Milan Bandić izabran je za novog starog predsjednika zagrebačkog SDP-a. I ne bi to bilo ništa neobičnog da nije izabran sa čak 89% glasova. Kakva je to stranka i kakvi su to članovi kad netko dobije tako premoćno na izborima? Tako je samo Franjo Tuđman osvajao mandate u HDZ-u, ili pak Slobodan Milošević u SPS-u.
Da stvar bude gora, protukandidat Bandiću, Šandor Dembizt, nije se mogao obratit izbornoj skupštini, za razliku od Bandića. Nije čak bilo ni predviđeno da Bandić ima protukandidata, no Dembizt je uspio prikupiti 20 potpisa i time izboriti kandidaturu i tako barem na kratko ugroziti Bandićevu diktaturu.
Ono što želim ovdje istaknuti je da je u svim tim slučajevima riječ o autokraciji. Kult ličnosti uništio je demokraciju i od takvih stranaka ne možete očekivati ništa dobra jer nemoguće je da 89% ljudi jednako misli. Nemoguće je da 89% ljudi u gradskom SDP-u vide samo Bandića i da ne postoji netko drugi za koga bi glasali.
Tu bih se onda i prisjetio nedavnog pokušaja javne kandidature Željke Antunović za slijedeću predsjednicu SDP-a, kad se nakon njezinog javnog istupa odmah javilo nekoliko SDP-ovaca koji su izjavljivali da Željka Antunović govori gluposti. Davorko Vidović išao je tako daleko da je parafrazirao pjesmu „…moja mala djevojčica puna je želja…“
Ovome bih još pridodao i tužaljku jednog anonimnog SDP-ovca koji se požalio na način biranja kadra u SDP-ovim zagrebačkim ograncima gdje su od reda bili birani Bandićevi ljudi, bez ikakvog glasanja. Jednostavno je bilo rečeno da idu Bandićevi ljudi i to je to. Zaboravite izbore.
Iz svega ovog zaključujem da je SDP pun poltrona i ulizica te da je kao takav u ovom trenutku manje demokratski čak i od HDZ-a i HSP-a.
Post je objavljen 20.11.2005. u 12:38 sati.