NEIL DIAMOND: '12 SONGS'
(American Recordings/Columbia/Dancing Bear; 2005.)
http://glazba.monitor.hr/recenzije/0037/neildiamond_12songs.htm
Uh, težak mi je život majko! Moram slušati svakakvu muziku, pa se o njoj onda i izjašnjavati. Odgovorno smatram da smo svi mi glazbeni kritičari samo grupa neiživljenih dječaraca i djevojčica koji nikada nisu upakirali svoje snove u foliju najzajebanijeg rock benda na svijetu, pa sada pametujemo o djelima i zlodjelima uspješnih i neuspješnih glazbenika što albume i CD-ove prave. Eto, pošteno sam započeo. Nemoj poslije da mi netko pametuje i viče preko ulice: "Ej dečkoooo, jel' se to neko kurči da zna nešto o muzici?".
U Americi skoro na svakome omotu CD-a možete pročitati "FBI Anti-Piracy Warning". Ovo je zasigurno prvi CD koji doista ne zahtjeva takvu pažnju Eliota Nessa i ostalih čuvara reda i mira. Možda bi FBI-jevo upozorenje na ovome CD-u trebalo biti nešto kao: "Ukoliko ovaj CD odlučite odslušati od početka do kraja, zaslužujete 20 godina teškog zatvora u KP Domu Zenica".
No, dobro. Idemo mi sada redom. Rick Rubin je meni drag čovjek. Volim ga najviše zbog onoga što je napravio sa Johnny Cashom. Naravno, volim ja njega i zbog onoga što je uradio i prije negoli je započeo suradnju sa Čovjekom u Crnom. U godini kada se revitalizira odnos američkog mainstream sa djelom i glazbenim zaslugama Čovjeka u Crnom (snimljen je film sa Joaquinom Phoenixom i Reese Witherspoon u ulogama Johnnyja i June Cash, objavljeno je mnoštvo knjiga, svaki iole ozbiljniji magazin u ovoj zemlji Govorećeg Busha je objavio kakav-takav tekst o Johnny Cashu, a čak su izašli i crtani romani kroz koje Cashov karakter dobiva neku drugu vrstu besmrtnosti) meni dragi hipi-bradonja Rick Rubin odluči objaviti ovaj sramni album patetike i nepotrebnog egoizma. Dakle, Rubinu je Cash bio nešto kao Isus u onom glazbeno-producentskom smislu te riječi. Stoga bi bilo neophodno, za vrlo jasno pojašnjenje ove priče o novom albumu Neil Diamonda, da kvalitetu glazbene duhovnosti Rick Rubina mjerimo kroz prizmu "Prije Johnny Casha" i "Nakon Johhny Casha".
'12 Songs' u godini 2005. NJC (Nakon Johnny Casha) će zasigurno pokupiti sve lažne hvalospjeve vodećih svjetskih medija. To je meni još davno objasnio moj prijatelj Elvis J Kurtovich rekavši: "Ja se uvijek trudim da iza bine na mojim koncertima imam dobro izgledajuće ženske. Glazbeni kritičari me hvale samo ako preko mene mogu doći do kakve trebe. Tako mi se često desi da nakon svirke pitam druga iz kritike 'a jel vam se dopao koncert?' Ako počne sa zamuckivanjem onda ja pozovem jednu od djevojaka pa fino kažem 'Amela srce, dođi ovamo da te upoznam sa ovim finim gospodinom'. Sutradan pročitam od tog kritičara sve najbolje o mome nastupu". Ja već sada vidim kako će ovaj album "odraditi posao"… Neil će krenuti na unplugged turneju gdje će nam se obratiti samo sa svojom gitarom i "pa-ljudi-to-je-prava-nepravda" glasom. Karte za tu svirku će imati astronomske cijene. Prodavat će se majice sa njegovim likom… No, samo se nadam da neće imati dovoljno dobro izgledajućih djevojaka iza bine te da ja neću biti usamljen u ovom negativnom kritičarskom osvrtu na ovaj album.
Tko je zapravo Neil Diamond? Bez puno mudrovanja u samo jednoj rečenici dalo bi ga se opisati kao jednog solidnog pop pjevača i tekstopisca. I to je to. Za razliku od Johnny Casha, Neil piše i izvodi svoje pjesme na ovome albumu. Čak ga je u jednoj izjavi za radio postaju iz Los Angelesa Rick Rubin nazvao modernim trubadurom. Dakle, tu je prva greška u koracima napravljena od strane Rubina. Sama činjenica da je Diamond u muzičkom biznisu još od početka 60-tih apsolutno mu ne garantira karizmatičnost koju je Johnny Cash nosio na sebi kao kakvo dobro skrojeno crno odijelo. Johnny Cash je mogao uzeti bilo koju pjesmu i ubrizgati joj nešto svoje, nešto moćno tako da je ta pjesma istoga momenta postajala njegova, bez obzira što je on nije napisao. U njegovom slučaju bilo je posve dovoljno da nam "objasni" tu pjesmu pa da se mi osjetimo sretnima jer smo otkrili kakvo skriveno glazbeno blago. Bez karizmatičnosti nema niti dobrih albuma. Možeš ti dovesti gomilu "odabranih" muzičara da ti gostuju, no ukoliko glavni facer nema karizmatičnosti možeš se jebat'. Na '12 Songs' kao gosti na ovom bezbubnjarskom ostvarenju pojavljuju se Billy Preston, svirajući orgulje Hammond, veteran rock gitare Mike Campbell (Tom Petty), Smokey Hormel koji je poznat po svome radu sa Tom Waitsom i Beckom, klavijaturist Benmont Tench, a tu je i potpuno nepotrebna kolaboracija sa Brianom Wilsonom na 'Delirious Love'.
Način na koji Diamond izvodi pjesme s ovog albuma je zapravo siva kopija Cashovog "originala". Bezobrazluk ovoga američkog Mile Hrnjića se najbolje može vidjeti u pjesmi 'Man Of God' gdje se Cashovom retorikom pokušava hrvati s odnosom prema Bogu. Jebi ga, što je puno - previše je. Ukoliko se nastavi suradnja između Rubina i Diamonda ne bi me uopće iznenadilo da si ovaj potonji namjerno ubrizga kakvu injekciju sa zajebanim virusom koji bi ga počastio sa svim bolestima sa kojima se nosio Johnny Cash u zadnjem desetljeću svoga života. Prije negoli se odluči na takav zahvat, netko će morati nesretnom Neilu objasniti da će samo mutirati u bolesnog Casha i ništa više. Neće dobiti Cashov indentitet i karizmatičnost. Netko bi sada mogao i reći: "Pa, dajte, gospodine Mišetiću, nemojte, molim Vas, da sad uspoređujete Rubinov rad sa Johnny Cashom sa ovim što on sada radi sa Neil Diamondom?". Na žalost, nisam ja taj koji pokušava pronaći sponu između ta dva rada nego je, na moju veliku žalost, Rick Rubin taj koji nam pokušava u grlo ugurati (silom, molit ću lijepo, nek se zna) taj logičan nastavak opusa American Recordings započetog sa Johnny Cashom. Suradnja sa Johnny Cashom je bila uspješna i plodna jer su i jedan i drugi bili karizmatične osobe. To je nešto kao i u braku. I supruga i suprug moraju dati najbolje od sebe ne bi li brak bio uspješan. Ova suradnja sa Neil Diamondom podsjeća na jednosmjernu ulicu ili vrlo loš brak. U toj jednosmjernoj ulici Rubin je krenuo u pogrešnom smjeru. On ovom suradnjom ništa ne dobiva, samo gubi. Sa druge strane, Neil Diamond, koga inače doživljavam kao američku verziju Mile Hrnjića s košuljom sa srebrenim šljokicama, samo dobiva. Sada će mediji, koji su tek sada shvatili koliko je glazba izgubila odlaskom Čovjeka u Crnom, pokušati u '12 Songs' vidjeti mali djelić Johnny Casha. a to će biti dovoljno da se zasite nostalgičarski apetiti.
Mogu ja pljuvati po ovom albumu, ali ne mogu po Rick Rubinu. Ne mogu, jer kako god okreneš, volim ja Ricka Rubina, a samo se nadam da će započeta suradnja s Neil Diamondom ovdje i završiti.
Osobna poruka za Halida Bešlića:
Dragi Halide, ja ti se ispričavam za sve ove godine potcjenjivanja tvog umjetničkog pregalaštva. Stoga te najljepše molim da na jednom od svojih narednih albuma snimiš i nastavak tvoje narodne epopeje 'Dijamanti'. Ovoga puta nek je naglasak na: "Neću, neću Dijamante… Hoću, hoću Rubine".
Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
16. studeni 2005
Copyright © 1996. - 2005. Internet MONITOR
world wide web:
Post je objavljen 19.11.2005. u 17:31 sati.