(Alan Grant/Rafael Garres: LOBO – CHAINED; DC 1997)
Stripovi s Lobom uvijek su zabavni. Ako ništa drugo, onda ona provjerena strip-formula od puno brze akcije, brutalnosti, bezobrazluka i krvi do koljena, odmah će na prvu šokirati svakoga tko možda po prvi put dolazi u kontakt s ovim likom. Lobo je kao sporedni lik izašao iz serije L.E.G.I.O.N., a njegovi prvi solo stripovi bili su crtani od još jednog prljavog, ružnog i zlog tipa – nama najdražeg Simona Bisleya. Iako ga je osmislio Keith Giffen, Lobov pravi tata je scenarist Alan Grant koji je čvrsto držao uzde svog junaka kroz sve njegove solo avanture. Uključujući regularnu seriju, mini-serije i specijalke, do danas ih je izašlo oko stotinjak.
Specijalka Chained je još jedna Lobova mlatačina. U njoj nećete naći ni moralnu pouku ni neki dublji skriveni smisao. To je strip o međusvemirskom lovcu na ucjene koji ne bira sredstva kako bi ostvario cilj. Kreiran nalik na američke Hell's Angels, izuzetno agresivan i brutalan, Lobo je onaj avanturistički tip koji nema baš puno soli u glavi, ali s kojim se nije pametno tući. Ujedno je i besmrtan jer su ga se odrekli i Pakao i Raj, te svugdje suvereno kroči iako nigdje nije dobrodošao.
Grant je od njega napravio vjerojatno najbrutalniji naslov kojeg je DC ikada imao. Prije petnaestak godina kada su izašli prvi brojevi, čitateljska je publika uglavnom bila šokirana. Uz veliku dozu humora, ironije, sarkazma ili nekog drugog oblika parodije kojeg bi se jedino moglo nazvati "grantizmom", Lobo se ubrzo uvukao pod kožu velikog broja čitatelja. Jedno vrijeme je bio i među najprodavanijim DC-jevim naslovima, a uspjehu stripa znatno su pomogli i uvijek birani najbolji crtači. Među njih se tako, za primjer, upisao i legendarni Britanac Kevin O'Neill.
Chained je nacrtao odlični Španjolac Rafael Garres. Rafa, kako ga od milja zovu, stilom malo podsjeća na Bisleya, pa su tako i u ovom stripu pretežno prisutni kadrovi tučnjava preko cijelih stranica. U pozadini je bezbroj smiješnih detalja poput štakora koji komentiraju postupke glavnog junaka. Da sve to nije tako simpatično nacrtano (mogle bi se povući i neke paralele s našim Matakovićem) i u čisto humornom stilu servirano, vjerojatno bi se čitatelju vrlo brzo počeo okretati želudac. Ovako, Lobo predstavlja potpunu zabavu u najboljoj maniri kvalitetnih feel-good stripova. Tko kaže da dobri stripovi uvijek moraju imati neki viši smisao?
(zveles)
Post je objavljen 02.08.2005. u 12:33 sati.