Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/aradia

Marketing

Verovanja starih Slovena

iz knjige Slovenska mitologija

Nav – P'kl´´ – Pogreb – Groblja – Kultus precima

Verovanje u "onaj svet" ili zagrobni život duša bilo je poznato svakom primitivnom narodu svim narodima arijske grupe još u njegovom praistorijskom dobu, pa i Slovenima. Tvrdnja Nestorova da su Sloveni za onaj drugi svet prvi put čuli kad su k njima došli hrišćanski misionari iz Carigrada, i Titmarova da su Sloveni mislili da se smrću sve svršava, savršeno su netačne, i mogu se uzeti samo kao tvrdnje hrišćanskih kaluđera, koji veru Slovena žele da prikažu bez raja, dakle sa jednim velikim nedostatkom, a hrišćansku opet kao veru koja svojim vernima mnogo više daje i obećava.

Sloveni su verovali da je duša pozvana posle smrti na jedan drugi život; ovo nije hipoteza nego tvrdnja koju dokazuju mnogobrojni stari tekstovi. /L. Niederle: op. cit. pg. 132./ Spaljivanje pokojnika, žrtvovanje žena, robova, konja, pasa, stavljanje hrane u grobu pokojniku u starije vreme; razne pak daće na kojima se katkada specijalno za mrtve mese i naročiti kolači, pa slava, žrtvovanje domaćem čuvaru i pretku, Božić koji nije ništa drugo do žrtvovanje svim precima, neoborivi su dokazi tvrdnje da su Sloveni u istinu verovali u zagrobni život.

Duša pokojnika posle smrti odlazi u nav ili raj. Etimologija reči "raj" još je uvek nerešena, ali je on svakako bio poznat Slovenima, pre nego što su primili hrišćanstvo. Ovaj raj, bio je mesto pravednih i dobrih duša, a mesto kuda odlaze zle duše označeno je rečju p'kl´´ (pakao).

O mestu, gde se taj drugi svet nalazio, postojala su razna mišljenja. Prema mnogim spomenicima i zaostacima u folkloru, naučenjaci su verovali da se onaj svet nalazi s onu stranu mora. Ova tvrdnja dokazivala se time, što su neka slovenska plemena sahranjivala svoje pretke na taj način, što bi ih polagali u čamac i otiskivali ih u more, a ako je ovo radi daljine mora bilo nemoguće, tada su ih ili spaljivali ili sahranjivali, ali opet položivši ih prethodno u čamac, kako bi, ma i simbolički, mogli otploviti preko mora u onaj svet. Vuk nam u svom Rečniku pod rečju kuga veli, da kuga prelazi preko mora i dolazi amo da mori ljude; po ovome izgleda da su i Srbi verovali da se onaj svet nalazi s onu stranu mora. Još jedan dokaz imamo da su Srbi verovali da se onaj svet nalazi preko mora, a to je slaganje ponuda pokojnicima na dasku i puštanje istih niz reku, da ih ona odnese na more, pa zatim u onaj drugi svet preko mora, koji je zabeležen kod Homoljskih Srba. /Dr V. Čajkanović: Stud. iz Rel. i Folklora./ Prema češkom prevodiocu Huberini (vidi poglavlje o Volosu) izgleda da su i Česi verovali da se onaj svet nalazi preko mora.

Međutim, se u našem narodu, prema pričama i verovanju, onaj svet nalazi i pod zemljom; ulazi se u njega kroz neku jamu ili stari bunar. Prema ovome Krekovo mišljenje, da nijedan indoevropski narod u najstarije vreme nije zamišljao mrtvačko carstvo pod zemljom, izgleda da nije posve tačno. /Isto./ Verovanju da se onaj svet nalazi pod zemljom priključuje se i narodna kosmografija u Lici koja veli da ima tri sveta, jedan je na vrhu, jedan je propao na zemlju u niže, jedan u više.

Sloveni su svoje mrtve ili sahranjivali u polja, pod pragom ili oko ognjišta, ili su ih položivši u čamac spaljivali, ili pak na more otiskivali. Izgleda da je u najranije vreme običaj spaljivanja bio najčešći. Jedan spomenik nam veli da duša pokojnika sve dotle lebdi na drveću, dok se pokojnik ne spali. U svim slučajevima sahrane, Sloveni su kraj pokojnika stavljali sve njegove najmilije stvari. Oružje, konja i razne ponude redovno su sa pokojnikom zajedno sahranjivali, a katkad se žena svojevoljno ubijala i zajedno je sa mužem bila sahranjivana.
Ibn Foslan priča da je i on prisustvovao sahrani jednog Slovena. Krek iznosi ceo taj dugi opis Foslanov, u kojem se opisuje sva ceremonija pri pogrebu Slovena. Ovaj bi opis rezimiran glasno: Sloveni su najpre nad odrom pokojnika stavljali neki krov, koji je nad njim stojao sve dotle dok se odelo za pokojnika ne sašije. Pokojnika stavljaju u čamac; ako je bogat imanje mu podele na tri dela: jedan deo pripada familiji, sa drugim kupe za pokojnika mrtvačko odelo, a za treći deo nabave piće za ovu svečanost. U ovim zgodama se oni opijaju do besvesti, a po neki na ovim svečanostima od pića i umru. Foslan zatim priča, kako se i dete kakvog mogućnika (obično devojčica) svojevoljno rešavalo da umre zajedno s ocem, i toga dana kad je trebalo da bude s ocem spaljeno, vrlo je mnogo to dete pilo i bilo je neobično veselo.

Na sam dan kad će se pokojnik spaliti zajedno sa devojčicom, izvuku čamac, u kome će biti pokojnik spaljen, na obalu, pa ga zatim dignu na lomaču, a svet ide oko lomače i sve nešto govori. Jedna žena, koju zovu anđeo smrti, stara se o odelu pokojnika kao i o svemu drugom, šta je potrebno za ceremonijal ovog pogreba; ona i devojčicu ubija. Ibn Foslan veli da je ta žena bila pravi đavo: ružna, podmukla pakosna izgleda.

Kada je sve ovo gotovo tek onda vade mrtvaca iz groba, u kom je pod onom nastrešnicom ležao, i oblače ga, zatim ga metnu u čamac, a kraj njega stavljaju ponude; položivši ga u čamac, bacaju u nj jedno pseto koje su prethodno na dvoje presekli, zatim dovode dva konja i teraju ih dok se ne zapene, pa ih onda njegovom sabljom ubiju, a meso im opet u čamac bacaju; sa dva vola, koja odmah posle konja dovode, isto učine. Stanovnici toga kraja kazuju onoj devojčici: "Kaži tvome gospodaru: Samo iz ljubavi prema tebi činim to". – Jednoj kokoški takođe odseku glavu i bacaju je u čamac. Devojčica ona triput ide na lomaču i sa lomače: prvi put veli: "Gle! ovde su mi otac i majka"; drugi put veli: "Gle! sad vidim sve moje pokojnike gde zajedno sede"; treći put veli: "Gle! tamo je moj gospodar. On sedi u raju. Raj je tako lep i zelen, u njemu su ljudi i dečaci, on me zove; odvedite me k njemu". Ona se zatim svuče, popije nekoliko čaša pića opraštajući se od života, a i zato da bi mogla otići tamo, gde joj je gospodar. Sad nastupa grozna smrt devojčice. Vežu joj konopac oko vrata i stežu dok ne umre, a "anđeo smrti" joj međutim, zarije nož između rebara. Zapale lomaču i svaki od prisutnih dodaje na lomaču po jedno upaljeno drvo; čamac zaplamti i pokojnik i devojčica i sve šta je u njemu. Tada jedan Rus reče Foslanu: "Vi, Arapi, vi ste jedan glup narod; vi zakopavate čoveka u zemlju, gde ga razdiru životinje i rvi; a mi, mi ga začas spalimo, da bi odmah otišao u raj". Za nepun sat sve se ovo pretvorilo u pepeo. Na mestu, gde su čamac izvukli naprave humku podignu spomenik od bukova drveta, beležeći ime pokojnikovo kraj careva.

Mnogo štošta je u ovom opisu preterano; pre svega ne znamo da li se on odnosi na Ruse ili Varjage.

Sem ovoga načina sahranjivanja tj. spaljivanja, Sloveni su svoje mrtve, kao što rekosmo, sahranjivali i oko ognjišta ili pod kućnim pragom. Deca koja su umrla nekrštena, sahranjuju se kod Malorusa pod kućnim pragom, veli Kotljarevski. To je, po Šraderovu mišljenju, ostatak nekadašnjeg običaja, da se i odrasli pokojnici sahranjuju pod pragom. /Dr V. Čajkanović: St. iz Rel. i Folk./

Sloveni su svoje mrtve sahranjivali i u zemlju, po poljima i šumama, jer određena meta – groblja – nisu imali, a mesto gde su nekoga sahranili označavali su ili nekom batinom, ili pak visokom humkom zemlje. O toj humci veli Nestor: "I zapovedi Olga ljudima svojim da načine veliku mogilu". Ove su mogile Rusi posle zvali "kurgan", koje postalo od starog "kragan ili krug". "Kad ko od Radimića umre, oni slave triznu oko leša; zatim naprave veliku lomaču, nameste leš na nju, i nalože vatru. Potom pokupe kosti metnu ih u jedan sudić, koji nameste na jedan stub kraj puta. Tako i danas čine Vjatići" – veli Nestor. /Dr V. Čajkanović: St. iz Rel. i Folk./ U ovom stavku se kraj još jednog načina sahrane spominje i trizna. Triznu spominje Nestor još jedanput, kad veli da je Olga bila naredila da joj se posle smrti ne priređuje trizna. Trizna nije ništa drugo nego obredna gozba u čast predaka, koja nam se u vrlo mnogo oblika i pod raznim imenima do danas očuvala. Pored trizne, još nam se jedna reč sačuvala koja označava slavljenje gozbe u čast pokojnika, a to je strava. Ovu nam reč spominje Jordanes i veli da su "slavili stravu nad grobom Atilinim". Istoričari misle da su ovaj običaj Huni primili od Slovena, kojih je, bez sumnje, bilo u Atilinoj vojsci.

Simbolička žrtva precima biće efikasnija, ako se priredi tamo, gde će biti u domašaju onog kome se priređuje, /Isto./ otuda se mnoge daće i pomeni daju na samom grobu pokojnika, a mnoge žrtve opet na kućnom pragu. Ovaj običaj žrtvovanja precima hrišćanstvo nije uspelo ni najmanje da oslabi, i on nam se očuvao u pojedinostima do danas. Preci i pokojnici imaju i specijalna svoja jela; tu su orasi, pa zatim pasulj i med, koji je omilela hrana duše pokojnika kod svih Indoevropljana. Badnjidanska večera je jedna od najvažnijih večera u čast mrtvima. Jedan deo od svakog jela ostavlja se za njih. U Rumuniji se pokojniku nosi na groblje ne samo hrana nego i odelo. /Isto./ Ove obredne običaje precima i pokojnicima izneo je Mickijević u pesmi "Dziady" (preci). U Beloj Rusiji postoje i naročite formule pri dozivanju predaka na gozbu. Sve ove obrede precima stari spomenici nam vrlo malo ili nimalo ne opisuju, ali je zamenu za st. spomenike folkloristika svih Slovena prepuna običajima, žrtvama i obrednim gozbama u čast predaka. A da su ovi običaji postojali i kod Starih Slovena dokazuje nam otkopavanje starih mogila, u kojima je nađeno posuđe, u kojem je nekad bila hrana za pokojnike.



Post je objavljen 20.07.2005. u 01:41 sati.