(Darwyn Cooke: SOLO #5; DC comics, 2005.)
Možda je najzanimljivija stvar u ovom sveščiću - jednom u seriji koja istaknutim crtačima daje da napune 48 stranica kako znaju i umiju, na svoje tekstove ili tuđe - zadnja priča, Deja vu. Priča kao priča je u redu, a kako i ne bi bila kad je "obrada klasika iz 70ih", no najzanimljivije je baš to "obrada". Ono što se u muzici događa stalno, da novi bendovi rade cover verzije starih hitova, u stripu je relativno rijetko. Naravno, stripovi kradu jedan od drugog manijakalno, ali rijetko kad se otvoreno priznaje da je nova priča samo rimejk stare (češće će se čuti hommage, još češće tišina). Ovo je možda ukupno drugi - nakon obrade Zimonićeva Zida kojeg je napravio jedan od Varijeteovaca (Damir Božić?) - strip koji je drito priznao inspiraciju, krađu i neoriginalnost. Što ako to postane trend? 'Đenja scenaristi, što ste napisali, napisali ste!
A osim toga? Osim toga, ocjena SOLOA je dvojaka: Darwyn Cooke strašno dobro crta, a gotovo svi njegovi završetci ne ispune nade koje njegovi početci potaknu. Priče funkcioniraju (možda je najbolja obrada - opet! - Ditkoova Questiona), ali u pamćenju hlape ostavljajući samo okus stripa kakav je mogao biti da je Cooke onoliko dobar scenarist koliko je vrstan vizualan pripovjedač.
(mcn)
Post je objavljen 20.08.2005. u 10:19 sati.