(Fraction/Dwyer: LAST OF THE INDEPENDENTS; Ait/Planetlar, 2003.)
... ali ova furka na filmove sedamdesetih (pljačka koja pođe ukrivo, baš kao u Charleyu Varricku, a čak je i avion tu) nije baš uspjela. Malo zato što su posljednji usamljeni vukovi istrijebljeni još onda, malo zato što Matt Fraction zna što bi htio, ali još uvijek ne zna kako to postići. Pa su onda sve romantične scene ili iskrivljene ili nategnute, flešbekovi nepotrebni, a reference nejasne. I sve bi to bilo okej da naš dragi Fraction nije zabrljao ono najosnovnije, ono što nitko ne bi smio ... Kad već koristiš velikog, glupavog ali beskrajno dragog momka, onda ga je zaista grijeh ubiti tako da čitalac ni suzu ne pusti. Ako je već natuknuto kako je on jedini koji ne bi odao gdje je plijen skriven, čak ni da ga muče - kako ga, Matte, smiješ koknuti, a da ga ni ne pokušaš mučiti (a uveo si čak i mučitelja kojeg nisi iskoristio; a nisi ni štenad)!? I kako smiješ koknuti njega, a pustiti trebu da živi! Ti ne kužiš sedamdesete, Matte, ma kako folirao! Grr, Matte, grrr!
Kieron Dwyer odlično crta, fino i starinski, iako njegova skicoznost ponekad vuče na način crtanja filmskih storyboarda, ali bolje i to nego da vuče na njegove američke stripovske suvremenike. Sve u svemu, sve je to lijepo …
Ali.
(mcn)
Post je objavljen 01.08.2005. u 11:51 sati.