Kad ne znaš kako započeti tekst, stavi neku mladu i zgodnu damu na neko rakršće i eto ti početka. Osobito ako se nađete u Molvama rano ujutro, kad sam se ja tamo zatekao. Na istoku sunce je strpljivo čekalo da se zemlja okrene taman toliko da bi obasjalo ljepuškastu Anu koja je stajala sama na Trgu kralja Tomislava.
Takvu ljepoticu ja bih zapazio i među milijun ljudi, a nekmoli onako samu, kao u zabavnoj pjesmi. Stajala je tako sama/ Samo suncem obasjana...
Naravno, Ana nije čekala mene, jer se za mene ne može reći da sam princ iz bajke. Čekala je prijateljicu da bi, zajedno s njom, sjela u autobus i krenula put Koprivnice, gdje ide u srednju školu.
Eto, to smo sredili.
Sad i ovo: središte Molva čini Trg kralja Tomislava. A to je prilično velika površina na brežuljku Krbulin. Na Trgu je sve, od crkve s minijaturnim jezerom i brodom-mlinom čiji se točak stalno okreće, parka, škole, školske sportske dvorane na koju su Molvani posebno ponosni, školskog športskog igrališta, vrtića, trgovina, banke, pošte...
Naravno, zanimala me Osnovna škola. Vrata su bila otvorena, ali još je bilo rano za osnovce.
Ako me pitate po čemu su Molve poznate, onda ću vrlo rado reći: po plinu, ljudi moji, po plinu.
A kad je riječ o životu, onda mogu reći da su ljudi ovdje živjeli, sudeći po arheološkim nalazištima, još u mlađe kameno doba. Tu su živjeli Panoni i Kelti. Rimljani su gradili ceste, a Goti, Huni i Avari znali su se ovamo zaletavati na lagane i vrlo unosne pljačke. Poslije ovamo stigoše Hrvati i evo ih sve do sada. Bavili su se uglavnom poljoprivredom, sve dok se ovdje nisu otkrila bogata nalazišta prirodnog plina. Sad se bave plinom i poljoprivredom. Kuće su im lijepe, djeca vesela, krave pune mlijeka, a ljudi vrlo vrijedni. Pravi Podravci!
Molve čine naselja Gornje Šume, Čingi-Lingi, Molve Grede, Repaš, preko Drave, Molve Ledine...
Tu je galerija Molvanskog likovnog kruga, jer su Podravci, to je definitivno, sjajni slikari. Naravno, kad ste se već ovdje našli, nemojte zaobići galeriju Mije Kovačića, jednog od naših najznačajnijih slikara-naivaca. Ja sam galeriju obišao, i to vrlo obišao i u vrlo velikom vrlo luku, budući da je bilo prilično rano.
Ali, ono što će zanimati lijepe Blogerice, valja reći da su Molve poznate i kao cvjetni raj. Molvačanke su ljubiteljice cvijeća. Na kojim su se god cvijetnim izložbama našle, osvajale su najznačajnije cvijetne nagrade, a posebno se ponose zlatnim i srebrenim Zelenim cvijetom, nagradom koja se dodjeljuje najljepše uređenim manjim mjestima.
Turistički kalendar Molvi prepun je raznih zbivanja, pa ako se ovdje zateknete u bilo koje doba godine, vjerujte mi, neće vam biti dosadno!
Još samo ovo: sela su u Podravini vrlo duga. Kad uđete u neko naselje, onda vam mora biti jasno da ćete ohoho hodati dok iz njega ne izađete. Zato se ovdje sve obavlja biciklom. Mene su posebno oduševile mljekarice, ne i mljekari, na biciklima. Rano ujutro, sve tamo do deset sati, sretat ćete bakice, dedeke i gdjegdje lijepu mladu Podravku, kako na biciklima, u kantama od po deset litara, prevoze mlijeko u obližnje prikupljalište.
Škole su prepune vesele djece. Dječaci baš nisu pretjerano sretni početkom školske godine, ali djevojčice jesu. Zatekao sam skupinu djece ispred područne škole Medvedička. Naravno, mnoga djeca imaju doma kompjutore. Bolje od mene znaju što je internet, a kad sam im objasnio tko sam i što radim, mnogi su zapisali ovu adresu. I tako se blogerski svijet širi.
Iznenadilo me moderno postrojenje usred šumaraka i kukuruzišta. To je Uljara, zasad jedini veći objekt u poduzetničkoj zoni. Odmah sam isfotografirao uljaru izvana i iznutra. Mogu vam reći da nikog nisam vidio. Činilo mi se da Uljara radi automatski, da sve funkcionira i bez ljudi. Kad tamo, iza ovih svemirskih postrojenja, primijetih dvojicu mladića na velikoj cisterni. No, dobro, radosno zaključih, ipak se ne može bez ljudi. Pa makar se oni bavili i pranjem cisterne. I momcima sam morao objašnjavati što radim. Naravno, i oni su zabilježili ovu adresu.
I tako, korak po korak i eto me u Ferdinanovcu. Nađoh kuću Mile Dedakovića, Jastreba, heroja vukovarske obrane, i njegove lijepe i mirne žene Terezije. Oboje su bili doma. Kćerka Jelena, vršnjakinja moje Une, dakle 11-godišnjakinja, bila je u školi. Dočekali su me baš domaćinski. Jastreb i ja dugo smo razgovarali. A imali smo i o čemu. Međutim, to je već druga priča. Koju tek moram napisati.
Hodanje sam završio predvečer u Kloštru Podravskom. Prošao sam 41 kilometar. Priznajem, pretjerao sam. Cijelu me noć boljelo tijelo, a tabani, ah, tabani...
