Marketing
ISTINA O BLEIBURGU.
Kad se je tjekom drugog svjetskog rata ope nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojitima, iz podruja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptike viesti o zloinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristiki boljevizam poinjali. Stanovnitvo glavnog grada Zagreba se utrostruilo, a mnoge tisue bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga traei spasa na slobodnom podruju Nezavisne Drave Hrvatske, koja je sve vie naliila na slavne i tragine reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae (ostatke ostataka neko slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska dravna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samounitenja ili se povlaiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika.
Kljuna linost oko koje su se kretali dogaaji zadnjih tjedana bio je zagrebaki nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na budue odluke treba potraiti ovjeka ili postavu kojoj e predati vlast.
Prirodni latentni sukob izmeu demokracije i boljevizma u ono doba hranio je iluziju o neizbjeivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjiavih saveznika.
Za tu eventualnost morala je Nezavisna Drava Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu.
Uloga zagrebakog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebaki nadbiskup bio zamjenik bana i Iocum tenes regni.
S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegovi i ministar za osloboene krajeve doktor Edo Bulat.
Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Maekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajui da je to put da se izbjegnu ili bar ublae etniko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogunosti promjene saveznike politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Drave Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budui da je doktor Maek odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teki teret hrvatske drave pred slomom.
Potraio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogunost spaavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve veom estinom obarala.
Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoloen, saobio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: savezniki zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obeao je primiti hrvatsku vojsku i graanske izbjeglice, te im pruiti zatitu.
Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio ak utisak da ni sudbina same Hrvatske Drave nije bila zapeaena.
Dogaaji su meutim sliedili ubrzanim tempom.
Iako je u dravnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne naputa hrvatsko dravno podruje, prevladalo je konano realistino stajalite onih koji su smatrali konano povlaenje i odlazak u emigraciju neizbjeivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju pokropili sve prane ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traenje spasa za njih i njihovu djecu svrava u Zagrebu i da se tamo moraju izloiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadovjeanske napore izmicali? I ako su romantini diletanti strategije htjeli vidjeti u junatvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugaije su se osjeali nai topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih juriao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu vie uzlietati jer su bez goriva.
Bojazan da bi Zagreb mogao biti popritem zadnjih nemonih borbi to bi neprijatelju dalo eljenu priliku za krvoprolie, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatrai da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilakoj bitci.
Budui da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Krmiia da organizira neku vrst narodne policije i dri red u Zagrebu poslije povlaenja zadnjih jedinica nae vojske. Istovremeno je vlada naredila obe povlaenje vojske i graanskog mnotva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u traginom uzmaku.
Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu.
Poraz Nezavisne Drave Hrvatske bio je konano potvren sporazumom Tito-ubai, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistika jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zatitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistiki diktator Tito i hrvatski ban ubai, budu hrvatskog porijekla.
Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Dravu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban nain bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaanja pobjednikog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraenom saveznikom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u ijem je stvaranju sudjelovala i ija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je meu Hrvatima onog vremena znala uti, da bi herojski na odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu saveznikog stava prema Hrvatskoj. Svi su savezniki stavovi proizticali iz politikih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojita kako bi jedino mogla biti oznaena posljednja hrvatska bitka. Ratna srea nije mienjala saveznike politike odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice amerikog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka podruja osvojena u krvavim okrajima, jer su bile prele demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio preputen privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemake.
NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa ve obavija Zagreb, ali jo nema tonih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s uricom i Danielom. Zagreb je ve uskomean.
Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustakog Stana. Povlaenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i ekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni pla: Ja neu ii bez mog tatice! Kao da je slutila da se vie neemo vidjeti. Svi se u plau opratamo.
U G.U.S. stie vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlaenja. Odlazim u ministarstvo oruanih snaga, tamo saznajem da je povlaenje vojske predvieno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnotvo njezinih pripadnika te niz sveenika stiglih iz unutranjosti. Ustaki satnik Nagli postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovia franjevca: Ja bih se ispovjedio. I drugi su nakon mene uredili svoje raune s Bogom. Svi smo osjeali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas moe biti put u vjenost.
7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispruili nee san na oi. Nitko ne eli svojom malodunou druge potititi i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlai kroz nae rijei, nu srce i pamet ga ne potvruju. Slubujui asnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojnikog mira svjedoi o visokom moralu i u asovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko riei sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema ernomercu. Na prozorima i po kunim veama mnotvo pozdravlja vojsku u maru. Kroz suze nam dobacuju: Do vienja! Kaotinim prometom nastoje upravljati vojniki redari. Uz zaglunu buku tenkovi deru asfalt i promiu pored nas. Prestiemo arenu mjeavinu pjeaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotaa.
Pred no smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razilo se mnotvo po poljima, livadama i panjacima, breuljcima, umarcima i istinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane vie nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.
U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Dal, proslavljeni zapovjednik nae avijacije u borbi protiv boljevizma. Oko podne uosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ruka. U krugu pozdravim generala tancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je drutvu niz generala i visokih astnika. Od njih sam pokuao saznati neto o naoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tiina vlada. to ima novo? Odgovaraju mi apui, kao da se boje glasno govoriti: Partizani su uli u Zagreb.
Usred grobne tiine oglasio se i partizanski radio!: Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilaka vojska na elu s general lajtnantom Koom Popoviem. Upozorava se graanstvo da ne izlazi na ulicu i da dri zatvorene kune vee".
Netko pored mene opsova grdno. Gledam kriom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujuim pogledom uvriediti bol onih, koji me okruuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stiu zube. Dva astnika oima punim suza gledaju me kao da se ele ispriati.
SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju naputeni njemaki vlak. Poure se da ga opljakaju i da se naoruaju. Trebat e nam jo, veli nasmijani vojnik.
Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraaju razoruani po partizanima, koji ih slobodno proputaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk takoer netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom.
Vozimo se pored mladih partizanki pod orujem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskru nekoliko pijanih Slovenaca razoruavaju skupinu njemakih vojnika koji se apatino predaju. Njemaka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do ela kolone da se informiram. Pred opinskom vienicom, koju su zauzeli partizani, naem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenia, Metikoa, Tomaevia, Dolanskog, titia, Viktora Tomia i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapia predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristae dra. Sekule Drljevia glasovitog crnogorskog lidera, koji je ivot posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaki general Servatzy izloio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima moe razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijenice. astnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici. Uemo u prazan salon. General Servatzy uzima rie: Gospodo, ja sam od partizana traio prolaz za nau vojsku izjavivi da se mi vie ne borimo, nego elimo mirno otii iz zemlje.
Ja upitam: A to ako zatrae da se prije razoruamo?. "General Servatzy uzvrati: Ako nam zajame slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo. A kakvu garanciju imamo da e partizanski razbojnici potivati svoju rie nakon to poloimo oruje?" uzvratio sam. Moje je miljenje, da ne smiemo ni u kojem sluaju predati oruje. Ono nam je jedina garancija, da emo se moi probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi.
Domobranski general Tomaevi upada: Znate li da je Njemaka kapitulirala i da je rat prestao, te da moemo biti proglaeni franktirerima (borcima izvan zakona). Pa mi se po shvaanju neprijatelja ve 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraenom stranom. Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti meu nae pregovarae. U to se javi dr. Krivokapi: Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu. Nakon kraeg dogovora zakljueno je da u nae ime nastupe generali Servatzy, Hereni, Metiko, dr. Krivokapi i pukovnik Crljen.
Uli su zatim u salon partizanski pregovarai: Emilija Gabinec tajnica celjskog okrunog narodno-oslobodilakog odbora koja je sudei po odjei i ponaanju netom dola iz ume, i jo dva mjesna partizana.
im smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rie, da bi diskusija odmah dobila eljeni smjer: Zapovjednitvo hrvatskih oruanih snaga trai od Vas da slobodno i mirno propustite sve nae jedinice s njihovim kompletnim naoruanjem, kao i graansko puanstvo koje se zajedno s vojskom povlai. Vi nam morate dati jamstvo da nas vai odredi nee napadati, jer je to u Vaem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ete da je danas Celje u naim rukama. Budemo li puteni na miru, povlait emo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaa jedinica, poduzet emo na cielom podruju kojim prolazimo najtee represalije, a u tom pogledu, znadem, uivamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaa nova vlast moe usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe.
Gabineva je odgovorila jedva suzdravajui bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustaku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivaki karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni nita odluiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili ekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlatenja.
Na je odgovor bio kratak i jasan: Ne samo da neemo ii u Ljubljanu ni ekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajui komunistikim jedinicama mogunost da se prikupe, nego ne elimo ni zanoiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je elo nae kolone ve dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naa e odmazda poeti ovdje u samom Celju. Stoga morate pouriti s odlukom i o njoj obaviestiti vae jedinice.
Nakon to smo pristali da priekamo nekoliko minuta, Gabineva je izila sa svojim pratiocima i etvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanaenja, koji je dat meni na uvanje.
U tekstu se kae da partizani daju Slobodon sprehod vojokoj sili ustaov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo.... (originatni tekst sam predao Nikoliu radi objave i on je ukraden gi Nikoli prilikom njihove seobe iz Argentine u panjolsku).
Utanaenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u nae ime generali Servatzy i Metiko, te dr. Krivokapi u ime Crnogoraca.
10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemaki odredi na povlaenju. Prvi put se je na oklopni odred probio silom. Drugi put su nai izaslanici otili na pregovore s njemakim zapovjednikom i problem rieli dogovorno. Teko napredujui dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispruila itava kozaka divizija u sklopu njemake vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemake jedinice koje su ekale da se kod Dravograda predaju i budu razoruane. Naa se kolona ne mie. Pitamo pridolice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kau i moda 60 km. Na elo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridruio zapovjednitvu.
Kozaki asnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjednitvom sovjetskog marala Toljbuhina. Dravogradski most dre partizani i tamo razoruavaju. Kozaci se namjeravaju probiti orujem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemakih uma i tamo se raspriti. Oni predlau naima generalima zajedniku akciju.
Na Dravogradski most smo poslani General Metiko i ja, da izvidimo prolaz. Tamo naemo posadu slovenskih partizana od kojih zatraimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanaenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.
Dok smo bili u razgovoru, doe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su meutim odluili da odu dalje sami i pokuaju prodor.
U na logor doe skupina bugarskih asnika, koji nas upute u njihovo zapovjednitvo koje bi nam protiv omraenih Srba mogli pruiti zatitu.
Bugarskom generalu izloio je general Servatzy na poloaj i zatraio da nas kao politike emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog podruja, asovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.
Dobili smo obaviest da e se sliedeeg dana sastati ruska boljevika i engleska komisija, koja e primiti nae delegate da odlue o naoj sudbini.
Dranje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o emu nam svjedoi i Basta u svojoj knjizi, kad kae da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom da bi spreio da vodi pregovore s neprijteljem na emu je on insistirao izjavljujui da bi se ustae sigurno njima Bugarima predali lake jer ne ele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u etvorogodinjoj borbi. I nastavlja Basta: General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istonom frontu reila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. ta se vi tu mnogo prite s vaom partizanskom borbom. A u vezi s time dodaje Basta: O pregovorima izmeu predstavnika Pavelieve vojske i Bugara detaljno pie u svojim uspomenama poznati ustaki ideolog i ustaki pukovnik Daniel Crljen, koji je sam uestvovao u pregovorima s bugarskim generalom.
Vodstvo je nae kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od naeg puta bijesno zateku strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnotvu nastane uzbuna. Ljudi se urno bacaju u jarke pokraj puta. asnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oruje. Iz dubine naeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridruuje se ustakim arkarima, koji se ve na juri penju uz brijeg da potrae neprijateljskc napadae. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurinika. Ne vjerujemo svojim uima: uz topot konja uje se ustaka koranica: Kroz pusta brda vodi nas uski put, dumanska horda, prua nam odpor ljut. Na juri brao, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet.
Nije prolo ni jedan sat kad se nai borci poee vraati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuu na cesti gdje se je smjestilo nae zapovjednitvo i organiziralo prihvatilite za tee ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva lijenika.
Iz kolone su bile uurbano pozvane pripadnice ustake mladei od kojih su bile improvizirane bolniarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naih mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurinici, mnotvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet doekala strojnika vatra. U blizini se je naao Boban i preuzeo zapovjednitvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrali desetci naih vojnika koji su pripadali diviziji generala Peria, koja je osiguravala lievo krilo naeg rasporeda. Meu njima je siao i moj ogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u ivotu.
Drugog dana doao je u sjedite naeg stoera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi neto htio uiniti za nau djecu i ene. Bio je vrlo simptomatian ovaj novi znak bugarske panje prema nama. Vojniko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razloio nau situaciju, dimenzije i smisao naeg povlaenja, te nau vrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budui da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjednitvom sovjetskog marala Toljbuhina, shvatio sam zato satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojnikim problemima koje situacija postavlja. ivo se je meutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naih civilnih izbjeglica ponudivi nam u tom pogledu pomo Bugara. Rekao sam mu da naroito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obeao da u tom pogledu moemo sa sigurnou raunati na bugarsku pomo.
Istog dana zapovjednik nae motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovai dopratio je u na stoer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievi generalu Hereniu poruku 51. vojvoanske partizanske divizije, kojom se je traila naa kapitulacija pod prietnjom da emo inae svi biti stavljeni izvan zakona.
Traio je nau bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata. Ultimatum je naravno bio odbijen i popraen protivultimatumom naih generala: Ukoliko ta 51. vojvoanska divizija pokua sprieiti na prelaz granice, mi emo si put prokriti silom, a vaa divizija e se izloiti najteim represalijama s nae strane.
Partizan je bez protesta otiao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Sluit e naem izaslanstvu kao tuma kod engleskog generala. Primimo ga srdano i zadrimo na skromnom ruku, nadajui se da bi nam taj neoekivani susret mogao biti koristan.
Ve smo pred Bleiburgom. Pred nama tee potoi. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Hereni poziva jednog domobranskog astnika, koji je znao engleski, i poalje ga u englesko zapovjednitvo, koje se je nalazilo u starinskom plemikom dvorcu. Nae izbjegliko mnotvo rasplinulo se po polju. Nai su generali dali sazvati sve astnike na elo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustakih dunostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.
No se je poela sputati kad se je na asnik poslan u engleski stoer vratio i rekao nam da e nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zakljueno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlaenju ustaki general Hereni, ustaki general Servatzy i ustaki pukovnik Daniel Crljen.
Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraam do skupine ustakih dunostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustakom stoerniku Dubrovnika prof. Katelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Hereniu sjedalo koji odmah uze rije: Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Drave Hrvatske da se predamo i stavimo pod zatitu engleskih oruanih snaga.
Englez uzvrati brzo i suho: Prema saveznikim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim saveznikim snagama protiv koji su se borile. General Hereni dobaci da su za Nezavisnu Dravu Hrvatsku partizani razbojnike bande, nato ga engleski general presijee: Oni su nai saveznici.
U tom se asu odluim intervenirati. Preko tumaa upitam Engleza, smijem li neto rei. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenia: Mi znademo da meu saveznicima postoje utanaenja o izruenju vojnika. Meutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnotvu graanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politiki emigranti sklonili u inozemstvo. Obiaj je kulturnih zemalja da primaju i tite politike izbjeglice. Tu zatitu i mi oekujemo od pobjednikih sila Engleske i Sjedinjenih Ameriki Drava. Hereni insistira: Problem je meutim politiki jer se radi o mnotvu naroda, koji bjei pred komunizmom i mi molimo da se zatrae od vaih politikih foruma upute za na sluaj. Englez odbija tvrdo: Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila.
Ja se opet usuujem ui u raspravu: Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zloina vrenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da e prije ili kasnije izbiti rat izmeu slobodnog svijeta i boljevizma, iza kojeg e ostati ili slobodni svijet ili boljevizam. Mi Hrvati alimo to smo doli prerano, da od slobodnog svijeta traimo zatitu protiv boljevizma, te e zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najteu katastrofu u svojoj povijesti.
Ove su moje rijei ostale bez uzvrata. Englez nam je saobio da emo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izili smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoa poslanog od vodstva da vidi zato toliko kasnimo.
Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski asnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Hereni i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politiki komesar. Basta odmah uzima rije.
Opisavi na svoj nain nae snage dodaje da nas vodi ustaki general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam nie njihove uvjete: im se vratite u Va logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvriti organiziranu predaju itave vojske. ene i djeca vraaju se kuama, vojnici idu u zarobljenitvo, a asnici u naoj pratnji pred ratni sud u Maribor.
Hinei nau spremnost da se predamo Hereni uzima rijc i kae: Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvriti u 1 sat. Mi traimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategoriki odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlae da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odree: ak je i 1 sat previe.
Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumaa: Da li naim saveznicima treba jo pomoi u oruju?. Basta oholo odgovara: Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada nee biti potrebna daljnja pomo.
Razgovor je zakljuen. Ja jo zatraim da nam ultimativni sat pone tei tek kad se naa delegacija vrati naem zapovjednitvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum e poeti tei tek za 20 minuta.
Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.
urno sjedamo u kola i vraamo se k naim astnicima na elo kolone. Hereni prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustakim dunostnicima koje vodi profesor Katelan ustaki stoernik Dubrovnika. Generali se uzbueno dogovaraju to e uiniti. Domobranski general Tomaevi govori: Ja znam da se ustaki generali ne mogu predati jer im je sudbina zapeaena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zatitom meunarodnog ratnog prava.
Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena iskljuivo od domobranskih astnika.
Predloeno je odmah da to izaslanstvo vodi general tancer, astnik jo iz doba Austrougarske, teki ratni invalid (bio je bez ruke) to je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila sloena i upuena u englesko zapovjednitvo.
Ja sam dotle razgovarao s ustakim dunostnicima kojima je glavna briga bila da li e se predati ili nastaviti povlaenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaki in sigurno osuen, ali ne mogu znati to e se dogoditi s niim ustakim dunostnicima, da li e biti svi pobijeni, ili e neki biti odvedeni u zarobljenitvo.
Ja sam odluio pridruiti se jedinici ustake Obrane koja se je nalazila u oblinjem umarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavi da se on i njegovi vojnici ni u kojem sluaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridruujem.
U meuvremenu se je tancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjednitvu gdje je general Scott saobio tanceru da mora otii u partizansku komandu budui da su hrvatski vojni predstavnici ve bili kod engleskog generala. O tome pie Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: tancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: Sve to mogu da kaem o Vaoj sudbini, to je da e se s Vama postupati po meunarodnom pravu. Bit e formirana mjeovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vae odgovornosti i krivice. Nakon kraeg razmiljanja progovori tancer: Ako je sve tako kao to kaete, i ako je to dogovoreno s naim predstavnicima, naredit u predaju. Ali ja sam vojnik i elio bih da dobijem nareenje od svog predpostavljenog. General tancer nije vie imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglaen zarobljenikom.
Basta je meutim nastavio prijetnjama: Verovatno je Vaa vrhovna komanda ve izdala ili e u najskorije vreme izdati nareenje u duhu zakljuaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ete nareenja i direktive dobiti i da li e oni uopte biti izdati, nareujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog asa prestane svaki pokuaj davanja otpora, da predate oruje i disciplinovano izvrite naa nareenja. Ukoliko nas ne posluatc, gorko ete se kajati. Mi emo vas unititi. Mi vam pruamo posljednju ansu, pa ete ukoliko doe do organizovane kapitulacije, bitno olakati vau situaciju.
General Scott nije imao prilike uti ove srbske prijetnje. One su meutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Meu rtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljevi, dugogodinji politiki suradnik dvaju poviestnih voa hrvatskog naroda Stjepana Radia i dra. Ante Pavelia. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevaa i Hrvatske i Crne Gore. Poavi na tragini put zajedno s hrvatskim narodom muenika smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od etnike ruke.
Srbokomunistiki zavjet za unitenje Nezavisne Drave Hrvatske naao je stanoviti broj pristaa i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini due tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doivljavali.
Neprijatelji Ustakog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske drave, dok su drugi osuivali njezino proglaenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog loeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada drava opredielila, trei su okrivljivali loe stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeruke prihvatili i dravu i njezin reim, i poglavara drave i njegove ministre, da bi u pogodnom asu sve to skupa odbacili na smetite poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budunosti, ni ne slutei da heroji ve niu u zemlji Hrvata.
Nai generali, bilo ustaki, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo sueni na smrt jer za vojnike neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnotvo hrvatskih vojnika i dobar dio graanskih izbjeglica svrstano je u zarobljenike kolone izloene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog krinog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preivjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zloin jer su se rodili kao Hrvati.
NEKA IM BOG TROSTRUKO NAPLATI TO SU DALI IVOT ZA HRVATSKU!
Post je objavljen 08.07.2005. u 00:54 sati.