Piše: Damjan Stanić
Dugo sam razmišljao treba li ovu kolumnu posvetiti Bleku i Marku, odnosno reprint izdanju istih, koje odnedavno izlazi pod patronatom zagrebačkog Ludensa.
S jedne strane, radi se o herojima koji su obilježili naše djetinjstvo i, znate već, uobičajena sranja: nostalgija, povratak u ljepšu prošlost, bla-bla. S druge strane, više sam i sâm sebi dozlogrdio uvijek istim primjedbama – onako, u stilu: “ne trebaju nam nova izdanja prastarih stripova, trebaju nam noviteti, moramo uhvatiti korak sa modernom svjetskom produkcijom”, amo-tamo, k*rac-palac.
Istina, reprint serijali Bleka i Marka su značajan događaj na hrvatskom strip tržištu, a ova kolumna bi, prema dogovoru, trebala pratiti upravo to – hrvatsku strip scenu. No, da me j*beš ne mogu opet isto, opet o gore navedenim pro et contra argumentima ovog i sličnih projekata. Stoga – kompromis. Kako Blek i Mark objektivno zaslužuju prostor u kolumni, evo im ga: _________________________________________________________ .
A sada nešto zaista važno. Ozloglašene, omražene, Hrvatima toliko strane mange. Već 28 mjeseci i isto toliko brojeva, na našim se kioscima pojavljuje strip serijal W.i.t.c.h., talijanska sapunica o pet tinejdžerki sa čarobnim moćima.
Vještice, dakle.
Crtački, radi se o suptilnoj kombinaciji klasičnog Disneya i japanskih mangi, dok scenarij uglavnom prati provjerenu shemu – 50% tinejdžerskih problema + 50% magije i paralelnih svjetova. Sveukupno, W.i.t.c.h. je vrlo kvalitetan serijal, s jakim timom autora u pozadini i zahvalnim profilom čitatelja. No, ono što začuđuje jest da, osim ovog izuzetka, hrvatsko tržište ne pokazuje ni najmanjeg interesa za mangama – štoviše, čak ni W.i.t.c.h. nije klasična manga; osjeća se, naime, jak pečat klasičnog Disney-mentaliteta u crtežu i to svakako pogoduje konzervativnom umu domaćih strip čitatelja.
Međutim, prilagođavati tržište ostarjelim fanovima odraslim na Zlatnoj seriji i Lunovom magnus stripu jednostavno nema smisla – to je ciljana grupa u osipanju, koja ne nudi perspektivu na duže staze. Htjeli mi to priznati ili ne, sa generacijom stasalom osamdesetih odumrijeti će i posljednje uporište Bonellijevih junaka u Hrvatskoj. To, naravno, ne znači da Ludens treba jednom zauvijek poslati Zagora & company u ropotarnicu povijesti. Ali, potencijalni boom stripa u Hrvatskoj može krenuti samo preko novih generacija, preko klinaca kojima se živo j*be za Darkwood i Manaus.
Ovo nije rasprava o tome što je pravedno, a što nije. Je li pravedno da Nathan Never ne može bolje od četiri broja godišnje na domaćim kioscima? Ne, nije. Nathan je dobar strip – moderan, a istodobno svjestan tradicije, kvalitetno crtan i još kvalitetnije pisan. Je li pravedno da Marti Misterija čuči pri dnu ljestvice prodanosti u Bonelliju? Ne. Marti bi, po svojoj objektivnoj vrijednosti, trebao biti na samom vrhu te top liste. No, još jednom – ovo nije rasprava o tome što je pravedno, a što nije. Jednostavno, imamo situaciju kakva jest. Nathan nije prošao u Hrvatskoj, i točka. Njegovo daljnje objavljivanje samo je ružna agonija koja ne može završiti nikako osim definitivnim ukidanjem serijala na našim prostorima. Martija tržište nije prihvatilo koliko on zaslužuje, ni kod nas, ni u Italiji. I gotovo. Možemo cendrati, možemo se buniti, ali stvari se zbog toga neće promijeniti. Zato, treba se okrenuti prema naprijed i razmisliti – što sada? Čime približiti strip onima na kojima svijet ostaje?
Mangama.
Nove generacije potencijalnih strip čitatelja odgojene su na manga crtićima. Poznaju takav način razmišljanja i izražavanja, blizak im je. Preko tinejdžerskih sword’n’sorcery sapunica mogu uroniti u ogroman repertoar koji manga nudi, od horrora, preko SF-a, pa sve do slatko-odvratno-intrigantnih pornića za prikrivenog pervertita koji čuči u svakom od nas.
Nevjerojatno je, stoga, da kod izdavača nema više hrabrosti ili, ako ništa drugo, pionirske znatiželje u istraživanju tržišta. Jesmo li mi hrvati, jednostavno, konzervativni po prirodi? Ili samo mislimo da jesmo, pa se silom suzdržavamo od eksperimenta koji bi, možda, urodio obilnim plodovima?
Manga nam se, u stvari, nudi kao prečac. Lakši put. Djeca su već navučena na takav stil crteža jer ga gutaju u abnormalnim količinama kroz crtiće i razne popratne materijale, od albuma, preko video-igara, do raznih sličica i trading karata. Ne treba ih upoznavati sa mangom. Ona je njihov teren. Samo treba imati muda i započeti. Započeti hrvatsko izdanje nekog od milijun dostupnih serijala. Ima li, dakle, dobrovoljaca za eksperiment desetljeća u domaćem strip izdavaštvu? ... Ne? Nitko? Baš nitko? Oh well, nema veze, novi Nathan izlazi početkom 2006. Jedva čekam.
(Damjan Stanić uređuje i vodi web-stranicu Pupafiks!)
Post je objavljen 16.08.2005. u 19:48 sati.