THE ROLLING STONES: 'A BIGGER BANG'
(Virgin/Dallas; 2005.)
Postoje prijatelji sa kojima razmjenjuješ ideje, ploče, priče. Postoje prijatelji sa kojima se ponekad razilaziš u razmišljanijima o ovome i onome. Postoje prijatelji sa kojima se slažeš u razmišljanjima o bitnim i nebitnim katakombama života. Takav je i moj prijatelj Mario. On danas živi u Švedskoj, a ja se borim sa svojim američkim globalnim kapitalizmom. Mi smo kao dječarci odrastali samo nekoliko ulica udaljeni jedan od drugog. U tom periodu odrastanja nismo bili neki veliki prijatelji, ali smo znali jedan drugoga i imali smo neke zajedničke prijatelje tako da je bilo samo pitanje vremena kada ćemo početi značajnije raspravljati o muzici. Po tome smo Mario i ja vrlo slični Micku i Keithu. Prvo poznanstvo, a potom višegodišnje prijateljstvo. Mario nikada nije doživljavao muziku kao proizvod i zbog toga mi je uvijek bio drag. U njegovom je slučaju muzika, misleći pri tome na r'n'r zvuk, uvijek bila bitan faktor u određivanju identiteta. Tako je Mariola doživio (i preživio) svoj prvi susret s Stonesima. Bilo je to prije nekih 100-tinjak godina. Vrijeme kada je bilo mnogo teže guzit', a patetična konstantna borba s aknama na licu dozivala je u pomoc Svevišnjeg. Svevišnji kao da je znao da ga zove "nevjernik", tako da nije bilo pomoći Marioli. Sve je mirisalo na to da će Mario ostati "nevin" i da će mu lice predstavljati opsesiju pred kojom će se povinuti čak i najotpornije zrcalo na svijetu. Eh, na svu sreću Mario Pubertelija je dobio album grupe jako ružnog fizičkog izgleda. Grupa se zvala the Rolling Stones, a album o kome ovdje govorim je bio 'Beggars Banquet'. Mario je dobio svoje superheroje. Što je više slušao njihovu muziku i što je više čitao o njima shvatio je da ljubav možda ulazi preko stomaka, al' sa sigurnošću je ustvrdio da seks možeš imati čak i kada si ružan k'o lopov. Bitno je samo da znaš kako nisko držati gitaru i isplaziti jezik. Tako je moj prijatelj Mario od "pubertetskog sljepila" uz pomoć Stonesa došao do svoga identiteta. Nitko nikada nije skužio dal' je tada 'Sympathy For The Devil' ili Svevišnji odredio njegovo samopouzdanje i drskost. Dakle, danas Mario nije više Pubertetlija, a ni Stonesi više nisu ono što su bili kada je marširao s njihovim albumima pored najposjećenijih mjesta u mome rodnom gradu. Njemu, a i meni su ovi današnji Stones mnogo bitniji. Možda nisu bolji, ali nama su oni danas mnogo bitniji. Zreliji su, a i mi smo zreliji zbog njih.
Kažu što više putuješ više znaš. Što više različitih zemalja posjetiš, više vrijediš. Naš svijet imaginacije je definitivno popločan zvucima Keithove gitare i Žvaljinog "falširanog" pjevanja, i slušajući Stonese uvijek doživljavamo imaginarno putovanje. Nekad se projiciram brzinom Stones zvuka u vrijeme prošlo, a nekada me Keithov gitarski rif prebaci na Jamajku gdje sjedim na njegovoj plantaži i ispijam Red Star. Novi album 'A Bigger Bang' ne donosi "nove" the Rolling Stones, već naprotiv, objašnjava nam misterij onih Stonesa koji su samouvjereno i hrabro promarširali kroz nemirne vode 60-tih i 70-tih godina. Ovo je album koji vjerojatno neće imati niti jedan "veliki" radijski hit. To mu zasigurno nije niti cilj. Šabloniziranjem i pojednostavljenošću dvojac Richards - Jagger ima drugačiji plan za sve nas koji pronalazimo biser u svakoj godini u kojoj nas oni počaste svojim talentom i neiscrpnom energijom.
Na 'A Bigger Bang' pjesme su zapravo priče ispričane jezikom klišea gdje se ne traži od slušača da se poistovjeti sa pjesmom/pričom, nego da bude upravo to: slušač i ništa više. Na albumu se nalazi 16 pjesama i sve su razgolićene od pretjeranog ušminkavanja i želje da se zvučno ispoliraju do perfekcije. Produkcijski zvuče kao da su odlučili da ih snime "na prvu", pa kako bude da bude. Kada se bend, koji ima posve dovoljno novca i godina da ode u zasluženu mirovinu, odluči pozabaviti komponiranjem i pisanjem pjesama, onda je takav bend ili patetičan ili fantastičan. Sredine tu nema. Dakle, konzumiranjem ovoga albuma naći ćete se u jednom ili drugom taboru: tabor onih koji vole Stonese i tabor onih koji ih ne vole. Čak i ova podjela je kliše. Ali to je kliše sa razumnom količinom realnosti koja Stonese okružuje još od onoga trenutka kada su s početka 60-ih svirali u klubovima poput Ealing and Marquee.
Prvo pravo iznenađenje na ovom albumu je pjesma 'Sweet Neo-Con' gdje Jagger raspaljuje svim raspoloživim glasovnim sposobnostima po američkoj vanjskoj politici. Na 'Rain Fall Down' Stones seciraju urbano socio-političko biće, a na 'Dangerous Beauty' podsjećaju nas da iz Zemlje Svetog Spermatozoida Demokracije (USA), možeš ponekad dobiti žensku koja je spremna da postane mučitelj i da, kao što pjesma kaže, "bolno i sramno obavlja svoju dužnost". Naravno, svaka sličnost sa Abu Ghraibom je namjerna. Nije samo politička svakodnevnica ta koja zaokuplja misli Stonesa na 'A Bigger Bang'. Jaggerovi najbolji pjevački momenti na ovome albumu dolaze do potpunog izražaja na pjesmama poput 'Streets of Love', 'Let Me Down Slow' i 'The Biggest Mistake', a svaka od ovih spomenutih bavi se, za Stonese tipičnim temama: romantičnom opsesijom, pogrešnim odlukama, prevarama, kajanjem, itd. Dakle, 'A Bigger Bang' je ništa drugo nego muzički prolaz do svega onoga što ponajprije Keith i Mick vide kao neizbježni dio svoje svakodnevnice, svoga života: politika, emotivni raskol sistema, ovisnost o tome da uvijek imaš nekoga koga možeš voljeti i od koga možeš očekivati da te razumije čak i kada si kompletno u krivu.
Stones sa ovim albumom dobivaju vrlo radikalan, drugačiji i vrlo iskren žig, umnogome drugačiji od svega onoga što su napravili u posljednjih 20-tak godina. Ovaj njihov "žig" mene, a i mnoge druge glazbene kritičare podsjeća na one "stare dobre Stonese". Uostalom, kao što sam već spomenuo, ovaj album ima 16 pjesama, a the Rolling Stones nisu objavili studijski album sa tolikim brojem pjesama još od 1972. i 'Exile on Main Street'. Naravno, ovdje mi ne pada na pamet da poredim 'A Bigger Bang' sa njihovim remek djelom iz 1972. Sve na ovome novom albumu govori u prilog da su Stonesi, nakon nekih 20-ak i kusur godina, konačno shvatili da album ne treba praviti da bi se imalo kakav veliki radijski hit.
Ponovno fukcioniraju kao iskren bend. Keith Richards je jednom davno rekao: "Mi smo kao pas koji liže svoja jaja. Pas to radi posve instinktivno. Tako je to slučaj i sa nama kada ulazimo u studio ili kada idemo na turneju. Instinkt je taj koji nas vuče da to činimo". Bez obzira na manjak radijskog entuzijazma ovo će zasigurno biti album koji će vam osigurati toplotu kada vam je hladno i svježinu kada vas hvata muka od vrućine. 'A Bigger Bank' je razlog više da volite the Rolling Stones.
Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
15. rujna 2005.
Post je objavljen 22.10.2005. u 15:21 sati.