Pregled posta

Ekskluzivno:
Gojko Šušak, ministar obrane, nakon deset mjeseci stroge šutnje, napkon progovorio u „Globusu“: kako je, zapravo, ubijen najpoznatiji specijalac Hrvatske

Miro Barešić leži na Miroševcu!

12 srpnja 1991. Miro Barešić ušao je u svoju zemlju. 19 srpnja sa skupinom specijalaca krenuo je u prvu borbenu akciju na području Knina. 31. srpnja, u četvrtoj akciji, jedan stražar JNA slučajno je nabasao na jednog njihovog specijalca. U tom trenutku počeo je pakao: Miro Barešić pogođen je rafalima u noge, onda u leđa...

Jednu od najdulje čuvanih vojnih tajni, u razgovoru s ministrom Šuškom, rasvjetljava Aleksa Crnjaković:

Ni danas, kad je nakon desetomjesečne šutnje i službeno potvrđeno da je jedan od najpoznatijih Hrvata iz iseljene Hrvatske ubijen lani, u srpnju, u vrletima nadomak, Knina, boraveći tek devetnaest dana u zemlji koju je toliko voljela, mnogi neće prihvatiti istinu. Prijatelji zato što su ga voljeli, neprijatelji iz straha da to ipak nije "zamka". Na Dan državnosti, u Vili »Zagorje«, upoznali smo suprugu Mire Barešića, i njihovo troje troje male djece. Najstarijoj djevojčici tek je šest godina, drugoj četiri, a dvogodišnji sin neće ni pamtiti oca. Gospođa Barešić, primila je, još uvijek zavijena u crno, posmrtno odličje iz ruku predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Slika je bila vrlo potresna i nije ostavljala dvojbe: Miro Barešić je mrtav. Njegovi ostaci sahranjeni su na zagrebačkom groblju Miroševcu. O tome smo razgovarali s ministrom obrane Gojkom Šuškom.

* Počet ćemo, gospodine ministre, od kraja: kako je i gdje ubijen vaš osobni prijatelj, čovjek kojega ste pozvali u domovinu i pomogli mu pri povratku?

* Stigao je u Hrvatsku vrućeg lanjskog ljeta, sjećam se točno i datuma, 12. srpnja 1991. Nakon nekoliko dana,
točnije 19. srpnja, odlučio je krenuti sa svojom, posebno odabranom grupom momaka u prvu akciju. Sam je odabrao najteže područje, krenuo je u "četničko armijsko" gnijezdo, tamo gdje je niknula balvan revolucija, na teren Knina, Obrovca i Benkovca. Akcija je zamišljena s dva cilja: izvući stanovništvo iz opkoljenih hrvatskih sela, i uništiti barikade, odnosno one koji su ih postavili i čuvali.

* Je li uspio u nakani?
Nažalost, nije bilo vremena. Izveo je tek tri akcije, vrlo uspješno, ali je u četvrtoj, kod sela Vrane, 31. srpnja, nakon samo dvanaest dana borbe ubijen.

* Znate li detalje?
- Da. Njegova je grupa odlučila krenuti na barikade, nakon što je izvidnica ispitala teren i broj neprijateljskih snaga, četnika i vojnika na barikadama. Njegovoj su se grupi priključila još tri hrvatska borca, među kojima je bio i sin saborske zastupnice Gordane Turić. Ta manja grupa nije bila obučena za specijalne zadatke, pa je stoga imala zadatak čuvanja odstupnice, na mjestu sedam, osam kilometara udaljenomod onog odabranog za akciju. Oboružani minama, trebali su zaustaviti eventualan dolazak i prolazak tenkova. Nažalost, zbila su se dva nepredviđena događaja. Neprijatelj je na dan akcije pojačao svoje snage s još desetak vojnika, što Miro Barešić nije mogao znatii. No, kako se radi o
vrhunski, za specijalne zadatke občenim ljudima., možda to i ne bi bio nesavladivi problem. Iako su već opkolili baridu, bili bi se, u krajnjoj liniji povukli iz akcije kad su shvatili da imaju posla s brojčano jačim neprijateljem.

* Oni tu nisu učinili?
- Ne, zbog jedne nepredvidivosti. Jedan vojnik JNA otišao je malo podallje, da obavi nuždu. U tom je trenutku naišao momak iz Mirine grupe i iznenađen počeo pucati. Ubio ga je. No. u toj pucnjavi ranjen je i Barešić, u koljeno. Njegov prijatelj stavio ga je na leda i počeli su se povlačititi, no tada su već bili upozoreni ostali četnici i vojnici. Jedan metak pogodio je u leđa Miru Barešića, koji je, umirući, svojima naredio da se bez njega povuku. Ipak, dvojica momaka ostala su s njim. Kad je izdahnuo, počeli su se povlačiti, ali nisu mogli nositi njegovo tijelo.

*Ostalo je tamo zauvijek? Što se dogodilo s ljudima koji su čuvali odstupnicu?
- Sva trojica su ubijena. Bili su opkoljeni, cijeli su se dan
borili, i tek predvečer, prema nekim svjedočenjima, prestala je pucnjava. Ni danas ne znamo sve detalje. Pronašli smo njihova tijela. Tijelo Mire Barešića ostalo je na neprijateljskom teritoriju, ali očito da neprijatelj nije znao o kome se radi. Pet dana grupa Mire Barešića pokušavala je izvući tijelo. Uspjeli su. Preneseno je u Zadar, gdje je obavljena obdukcija.


Fotografija koju je u štabu tzv TO Benkovac nakon Oluje pronašao Boris Prebeg, jedan od sudionika akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić. Autor filma o Miri Barešiću, Nikola Majstrović tvrdi da se na slici nalazi tijelo Mire Barešića koje nije identificirano u Zadru, niti pokopano kao Ante Katić, niti kao Miro Barešić, u Zagrebu

* I proces identifikacije? Jeste li bili tamo?
- Naravno, stigli su otac, brat i supruga. Osobno nisam tome prisustvovao.

*Nitko o tome ništa nije znao, tajilo se da je umro, u tišini je pokopan. Zašto se tako dugo šutjelo?
- Dugo smo razmišljali gdje da ga pokopamo i, uz pristanak obitelji, odlučeno je da to bude u Zagrebu, na groblju Miroševac, pod tuđim imenom i prezimenom. Bilo je to 12. kolovoza. Pokopan je kao Ante Katić. A šutjeli smo zbog dva razloga. Vi znate što je za neprijatelja značilo ime Miro Barešić i možete misliti kako bi se podigao moral neprijatelja da su saznali koga su ubili. Prisjetite se kako se to dogodilo. A s druge strane, Miro je bio pojam među našim borcima, pa bi na takvu vijest pao njihov borbeni moral. Zato je procijenjeno da je bolje šutjeti, s čime se složila obitelj.

* Jeste li bili na pogrebu?
- Kakva bi to tajna bila da sam se pojavio na groblju? Ne, tada nisam bio, ali sam nakon toga, kad je prošlo neko vrijeme, sam, i sa Zdravkom Bušić, nekoliko puta posjetio grob, zapalio svijeću, prisjetio se tog hrabrog čovjeka. I preuzeo sam brigu o obitelji. Pronašli smo im stan, njegova žena, zajedno s troje djece, živi u Zagrebu pod svojim djevojačkim imenom. Ona je iz Livna, ako niste znali, a udala se za Barešića u Švedskoj, dok je bio u zatvoru. Imala je neko vrijeme neugodnosti jer su se neki ljudi iz znatiželje propitkivali, a KOS se umiješao. UZbog toga smo je nekoliko puta selili

* Odlučili ste progovoriti ove godine 30. svibnja. Zašto baš tada?
- Hrvatska je postala postala ravnopravna članica svjetske organizacije. Na Dan državnosti trebalo se prisjetiti svih koji su branili domovinu i dali joj ono najvrednije, nenadoknadivo, te im posthumno uručiti odličje. Mislim da je to bio najteži dan u životu predsjednika Republike dr. Tuđmana, barem otkad ga ja poznam.

* Je li predsjednik osobno poznavao Miru Barešića?
- Ne.

* Ni vama nije lako, vidim kad se toga prisjećate. Pretpostavljam, stoga, da vas ljute priče koje vjerojatno i do vas dopitu da je država smislila smrt čovjeka koji je bio najsposobniji i najobučeniji za specijalne zadatke.

- Kamo sreće da su istinite. Nažalost, previše je svjedoka, ako hoćete možete i s njima poprićati kad se vrate s fronte., tu je i boitelj, a i svi dokumenti. Pitali su me često gdje je Miro Barešić. Malobrojnima sam otkrio, većini sam odgovarao da je na specijalnom zadatku. Njegovi suborci vrlo su teško primili Barešićevu smrt, zbog njegova iskustva, ali i zbog utjecaja na moral ljudi. Ti su momci naprosto vjerovali kako im se, uz njega, ništa ne može dogoditi. To me brinulo. Teško mi je pala smrt i mladog Turića (Zdeslava), tim više što poznam njegovu obitelj, majku i oca, ujake (Gordanu i Marka Turić, Leona Sulića... op. ž.p.) Vi znate da je njegov otac zagrebački liječnik (danas i saborski zastupnik HDZ-a op. ž.p.). Zamislite oca koji, pozdravljajući se sa sinom, uz pozdrav: »Zbogom« daje cijankalij: "Da ti se nađe sine, ako ne hude izlaza«. Daruje mu smrt!

*Hoće li posmrtni ostaci Mire Barešića, sad kad se zna da je mrtav, biti preneseni na Mirogoj?
- Nadam se da ćemo na Mirogoju podići spomenik »Našem iseljeniku«, da ćemo u zajedničku grobnicu prenijeti kosti svih Hrvata koji su ubijeni
izvan domvine boreći se za domovinsku stvar. Gospođa Barešić bi htjela da njena djeca posjećuju očev grob. Ali, njeovo ćemo ime upisati na spomen ploču.

* Hoće li popis biti dug?
- Mislim da su udbaši ubili oko 170 Hrvata, od ranih šedesetih do danas.

*Ne smatrate li čudom što vi i niste na tom popisu?
- Da. svi smo mi mogli biti ubijeni jer smo za omraženi jugoslavenski režim bili jednostavno - ustaše. Ali kad odete, vrlo brzo se u vama nešto prelomi. Nestaje straha. Prisjećam se svoga povratka. Tada sam razmišljao: mogu me privesti na »informativni razgovor«, dakle »namjerno« skačem kroz prozor. Može me »strefiti« srčani udar. Ili mogu hiti pozvan u vojsku, gdje sam se čisteći pušku »slučajno« ubio. Tako »slučajno« mnogi su moji prijatelji stradali. Te tri »opcije" bile su otvorene svakom Hrvatu, biu u domovini ili izvan nje, ako se borio za suverenu Hrvatsku, ako je bio pobornik državotvorne ideje. Zato, kad sam se noć prije odlaska u zemlju pakirao, bio sam svjestan što me, možda, čeka. Moj, tada trogodišnji sin, kao da je osjetio taj strah. Kad sam se ujutro u pet probudio, već me čekao u sobi. Imao je pokraj sebe koferčić. Pitao sam ga: "Što je, Tomislave, kamo ćeš?" "U Hercegovinu", odgovorio je. Moja je žena tada snimila fotografiju koju stalno držim na stolu, jer tako fatalno pokazuje kako je teško odlučiti se izmedu dvije obitelji, vlastite male, i one velike, domovinske. Na slici dva kofera, jedan veliki i jedan mali - dva čovjeka, veliki i mali. Znate li da ja i moja supruga godinama nismo kupili jedači stol, čekajući na odluku: otići ili ostati.

*Je li danas napokon razbijena fama o hrvatskom iseljeništvu kao ustaškom, endehazijskom, terorističkom?
- Te etikete ionako nikad nismo prihvaćali. Uostalom, dolazile su od režima koji nismo priznavali. Bilo je među nama različitih razmišljanja, ali svi smo prihvaćali ideju pomirdbe. Mi smo prihvaćali, a predsjednik Tuđman jedini je bio ustanju da je provede.

*Što vi kažete na ideju da se za mjesto pomirenja odabere Jasenovac?
- Treba postojati zajednički spomen bezumlju, spomen na sve žrtve, bez obzira kad su pale, od koga i s kojim nacionalnim predznakom. Da se pripadnici pojedinih naroda mogu pomoliti u kapelici, da ne postoje posebna mjesta - za »njihove« i za »naše«.

* Vi ste bili inicijator da se u zemlju, u obranu domovine, pozovu svi pripadnici hrvatskoga naroda, bez obzira na političko opredjeljenje i svjetonazor. Među njima bili su i oni označeni kao teroristi. Možete li objasniti pozadinu te ideje koja je na kraju i ostvarena? Niste li se bojali njihove usporedbe s »arkanovcima«? .
- Da najprije pojasnimo pojam »terorist«. Znate li da je George Washington u Velikoj Britaniji bio proglašen teroristom i da je za njim upućena službena tjeralica? A on je najveći sin Amerike! Znate li da je i Begin, izraelski premijer, bio prvi na listi terorista u Britaniji? A 20 godina kasnije, došao je, koračajući crvenim sagom, u Veliku Britaniju. Morate odvojiti pojam »terorist« i »borac za slobodu«. Washington je bio heroj u Americi, a terorist u Britaniji. Što je Arafat Palestincima, a što Izraelcima? I zato nemojte uspoređivati Brunu Bušića i Barešića, koji su borci za slobodu svoje domovine, s, nedaj bože, Arkanom, koji je došao u tuđu zemlju, među tuđe ljude, da bi im oteo zemlju, ubijao, pljačkao. Kad bi Zvonko Bušić, koji sad čami u američkom zatvoru, došao na neko gradilište i ubio Srbina, to bi bio terorizam i to bih strašno osudio. Protivim se terorizmu kao metodi borbe, ne odobravam čin ubojstva, Ali razumijem pobude koje mogu dovesti do toga, naprimjer, pobude koje su natjerale Barešića da ubije ambasadora Rolovića, hrvatoždera. Znate li da se na hrvatskoj fronti bori Frane Goreta, Hrvat, kojemu je jugoslavenski konzul donio u neki i
njemački restoran pištolj, htijući da ubije tri Hrvata, ali je Goreta ubio njega? Taj Goreta nema kriminalni dosje ni u jednoj policiji, za razliku od Arkana.


Njemačko pravosuđe sumnjiči Josipa Perkovića da je 1977. nagovarao Josipa Milera da ubije Franu Goretu (na slici) i Stjepana Bilandžića

*Koga ste i kada pozvali u zemlju?
- Bilo je to davno, pred sam početak rata, Bio sam tada ministar iseljeništva i tijesno povezan s iseljenicima, kulturno, znanstveno, politički. A s barikadama stvorio se još jedan razlog za povezivanje. Pozvao sam da dođu svi oni koji su voljni obraniti domovinu, bez obzira na političko opredjeljenje ili prošlost, tražeći od njih da, dok traje rat, ostave stranačku podijeljenost i stanu u red Hrvatske vojske. Dakle, i one koji su u jugoslavenskom režimu nazivani teroristima, jer za mene oni su bili borci za slobodu. Uglavnom su se vraćali, a oni najsposobniji, s posebnim iskustvom, primjerice, članovi Legije stranaca, formirali su posebnu, specijalnu jedinicu s posebnim zadacima. Među njima bio je i Barešić. Ali, tu su i Daidža. general Ante Roso, pukovnik Fillipović (Milenko), brigadir Kapular (Ivan, jedan od Šuškovih kumova op. ž.p.). Svi su oni vrhunski profesionalci koji su nauk stjecali vani; Kapular, primjerice, u kanadskoj vojsci, Filipović i Roso u Legiji stranaca. Od prvih su dana uključeni u Hrvatsku vojsku, čak i prije formiranja Zbora narodne garde, i svi su još, hvala Bogu, živi. Filipović i Roso vode specijalne, interventne jedinice. Bili su u Iloku i Vukovaru, u Gospiću i na cijeloj južnoj fronti. Filipović je branio i rodni Tomislavgrad. Hercegovci čine 80 posto tih specijalnih jedinica. Nisu to velike brojke, radi se o stotinjak ljudi, ali vrhunski obučenih. Takvih je posebnih brigada sad nekoliko u cijeloj Hrvatskoj. Među njima poseban je status uživao Barešić, kojem sam baš ja uputio, u proljeće prošle godine, poruku u Paragvaj da se vrati, ako hoće. Nije to hilo lako, bila je tad nezavidna situcija u Paragvaju, a on se stalno morao skrivati od KOS-a. Uspio je, uz našu pomoć, tek u srpnju.
* Hoćete li objaviti dokumente koji dokazuju smrt Mire Barešića?
- To je stvar njegove obitelji, ali nema razloga da ne budu
objavljeni.

Globus, 12. lipnja 1992.