Pregled posta

SLATINA I OKOLICA

Slatina, Čeralije, Voćin, Mikleuš. Ukupno 53 kilometra, što je najduža dionica koju sam prohodao u jednome danu.

ŠANTOŠI

A dan je počeo bankomatom, na istočnoj strani ovog lijepog gradića. A potom sam krenuo okolnim dugim ulicama prema centru. Tamo kod kolodvora, pokraj mene zaustavio se automobil. Novinar Večernjaka Dragutin Šantoši, voditelj dopisništva u Slatini, presreo me i pozvao na kavicu. Bilo je to ugodno drušenje s kolegom budući da je Šantoši baš nakrcan informacijama o gradu,
Ispričao mi je toliko informacija da bi danas cijeli dan morao sjediti i pisati,
Naravno, Šantošija je više zanimalo moje hoduckanje, pa smo i o tome razgovarali, a njegove impresije moći ćete pročitati u Večernjaku.

OBITELJSKE OBVEZE
Kažu da je najvažnije odraditi obiteljske obveze. Mene je kćer Nataša obvezala da posjetim njenu svekrvu Mariju i prijateljicu Marinu. Kod mame Marije počastio sam se slasnim grožđem i slatkom breskvom. Marina, ljupka mlada udovica, počastila me svojim društvom, premda sam ja tražio tonu mrkog uglja, budući da Marina radi u građevinskom poduzeću, tamo kod slatinske tržnice, u kojem možete kupiti i mrki ugljen.

OSNOVNE IFORMACIJE
Štogod bilo, Slatina će uvijek biti. A tu je još od trećeg stoljeća prije nove ere. Tada se zvala Marinianis. U novijoj povijest Slatina se spominje već 1297. godine u mađarskome izgovoru Zalathnuk. Toliko o povijesti.
Od brojnih slatinskih znamenitosti, valja se diviti svemu, a posebno crkvi Sv. Josipa, jedinstvenoj građevini, tzv. vladislavske gotike, na ovim našim prostorima.
Na putu prema Slatini, odakle god krenete, doći ćete u Slatinu. Slatina se ugodno smestila između Drave na sjeveru, Orahovice na istoku, Papuka i Krndije na jugur i Virovitice (naravno nisam zaboravio Suhopolje) na zapadu. Ovdje ima svega. Dakako, privatizacija nije uspjela sve uništiti. Sad kad je prošao zanos te proklete privatizacije, ovdašnjici nastoje popraviti pokvareno, ali to će još potrajati.

GRADONAČELNICA I NJEN URED
Nakon što sam fotografirao jutarnje gradsko ozračje, svratih do gradonačelnice, magistrice farmacije Ksenije Plank, ljupke dame još u mladenačkim godinama. Bila je baš na odlasku. Naime, seljani prigradskog naselja Ivanbrijeg demonstrirali su, tamo na putu prema Voćinu, jer im je gradnja jezera presjekla put do kuća, pa sad moraju daleko dužim putem do svojih domova.
Gradonačelnica me je počastila, kao vodičima, dvjema ljupkim službenicama Sanjom Lisak i Dijanom Javorić.
Za ostale informacije na usluzi mi je bio tajnik grada Zlatomir Kramar,
I baš kad sam se trebao uputiti na šetnju s ljupkim domaćicama, najavio se On. To jest moj davnjašnji prijatelj – Željko Mataja, savjetnik za šport predsjednika Mesića. Zbog njega je Sanja morala ostati u uredu, pa je sa mnom krenula mala Venera Dijana.

SUSRET SA ŽELJKOM MATAJOM I ŠETNJA DŽEPNOM VENEROM
Kad smo izašli iz Gradske vijećnice susreli smo rečenog Željka Mataju i Milana Oreškovića, mislim tajnika Atletskog saveza Hrvatske. Željko i ja se nismo dugo vidjeli, pa smo se lijepo napričali u parku ispred Gradske vijećnice. Željko je došao u svezi organiziranja Slatinsko-orehovačkog maratona. Maraton se održava baš kad i Virovitički polumaraton.
Nakon što smo se ispričali, Željko i Milan otišli su Sanji, a mene je džepna Venera provela gradom, što sam iskoristio u učinio nekoliko atraktivnih snimaka.
Svakako moram spomenuti da je Milan Orešković svojedobno bio vrlo poznat atletičar. Natjecao se, zamislite, baš u hodanju. Kolega hodač!
Poslije sam Željka i Milana fotnuo u vijećnici. Dogovarali su sa Sanjom sve one važne stvari vezane za predstojeći maraton.
Ovdje bih još samo spomenuo da organizatori maratona nisu naročito informirani, jer baš nisu odabrali neki datum. Naime, tog se dana trči i hoda virovitički polumaraton. I to već petnaesti put.
Što se mene tiče, ja sam odabrao Viroviticu.

ČERALIJE I KOSOVSKI HRVATI
A onda je slijedio dug put do Čeralija, po šumovitom Parku prirode Papuk. Vrijeme je bilo idealno. Put, unatoč blagim i dugim usponima, vrlo ugodan. Promet gotovo nikakav.
U Čeralijama sam upoznao Blagoja Đorđevića, doseljenog Hrvata s Kosova. Blagoja je završio srednju šumarsku školu u Virovitici. Nezaposlen je. Uskoro se ženi, pa je zabrinut za budućnost.
Inače, od Čeralija do Voćina je područje koje su naselili Hrvati s Kosova. Izgradili su velike kuće, naravno uz pomoć Hrvatske. Iz dvorišta kuća čuje se vesela dječja igra. Svaka obitelj ima mnogo djece. Neki i po šestero-sedmero.
Kažu mi da je ovdje lijepo, puno ljepše nego na Kosovu, zemlja je izdašnija, ali da teško dolaze do posla, pa moraju raditi, kao građevinski radnici, na crno.
Mnogi se bave stočarstvom, pa su okolni proplanci i napuštena nogometna igrališta prepunih ovaca i koza. Gdjegdje sam ugledao u drage mi proizvođačice mlijeka – krave.

VOĆIN
Što reći o tom napaćenom naselju, koje su poharale i desetkovale Šešeljeve horde? A da već nije rečeno. Kad prođete pokraj bilo koje kuće, znate da je tu netko smrtno stradao u onom velikosrpskom divljanju Hrvatskom. Voćin je sad miran gradić, naseljen Hrvatima s Kosova.
Uveliko traje obnova one čuvene voćinske crkve. Crkva je bila minirana 1991. godine, a snimka kad Šešeljevi divljaci pucaju tromblonom po ruševini obišla je cijeli svijet. Šešelj je sad u Haagu, a njegovim se ubojicama starih i nemoćnih izgubio trag negdje u bespućima Srbije.
Dugo sam hodao Voćinom. Pratile su me sjene mrtvih.
U ovom kraju rat još traje. Mine nas vrebaju u poljima, šumama i napuštenim kućama.

A onda dug hod do Mikleuša u koji sam stigao kasno navečer.

Post je objavljen 15.09.2005. u 08:59 sati.