puta izleti mlađa žena, taman da vidi kako pauk s njenom makinom zamiče za ugao. Totalno luda ne zna što bi od sebe i šalje svoju mamu da pozvoni na našu zgradu. Naravno da zvoni na naše zvono i pita zašto smo joj zvali pauka? Miha smireno govori da nit' je ona zvala nit' je auto koji je trebao izać njen, ali gospođa je nervozna i nakon što je u pet minuta besmislene konverzacije uspjela lagano iznervirat Mihu, a mene natjerat na pomisao da će mi preko noći probušit bar dvije gume - pokvarila mi večer. Čak je ni Gladijator nije uspio spasit (al onaj Žoakin dobro glumi zloću, svaka mu dala...).
Mrzim te paukove. Svaka im čast kad dignu nekog tko zaista smeta, ali ti se ljudi toliko izdrkavaju kad im se hoće da je to stvarno bijedno. Jednom su me digli s mjesta koje je udaljeno od travnate površine svjetlosnu godinu i naplatili mi 800 kuna. Mater mu s 800 pasa općila... Samo zato jer mogu, smiju, i netko ih štiti. Probajte se bunit kad dođete po auto. Postoje dvojica kojima je posao da vas umlate tako da se to ne vidi. Rebra i pleksus. Boli, a nemreš tužit... Sjede u onim kontejnerima iza i igraju belu, dok ne dođe netko kivan tko je parkirao ispred rodilišta ili vrtića na trenutak i s upaljena sva 4, pa dobije po glavi stanovnika.
Isto kao i s naljepnicama za invalide. Super mi je kad se sparka nova novcata bembura uz popratne debilne narodnjake s naljepnicom za invalide a iz nje iskoči seljačina od 22 godine kojem je rođo nabavio naljepnicu da zajebava purgerske šupke. Mojoj mami je s njenih 90% invaliditeta ispod časti tražiti naljepnicu jer smatra da ima onih kojima je potrebnija. Ali ne i u ovoj maloj zemlji sitnih ljudi...
Zašto sam popizdio na pauka? Trebalo im je tri minute da dođu. Vatrogascima bi trebalo pola sata. Muriji i više, jer ih nikad nema kad ti trebaju, ali kad se trebaju izživljavati dok u parku piješ bambus, odmah ih je 5. Hitna je ono zbog čega sve ovo pišem. Frend je bio presjekao vene pred više godina. Živio je u Jurišićevoj. Na početku. Hitnoj je iz Draškovićeve trebalo sat i pol da stigne i jedva ga spasi. Preživio je, ali više nikad nije bio isti.
Kakav jer ovo grad i kakva država da kad ti je život u pitanju - nema ni od koga pomoći, a ako ti treba droge, plaćeni ubojica ili utjerivač duga, snaći ćeš se za tri minute. Šugavo.
No, dobro, ipa je Božićno doba... Eto, s malim vam zakašnjenjem svima koji ste to zaslužili od srca želim puno sreće u narednom razdoblju, a zu sreću i zdravlja i bogatstva. Jer ako imate sreće, kako bi rekao jedan stari frend, naći ćete i djevojku s plitkom i uskom vaginom. I koja vjeruje da sperma otapa masti. No, dobro, nitko nema baš TOLIKO sreće...
Četvrtak je bio naporan jer sam s posla zgibao na ogroman party firme gdje su se ljudi podjednako čudili Ribafishu u odijelu i Roku u Mihinoj marami u predjelu između dvije sise (kao da stoji između glava Holoudeka i Ćućurlića...).
Taman kad mi je krenulo, Roketeer se zbudio i otišli smo pavat. Srećom, pred onu pivu koja uzrokuje glavobolju! Zakon!!! Pa sam odmarao u petak da bi se u subotu našao na tradicionalnom badnjačkom ispijanju piva s kumom 1 i kumom 2, ovaj put u Samoboru u Scoutu gdje smo strgali po pet dobrih (Scout je mjesto s najviše vrsta piva u Hrvatskoj i šire, ove godine - 122!), lajali o smislu života i smijali se svemu kao i obično. Fuš zbog kojeg smo se našli nismo dovršili jer smo se blago pripili (al zato sad zujim kraj kompa i još ću dugo). Svejedno, nema mi do pive s njima dvojicom. Tradicija. A kako je jedan od njih dvojice davno zaključio, možda i nismo puno toga u životu napravili, al smo se bar nasmijali ko nitko. S obzirom kako izgledamo i kako se ponašamo, i nas volu u društvu. Zoran primjer...
Nedjelja je provedena u društvu Mihine i telefoniranja mojoj, burom zamrznutoj obitelji na krajnjem zapadu Korčule te prebogate trpeze na čelu s puricom, odojkom, grah salatom, mlincima i kolačima koje sam od prekrcavanja želuca samo tupo gledao. Kad sam se sam sebi zarekao da više u životu neću jest, danas nas zvala moja teta na janjetinu, njezin krumpir (nitko na ovom svijetu ne radi krumpir s pečenjem ko teta Zdenka, čak je u rangu s onim ružičastim od hobotnice ispod peke u Vrsima kad je Cavor pogodio sam sebe ostima u čizmu) i nenadjebivu tortu od naranče. To nije torta. To je nešto vanzemaljsko. Kad bi se po meni gledalo, slane i kisele stvari tuku slatke 99%:1%, a taj jedan su salenjaci s pekmezom od višnje i teta Zdenkina torta. Bakanalović bi si odrezao desno jaje a Barbiferi otišao u svećenike da probaju to savršenstvo. Sve sam proždro... Ljubi vas Riba!
Junior je uglavnom prespavao sve posjete, ali čim mama i tata legnu – opa! Kaže mi frend koji se otatio nešto prije mene da mu kćerkica počne plakat čim se poljubi sa ženom. Mi se srećom ne seksamo (osim jednog pokušaja koji je izgledao kao da Godzilla davi T-Rexa pa smo odustali) te se redovito probudi u tri ujutro, Miha izdrži do 6 i onda ja do 9. Ko da sam to već negdje napisao... Poznato mi... A već ima 2 i pol mjeseca.
Počeo je i vježbat! Jen'...
...dva!
Miha je pokazala zrnce genijalnosti, i u nedostatku vremena i mjesta za bor - okitila Orbitrek (koji je do sad zvala Orbidrek jer je na njemu jahala cca 12 minuta u dvije godine), i tako uspjela spojiti neugodno s beskorisnim. Sva sreća, dijete se nagledalo borova u gostima. A mi imamo Boritrek.
Onda mu je tata složio Mobile Baby pa je Rok drndo satima dok nije od umora zaspo u iz čistog mira.
Isplatilo se dat 300 kuna od 400 koje dijeli firma. Hvala im. Za ostatak je tata sebi kupio Boggles. Ko oće igrat u pare, nek se javi. Za sad sam nepobjediv! Miha pati...
A u mikrovalnoj ostaci od ručkova... Ijoohohoj... Idem se još uždrat. Vaga iza Tri Kralja.
Post je objavljen 27.12.2005. u 00:17 sati.