Marketing
Dnevnik 37 - oćel' svaka narodnjaka..
Idem na posao i skužim plakat da pjeva Sinan Sakić. Neka narodnjačka greška koja je bila smiješna kako zbog imena tako i zbog pojave, a slavu je stekla reklamama prije Dinastije. Za mlađu populaciju, to je bio prvi susret nas urbane zagrebačke djece s nezadrživim naletom seljačkih napjeva bez ikakve ljepote, duše i kvalitete koji su bili snimani na brzaka u roku od tjedan dana i kojih je stvarno bilo ko kenje. A pjevači su redom izgledali ovako:
A i pjevačice isto. Vulgarno, primitivno, ružno. Baš kao i zvuk, ritam i melodija. U početku nam je to bilo smiješno, jer nije išlo uz zgrade, asfalt, automobile, i nije se nigdje moglo ni čut ni vidjet osim prije navedene Dinastije i u pauzama prvih top lista Nadrealista gdje smo to shvatili kao sjajnu zajebanciju. A onda su me otjerali u JNA. Godina dana krvarenja po Kosovu, Makedoniji i jugu Srbije uz 24-satni dril narodnjacima s hrđavih zvučnika koji su valjda održavali ljude s brda na životu i kojih je bilo više nego rodinih gnijezda. Jedan od prvih životnih signala da se ničemu ne smiješ rugat jer će ti se prije ili kasnije vratiti. Meni su se od tog dana smučili doživotno. I Mile Kitić, i Zorica Brunclik i Dragana Mirković. Svi koji jodlaju uz harmoniku.
Od tada gledam drukčije na ljude koji to slušaju. Jednostavno ih lijepo pozdravim i pustim da uživaju u onom što vole, a ja se maknem i stresem od užasa. Prošlo je otad 15 godina, moj rodni grad je bjelji i ljepši, ali ulicama se sve češće ori glazba koja mi u njega ne pristaje. Domaći nazovi-glazbenici trpaju svoj šatro pop u narodnjački melos, istočnjaci u Zagrebu prodaju veliki broj, doduše piratskih izdanja, a sve više se iz jako skupih vozila čuje kreštavo skvičanje sirovih glasića Cece, Dare Bubamare, Mitra Mirića, i tko zna čega sve ne. Jednom sam čak i prekinuo s curom koja je na zvuke narodnjaka instinktivno počela s izvijanjem i digla ruku iznad razine pazuha. Glupo od mene, ali eto. Još je gora stvar što se sve to, dakle šjor Sinan i prateći bend, vjerojatno Južni vetar ili Slatki greh (nešto lako pamtljivo, od dvije riječi - ne ide to na neki viši intelekt) okupiti u The Bestu. Pazi, The Best. Tamo su nekad išli snobovi koji su slušali od Kočiša-Skočimiša do Britney, a sada su izrasli u poklonike narodnjaka. Diskoteka s brdom light showova, ko fol fina i pristojna, i onda na stejdžu Sinan Sakić i par tipova s violinama, harmonikama i drombuljama. A na glavni hit igra mečka... Jebote, di ja živim.
Strah me da će jednog dana Rok naletit na nekog dilera ili nekog tko će ga udavit s narodnjacima. Niti jednom od njih ne bih htio biti u koži...
Ovaj tjedan sam htio ići na 4 tuluma, bivše firme, HURA-e, nekog Casina i koncert Septice. Nisam jer su Miha i Rok bili bubini. Frendovi su me zvali, imao sam pozivnice i opet nisam otišao. Pizdio sam i bio tužan, ali sam izdržao. Možda odrastam. I baš sam ponosan. Htio bih poručiti svim svojim prijateljima i poznanicima da ih i dalje obožavam i da sam ostao isti kreten, ali da nikako ne odustaju od zvanja na tulume, koncerte i slične vaginarije, i imaju milosti shvatiti kako mi je. Ljubi vas vaš barba Riba!
Jeste li prepoznali psa našeg vodećeg komentatora B. Slušeca?
Liftboy je, osim što mi je poslao jedan rani uradak mog obožavanog Rusa Meyera, napravio i banner za blog Društva prijatelja piva. pa ako se i dalje hoćete učlanit - pogledajte u box desno dolje... Ima li netko When Rocco meets Jenna? Nisam bio na Septici, ali je bila Sonjecka i sve mi prepričala. Sonjecka je kraljica stripova i moj osobni art director za pizdarije, a vi ako trebate nešto nacrtat za pare, odma je zovite!
Jedva čekam četvrtak i sastanak pivopija na koji nisam išao zadnji tjedan. Nadoknada obavezna, ali bez riganja this time!
Post je objavljen 14.12.2005. u 01:54 sati.