Pregled posta

OKO OSIJEKA

Slučajno sam saznao da moj ratni prijatelj Đuro Balić stanuje u Višnjevcu, prigradskom naselju, kroz koji sam prošao kad sam ulazio u Osijek.

ZASJEDA PRIJATELJU

Zato sam sam malo promijenio plan, pa umjesto u Čepin, krenuh i Višnjevac. Pred kućom pripremih zasjedu prijatelju. Znajući da me ne očekuje i da neće obraćati pažnju na neznanca, čekao sam ispred kuće. Nisam dugo čekao, kad eto ti mog Đure, lagano otvara vrata automobila i baš kad htjede sjesti, prozvah ga.
Ne moram vam ni pričati koje je to bilo iznenađenje kad sam mu se javio. Izgrlismo se i izljubismo, a potom završismo u njegovoj kući na kavi, koju je skuhala njegova ljupka supruga. Djeca su bila u školi, a psi (komada: 4), gospodarali su prizemljem kuće i dvorištem.
S Đurom sam dogovorio da organizira susret s ostalim ratnim prijateljima, a potom se oprostismo u kafiću na tramvajskom okretištu, točno na granici između Osijeka i Višnjevca. On ostade na kavi s prijateljima, a ja se zaputih u Čepin.

KRATKA PRIČA O ČEPINU
Do Čepina je 9 dosadnih kilometara. Jest da prolazite novom i vrlo prometnom cestom, koja vodi prema Đakovu, jest da prolazite pokraj Sportsko-poslovne zračne luke, ali gotovo da ništa ne vidite od visokih kukuruza.
Lijevo kukuruzi, desno kukuruzi, ispred vrlo prometna cesta, iza se nazire dio Osijeka.
Sam Čepin je lijepo, dugo i široko mjesto, koje se do prije 200 godine zvalo Czapa. Mnoštvo lijepih kuća, uređenih vrtova, cvijetnih dvorišta.
Čepin se prvi put spominje u 13. stoljeću.
To je naselje koje raste, jer posljednjih 20 godina stanovništvo se povećalo za više od 20 %. To može zahvaliti i najvećoj tvornici ulja u nas. Na ulicama mnoštvo mladih.

USPOMENE NA IVANOVAC
Put od Čepina do Ivanovca prošao sam malo uzbuđen.
Posljednji put u Ivanovcu bio sam u siječnju 1991. godine. Osim branitelja, među kojima je bilo i mještana, mjesto je bilo prazno. Bilo je prilično gusto. Štoviše, neki se snajperist, koji nas je maltretirao s trafostanice, baš i nije proslavio, budući da me promašio za cijeli metar.
Što je posebno obradovalo Žarka Potočnjaka, jer je bio zadužen da organizira moju sigurnost. On je to podijelio ovako: Suki mi je čuvao ruke, Jaro noge, Đuro tijelo, sam Žarko čuvao mi je glavu, a za srce je zadužio jednu vrlo lijepu i mladu damu.
Ivanovac pamtim kao gotovo potpuno srušeno mjesto. Sad je to lijepo uređeno i obnovljeno naselje. Naravno, na nekim fasadama kuća još se vide ožiljci rata. Crkva, koja je bila potpuno srušena, sad ponosno dominira mjestom.
Na samom ulazu u Ivanovac pokraj mene su se zaustavila kola i vozač, Ivan Široki, pozvao me na kavu u obližnji kafić.
Popričali smo o ratnim danima i sadašnjem životu. Ivan me pozvao na ručak, na čemu sam mu zahvalio, jer me čekao još dug put.

SVINJSKA PRIČA
Ne mogu a da ne ispričam priču o jednoj svinji iz ratnog Ivanovca. Ta priča ima neki, recimo, svoj prepočetak u davnoj pjesmi Miljenka Žuborskog. Pjesma glasi ovako: U kupeu zadnje klase/ Na svijet dođe jedno prase/ Pa osjeti ljubav svinjsku/ Svinjsku ali materinsku.
Dakle u Ivanovcu sam vidio svinju s jedanaest malih i preplašenih praščića. Ništa, osobio, rekli biste. Nije tako. Svinja je bila vrlo teško ranjena. Neka joj je eksplozija raznijela sve meso s desne prednje šunke ili kako se to već zove. Vidjela se gotovo sva kost lopatice. Unatoš toj rani, ona je bila živa. Brinula je o svojih jedanaest malih praščića da ih je baš bilo lijepo gledati.
Da bhi im kako-tako pomogao, bacio sam im desetak klipova zrela kukuruza. I dok su klipovi letjeli zrakom, prasica i praščići razbježali su se. Tek kad klipovi nisu eksplodirali, oprezno su im prišli i... dalje se zna.
Poslije je svinja s praščićima cijeli dan hodala za mnom. Cijeli sam im dan bacao klipove kukuruza.
Možete samo zamisliti kako su zadovoljno roktali.

ANTUNOVAC
Sva ta prigradska naselja južno od Osijeka imaju istu ratnu sudbinu. Bila su sistematski napadana i razarana. Slavonci su ih uporno obnavljali i branili. Sjećam se jednog seljaka iz Antunovca. Granata mu je četvrti put raznijela krov kuće.
Čim je granatiranje prestalo, on je očistio dvorište i krenuo u popravak krova. Razbijene crijepove ja zamijenio novim.
Pitao sam ga zašto to radi, kad oni svakodnevno tuku po Antunovcu. Opet će ga pogoditi.
- Možda neće, rekao je i nastavio radom.
Danas je Antunovac gotovo potpuno obnovljen.

U NEGDAŠNJOJ NEPRIJATELJSKOJ UTVRDI - TENJI
Jaro je pjevao: Gruhnuše mi moju Tenju!
Sad Jaro ima kuću u Tenji, ali ga nisam našao doma.
Tenja je bila neprijateljsko uporište, Odatle su svaki dan tukli po Osijeku i prigradskim naseljima. Još i sad ispred Tenje stoji spomenik njihova razaranja – potpuno srušen Poljoprivredni fakultet.
Cesta od Tenje do ulaza u Osijek je potpuno ravna. Na početku ceste Srbi su držali top. I kad bi god netko pošao prema Poljoprivrednom fakultetu, oni bi pucali. Tamo se vozilo uglavnom noću. I to s ugašenim svjetlima.
Znao sam satima sjediti u srušenoj knjižnici fakulteta i listati rasutim knjigama. Gledao sam u Tenju. Nikad prije nisam bio tamo, pa nisam ni imao osjećaj kako izgleda.
Danas sam prvi put prošao mjestom. Izgleda puno ljepše nego sam je zamišljao. Vrlo je malo kuća oštećeno. I to samo one na prvoj crti njihove napadačke linije.
Sad se i te kuće obnavljaju.

PONOVO U MINSKOM POLJU
Znate li što mi ide najviše na živce?
Minska polja. Grozno ih je vidjeti. Oko Osijeka ima mnoštvo takvih polja gdje raste drač i korov. S jedne strane ceste rastu golemi kukuruzi, debela repa i drugo bilje i obilje, a s druge strane drač i korov minskih polja.
U jednom sam trenutku učinio glupost. Vidio sam neku kao kulu od armiranog betona kroz koju je prošla topovska granata. Htio sam tu ranjenu kulu snimiti izbliza, pa sam joj prišao.
Tek kad sam se vratio, vidio sam upozorenje da je tu minsko polje. Jučer me je zaista pratila sreća.
A kad sam već kod tih minskih polja, često sam dobijao želju da skrenem i tako svečano započnem potpuno razminiranje najplodonosnije hrvatske regije. Doduše, uspio bih razminirati tek jednu minu, ali i to je nešto.

Post je objavljen 30.09.2005. u 09:32 sati.