Ljude koje vladaju,odnosno upravljaju bogatstvima autohtonog naroda na području medjunarodno priznatih granica u svrhu uvećanja općeg dobrostanja, a ne znaju kamo idu, svaki put će odvesti ka cilju, poglavito onom koji je štetan interesu domicilnog naroda.
U suvremenoj državi znanja i komunikacija u realnom vremenu, poluge koje odredjuju, korigiraju i stimuliraju poduzetništvo zovu se fiskalna politika, koja se odnosi na potrošnju kojom vlada pruža dobra i usluge gradjanima kao i načine financiranja navedenih troškova, te monetarna politika čija je najvažnija svrha postizanje i osiguranje održivosti stabilnih cijena.
No, za razliku od fiskalne politike, učinci monetarne politike obično su kratkoročni i odredjenom smislu,'vatrogasne'.
Nerijetko se dogadja da ugledni ekonomisti suprotstave ciljeve dvaju navedenih politika zahtjevajući primjerice ciljanu nisku inflaciju kojom se navodno može potaknuti investicijski ciklus i revitalizacija zapošljavanja, porast nacionalnog proizvoda i poduzetništva u zemlji okruženoj bodljikavom žicom monetarne politike (postojećih obveza korisnika kredita i sl.).
Fiskalna politika financira se porezima i posudjivanjem (zaduživanjem) putem zajmova, kredita, izdavanja obveznica i sl. na domaćem i inozemnom tržištu kapitala.
Oporezivanje se provodi na brojne načine, od oporezivanja dobiti fizičkih i pravnih osoba, porezom na dodatnu vrijednost koji državi pruža izvor likvidnosti za ispunjavanje svojih obveza te posebim porezima na odredjenu grupu roba i usluga (cigarete, alkoholna pića itd.).
Stupanj zaduženosti države utječe na ekonomski program koji kod zaduženih država prestaje biti investicijski (što je paradoks per se, jer samo osnaženo poduzetništvo stvara platformu novih vrijednosti iz kojih država izdvaja za otplatu dugova), te posljedično na fiskalnu i monetarnu politiku.Potonja se trenutačno u Hrvatskoj suočava s javnim dugom i zaduživanjem privatnih i pravnih osoba, ponekad iznad njihovih stvarnih mogućnosti u odnosu na sudjelovanje u stvaranju postojećih i skorašnjih novih vrijednosti (riječ je uglavnom o potrošačkim kreditima ostvarenim putem kreditnih kartica, ili kreditiranja vozila, opreme i sl, ).
Sukobi u ciljevima
Vlade u demokratskim društvima reagiraju na nastalu situaciju različitim mjerama, osobito ako su politički izbori blizu, pa nastoje smanjiti negativne efekte nekog poslovnog ciklusa i stvoriti uvjete za tečniju 'sliku života' mjerama, ponekad u relativnoj suprotnosti s postojećom fiskalnom i monetarnom politikom, kako bi podigli nacionalni dohodak.
Potrošnja države očituje se novcem uloženim na isporuku roba i usluga te na prijenos sredstava na sve razine vlade (lokalna, županijska,regionalna). Novac koji vlada (u Hrvatskoj je uvriježen pojam:'država') potroši djeluje, dakako, stimulirajuće na ekonomiju. Vlada si može dozvoliti i potrošnju u vremenu recesije što omogućava preživljavanje gospodarstva i obnovu povjerenja potrošača (u takvim vremenima gradjani štede).
Fiskalna, a ponekad i monetarna politika, mogu igrati pozitivnu ulogu u odnosu na zatečenu socijalnu situaciju u zemlji, pa sjećanje na takve 'politike' za vrijeme bivše Jugoslavije izaziva u ljudima začudno ugodni spomen: kada bi došlo do krize, a ona je bila stalna zbog netržišnih politika, fiskalnom,odnosno monetarnom politikom, stvorila bi se inflacija tiskanjem (štampanjem,sic!) bezvrijednog novca koji bi se rabio za nerentabilan nastavak rada poduzeća, statistički bi se utvrdio porast zaposlenosti,potrošnje i održavanja umjetne (pseudo)ekonomske idile te slavio drug Tito i bratstvo i jedinstvo uz sudjelovanje velikog broja predstavnika trenutačne hrvatske 'političke elite'.
Uvjetovano stanje u kojem su novac, monetarna i fiskalna politika protivnici kategorijama prava na rad, životu dostojnog čovjeka, učinkovitosti poduzetništva i gospodarstva, doživjelo je vrstu antiklimaksa tijekom tzv. keynesianske teorije (i prakse) po kojoj je država u vrijeme recesije trebala igrati proaktivnu ekonomsku ulogu (što se protivi načelima tržišne ekonomije). John Keynes, inače legendarni špekulant, formulirao je ulogu država SAD i Europe za vrijeme Velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća, u kojoj su glavni problemi bili provizije na privatne kredite i negativni učinci tečajeva valuta.
Keynesova teorija je (još uvijek) privlačna za političare, obzirom da vlada troši novac za vrijeme gospodarske recesije i pomaže ljudima kada trebaju pomoć, što je na odredjeni način društveni vrhunac fiskalne politike. Svaki će se društveno svjesni političar u takvim okolnostima teško oduprijeti pokušaju pravednije redistribucije novca od jedne grupe na drugu grupu ljudi u čemu leži bit fiskalne politike zapadnih društava u kojima se porezima nastoje prebaciti sredstva ljudi koji žive u imaštini na grupe ljudi koji žive u siromaštvu.
Primjer afirmativne uporabe fiskalne politike u korist ljudi protiv profita predstavljao je potez Trudueaove vlade u Kanadi koja je za vrijeme naftne krize 1978. godine prisilila svoju državu Albertu na prodaju nafte i plina stanovnicima središnje Kanade ispod cijene koju bi Alberta mogla dobiti na otvorenom medjunarodnom tržištu.Ova je radnja činjenično predstavljala prebacivanje (transferiranje ) novca koji su mogli (i trebali) imati stanovnici Alberte (da su bili prodali naftu i plin na tržištu) u korist stanovnika Ontaria i Quebeca.
Fiskalna politika uglavnom pokriva robe,usluge i plaćanja koje služe javnom dobru. Vlade nastoje pružiti optimalnu 'količinu' javnih usluga i proizvoda te prikupiti novac što korektnijim oprezivanjem fizičkih i pravnih osoba kako bi se financirao njen rad u funkciji općeg dobra, obzirom da se u svakodnevnom životu čak ni susjedi jedne ulice ne mogu dogovoriti treba li im jedan ili pet policajaca za očuvanje potrebne sigurnosti.Veliki broj stanovnika te ulice ne bi dragovoljno platili ni lipe za svoju sigurnost i stoga je potrebna intervencija vlade (države) kako bi se problem riješio na opću korist.
Optimalni i korektni udjel gradjana (poreznih obveznika) u plaćanju usluga javnog dobra svaka vlada odredjuje po normativima društva kojem služi (zapamtite ovaj termin: vlada služi društvu, ne vlada njime!)
Na žalost, fiskalna politika ima i svojih mračnih strana, što se najilustrativnije ogleda u načinu kako političari nagradjuju prijatelje, rodbinu i partnere zapošljavanjem u javnim službama, ugovorima i (nelegalnim) narudžbama, sve na štetu društva koje nije u toj grupi nepošteno privilegiranih.
Fiskalna politika-s politiziranjem
Političari ponekad imaju ideološke ciljeve koje trebaju ispuniti, pa mjerama fiskalne politike nameću više poreze osobama s visokim primanjima, a osobe s niskim primanjima zauzvrat oslobadjaju poreznih davanja. Vlade, nerijetko, kako bi postigle ljepšu sliku o svome (ne)radu i (ne)sposobnosti pribjegavaju zaduživanju novca putem emisija vrijednosnica i sl. na domaćem ili inozemnom tržištu ukoliko nemaju dovoljno prihoda iz izvora oporezivanja i sl. (primjerice, prihoda od privatizacije).
Svaka će razina vlade biti prisiljena posuditi novac u odredjenom trenutku, a zaduživanje može nositi i negativne kontraindikacije ukoliko se vlada pretjerano zaduži, jer svake godine treba plaćati visoke kamate koje utječu na raspodjelu sredstava i uglavnom onemogućuju poticajne mjere za poduzetništvo.Nadalje, vlada time stavlja naglasak na potrošnju u tom trenutku umjesto u budućnosti što automatski umanjuje vrijednost buduće potrošnje.
Vlade se nerijetko zadužuju u inozemstvu, što ih čini ranjivim u odnosu na medjunarodna tržišta kapitala (hrvatska brodogradnja, primjerice, ima problem narudžbi za nove brodove u US dolarima, a repromaterijal i tekuće obveze plaća u eurima). Što je veća zaduženost vlade zbog financiranja fiskalne politike, izloženija je napadu špekulativnog kapitala koji utječe na uspostavljanje visokih kamata i usporavanje poduzetništva. U nastalim okolnostima od države se traže poticajne mjere za oživljavanje gospodarstva, ali vladu koja je hendikepirana visokim kamatama i niskom likvidnošću nitko neće financirati u pokušaju obnavljanja gospodarstva osim po najgorim uvjetima. Ovakav je ciklus je uništio ekonomije Trećeg svijeta i Brazila.
S druge strane možda je i mudro posudjivati novac u trenucima pada ekonomije kako bi se gospodarstvo 'podiglo' pa se posudjeni novac vraćao za vrijeme ekonomskog rasta ili booma. Takvo se zaduživanje, za razliku od većine hrvatskog, zove kvalitetnim jer promiče stvaranje nove vrijednosti.
U svakom slučaju, vodjenje fiskalne politike vrlo često nalikuje šetnji po minskom polju
Dosezi monetarne politike
Monetarnu politiku zovu još i praktičnom politikom, a služi održavanju stabilnih cijena na način da očekivane promjene u cijenama svojom veličinom ne utječu na funkcioniranje poduzetništava i kućanstava. Vrijeme hiperinflacija definitivno je iza nas, a postupkom globalizacije i ujedinjavanja država stabilnost cijena promaknula se u najvažniji cilj središnjih banaka u svijetu. Učinci monetarne politike,očitovane u kamatnim stopama, najuočljivije su u cijenama.
Naime, promjena kamatne stope (eskontne stope), kao i medjubankarske stope utječe na potražnju, troškove (proizvodnje, distribucije, prodaje) te na cijene proizvoda,usluga i transakcija. Ukoliko vlada odluči potaknuti potražnju (potrošnju) za robama i uslugama snižavanjem kamatnih stopa, nacionalni proizvod raste neko vrijeme, ali ne za dugo i ubrzo prestaje utjecaj (isključivo) monetarne politike na ukupan održiv rast obujma nacionalnog proizvoda.
Što bi se dogodilo da,teoretski, hrvatska središnja banka odluči tiskati trostruko više novca nego što je trenutačno u optjecaju? Gradjani bi gotovo odreda pohrili u kupovinu, a nacionalno gospodarstvo ne bi bilo u stanju proizvesti toliku količinu roba i usluga. Stoga bi poduzeća i tvornice morale povećati proizvodnju kako bi zadovoljile pojačanu potražnju i unutarnji nacionalni proizvod bi se povećao, ali istovremeno bi se kao rezultat stvorenihh okolnosti povećale cijena sirovina, proizvodnje (dodatna oprema, radna snaga i dr.) te bi cijene,nakon kratke stanke, opet išle prema gore.
Navedeni primjer je dokaz kako se jednom od glavnih alatki monetarne politike (kamatnim stopama) može djelovati isključivo kratkoročno, tj. utjecati na ponudu i potražnju, ali ne može se promijeniti stvarna sposobnost gospodarstva (sjećate li se wunderkinda Jefrrey Sachsa koji je bio savjetnik za smanjenje i ukidanje inflacije?).
Danas je spoznato da se umjetnim vladinim mjerama poticanja potražnje putem povećane državne potrošnje (primjerice, infrastrukturnim radovima) ili drastičnim smanjenjem kamatnih stopa, dolazi do gubitka vrijednosti,povećanja cijena i otpuštanja radnika, tako da je moderna ekonomija napustila i ovakve tehnike privremenog održavanja optimizma nacije.
Ipak, stručnjaci koji ne ovise o diktatu izvana, mogu pribjeći tehnici temeljenoj na odnosu povećanog obujma nacionalnog proizvoda i sitne inflacije u ciljanom kratkoročnom roku. Nježna sposobnost rukovodjenja realno održivim porastom proizvoda u datim okolnostima, tj. izbjegavanja okolnosti kada nacionalni proizvod raste prebrzo, može stvoriti uvjete istinskog porasta nacionalnog gospodarstva (što se posebice odnosi za najvažnije resurse države-realni i izvozni sektor,uključujući turizam).
Podsjetimo se da i SAD, zemlja tzv. slobodnog tržišta, ne oklijeva rabiti fiskalne mjere za ostvarenje projiciranog rasta gospodarstva, utječući na poreznu politiku stimuliranjem potrošnje.
Nije nevažno,pritom, podsjetiti ministricu Kitarović kako Ustav Europske Unije, osim što izostavlja Boga, jedva da spominje fiskalnu i monetarnu politiku?!.
Za kraj, i na akciju 'Kupujmo hrvatsko!', odnosno 'Budimo kroativni' treba gledati kao dio fiskalne politike Republike Hrvatske.
Post je objavljen 14.09.2005. u 16:31 sati.