Marketing
JAZOVKA 2005
Kao to vidivmo ovih dana nam se ponovo pokuava kao to Rojs kae nametnuti Jugoslavenska "nostalgija" pod razliitim nazivima,i kao to je Rojs zamjetio kako se poklapaju datumi osnivanja Sisakog partizanskog 22.6.1941 kada bjedna koljaka partizanska druina(ast iznimkama) slavi dan "antifaistike borbe" koje nije bila antifaistika borba ve sustavno klanje Hrvata i svih nesrba,koncerta bjelog dugmeta,Bitke na Sutjesci,a na televiziji se prikazuje bjedan film "Bitka na Neretvi" u Jug. produkciji,jer znamo da HRT vie nije u naim rukama,ve u rukama masonerije koja putem medija tei ostvarivanju svog cilja "Novus ordo seclorum" iliti Novi svijetski poredak" gdje bi upravljali cijelim svijetom.No nitko ne se ne sjea Jazovke gdje je u jamu baeno na stotine Hrvata bilo djece,ena,civila,o tome se ne pria dakle ne pria se o pokolju Hrvata,a slave se partizanski tj.etniki zloini,jer pred kraj rata u partizanskim postrojbama je bilo 90% etnika,zapitao sam se u kojem to smjeru ide ova drava,gdje je ti logika?
Donosim vam 1 dio svjedoenja jednog preivjelog sa Jazovke:
U tjedniku Zajedniar, glasilu Hrvatske bratske zajednice, od 26. svibnja do 16. lipnja 2004. objavljene su uspomene Mije Samca, jednog od rijetkih koji su preivjeli partizanski pokolj nad Jazovkom. Za Zajedniar je tekst priredila Sameva ki Ivanka Kuzmanovi. Tekst bez izmjena prenosimo i ovdje, kako bi itateljima bio dostupniji. Op. ur.)
I. dio
Mijo Samac jedan je od rijetkih partizanskih zarobljenika koji se iv vratio s Jazovke. U taj su ponor, pokraj umberakog mjesta Soice, borci zadojeni komunistikom ideologijom bacali uokolo jame zaklane i ubijene ratne stradalnike.
Mijo Samac je roen 23. rujna 1920. u Slavetiu. Roditelji su mu bili Franjo i Mara r. Bravar. Pozvan kao ronik u hrvatsko domobranstvo, na odsluenje vojnog roka, otiao je 15. oujka 1942. u Karlovac. U mirnodopsko doba je vojni rok trajao dvije godine. Mijo je pozvan za vrijeme rata, pa je bilo i neodreeno trajanje njegove vojne dunosti. U Karlovcu je na obuci bio est mjeseci. Bio je pripadnik bojne koja se zvala inenjerska ("opkoparska"). Bilo ih je oko petsto vojnika. Obuavao se na poligonima oko Karlovca, na poljima i brdima uz rijeke Koranu i Mrenicu te na podruju sve do Generalskog Stola. S drugim vojnicima je uio praviti utvrde za obranu mjesta i sela u ratnim uvjetima te gradnju rovova i sl.
Do prosinca 1942. njegova je bojna bila smjetena uglavnom u Karlovcu i nisu izlazili izvan grada u nikakve ratne operacije. Katkad su odlazili na uvanje pruge prema Dugoj Resi i Generalskom Stolu, jer je prijetila neprestana opasnost da je partizani miniraju. uvali su i telefonske linije.
Mijo se dobro sjea injenice da ni on ni drugi lanovi njegove bojne nisu sruili ni jedan telefonski stup, dok su partizani sruili sve telefonske stupove od Karlovca do Vojnia. "Morali smo te stupove natrag postavljati!", prisjea se, ali bi ih partizani ponovno sruili. uvali su i ceste kako bi se nesmetano mogao odvijati promet. Predavanja za vrijeme obuke drali su im njihovi asnici. Redom su to bili obrazovani ljudi, a meu njima su bili pukovnik Juraj Rukavina, zapovjednik bojne i satnik Juro Popovi, zapovjednik satnije. Taj je bio mlad, ali uen ovjek.
Pred Boi 1942. Mijo bijae u vojarni u Karlovcu (na Gazi). Sve je bilo u redu dok jedan ili dva dana prije Badnjaka, dok se s kolegama vojnicima spremao okititi borove izrasle pred vojarnom, nije iznenada odjeknuo poziv na uzbunu. On je bio pripadnik prve satnije koja je s druge dvije sainjavala bojnu. Svaka je satnija dobila zadatak zauzimanja dodijeljenog joj ratnog poloaja. Nastao je mete u kojem vojnici nisu znali ni kuda ni kamo krenuti. Izdana je naredba za postrojavanje. Bila je no. Nije bilo snijega, ali je bilo jako hladno. Najstariji vojnici bili su stari dvadeset jednu ili dvadeset dvije godine, a najmlai od osamnaest do devetnaest godina. Utrpali su se u etiri kamiona, u svaki po etrdeset ljudi, i preuzeli oruje kako bi na svojim poloajima mogli to uspjenije djelovati.
U to su se vrijeme borbe vodile na Kordunu i umberku. No, on i njegovi kolege nisu znali kuda idu. Smjer njihova kretanja i poloaja bila je vojna tajna. Izmeu 22 i 22,30 sati naveer krenuli su od Ilovca prema Draganiu. Putem su meusobno razgovarali o moguim mjestima bojinice. Gotovo su svi bili miljenja da idu prema umberku. Nisu se prevarili. Potvrdu svojim razmiljanjima i upitima dobili su kad su kamioni skrenuli na cestu prema Kraiu.
Iz sigurnosnih razloga, za sluaj da neprijateljski vojnici, partizani, zapucaju po kamionima, nareeno je vojnicima da siu s kamiona te se pjeice zapute prema odrednici u Kraiu. Kamioni su se prazni kretali za njima. U Kraiu je ve bila jedna vojnika posada koja je uvala mjesto. To su bili stariji ljudi. Bilo je meu njima domobrana, rezervista, orunika i mobiliziranih ljudi kao ustae (trideseta bojna). Njih je bilo oko tristo. Osjeali su se ugroenima, jer je u umberku bilo nekoliko tisua partizana. Mijina satnija bila im je odreena kao pripomo. Obilazili su poloaje oko Pribia, po Hutinu, Svrevu itd. Boi su proveli mirno i slavljeniki. S tim slavljenikim tonovima mijeale su se dojave kako je od Rude do Peina sve puno partizana i da e napasti Krai. Tako je i bilo. Svim postrojbama u Kraiu nareeno je stroga kopanja rovova oko Kraia i stvaranje obrane. Sjeajui se tih dana i dogaaja Mijo pripovijeda svoju ivotnu pripovijest, smrtnu muku i izbavljenje zahvaljujui Bojoj pomoi.
"Premda je bilo prijetnji, nisu nas napali za Boi. Ljudi su nas pozivali u svoje kue i astili nas. U strahu od partizana oni su na taj nain i sebi i nama pridizali dobro raspoloenje i sigurnost. Ali, u nedjelju, drugi dan poslije Nove godine, bilo je to 1943., oko pola osam naveer, najedanput se oko Kraia stvorila urnebesna krika, vika u kojoj se razabirala naredba: 'Juri! Udri, ubij, kolji sve to nae!' Partizani su nas napali. Napale nas njihove 13. proleterska i 4. kordunaka brigada. Bilo ih je oko tri tisue. Krai im je smetao jer nisu imali slobodan protok od umberka do pruge a onda i do Banije. Svi nai suborci odmah su bili pozvani na svoje poloaje i prihvatili se obrane. Branili smo se koliko smo mogli cijelu no. Borba je bila strana. Oni nisu mogli ni za jedan metar sa sjeverne strane, kod Hutina, prijei na nae podruje. Nije im to uspjelo ni sa sjeveroistone strane, iz Pribia, pa ni od crkve sv. Ivana, sa sjeverozapadne strane. Borba je bila strana. Pravi pakao. Oni su imali namjeru potpuno nas likvidirati. Nai su preko radio postaje u Kraiu pozvali pomo iz Zagreba i Karlovca jer onaj broj vojnika koji je na poloajima nije mogao obraniti Krai. K tome smo u toku noi imali oko 40 do 50 ranjenih i mrtvih na poloajima. Ujutro je pao snijeg. Napadalo ga oko 30 cm. Bilo je hladno, ledeno. Temperatura najvie oko -10 stupnjeva C. Na nau nesreu magla je prekrila mjesto i kraiku okolicu. Partizani su i dalje napadali i dobivali su pojaanja. Nama je ponestalo streljiva, ali ne morala. Branili smo se kako smo mogli. Oko devet sati ujutro su iz Zagreba doletjela dva zrakoplova u namjeri da nam padobranima dostave streljivo i ono to nam je bilo najnunije za borbu. Nadlijetali su Krai. Bila je magla. Nisu nas uspjeli locirati pa su se vratili za Zagreb, a mi smo ostali bez opreme.
Nastavili smo se boriti kako smo mogli. Borba je trajala i drugi dan. Ja sam toga dana u noi bio na poloaju na groblju u Kraiu jer je tamo bio najei partizanski napad. Jedan na vod borio se kod crkvice sv. Ivana. I tu je bio snaan njihov napad. Nas je pedesetak s groblja povueno i oko 3 sata ujutro poslano prema kapelici Sv. Obitelji, jer su se u toku noi partizani prebacili u Donju Kupinu i zapoeli napad s june strane, od Brlenia. Na raskru na kojem se s june strane Kraia rava cesta prema Ozlju i Luliu nastala je nova bojinica. Drugi nam je dan, dok je borba jo trajala, porunik rekao: 'uvajte svaki metak. Kad vie ne budemo imali municije, a za predaju nismo, jer znamo da bi nam se dogodilo najvee zlo, nema nam druge nego da drimo svoje poloaje i stavimo noeve na puke. Moda nam u meuvremenu prispije pomo.' Ni drugi dan nije nam prispjela pomo. Malo pomalo ponestajalo nam je municije. Branili smo se kako smo najbolje umjeli. Taj su dan partizani probili nau obranu. Uspjelo im je to s grobljanske strane i od sv. Ivana. Gubitaka je bilo mnogo na obim stranama.
Ja sam jo uvijek bio na poloaju kod kapelice Sv. Obitelji. S tornja crkve u Pribiu zvonilo je Pozdravljenje. Kraiki je zvon zbog borbi bio nijem. Najednom je k nama doao natporunik Ratimir i rekao nam: Ja se ne u predati ovim umskim razbojnicima. to e se dogoditi ako im se predamo? Oni ne potuju enevsku konvenciju, ne znaju za milost i nita ne potuju! U meuvremenu je partizanska rulja ula u Krai i poeli su klati neduno stanovnitvo. Klali su sve pred sobom. Ja i moja desetina nismo do pola noi pali u njihove ruke, jer su se oni i nas bojali. Jo smo drali poloaje. Nisu vjerovali da vie nemamo municije. Vikali su da se predamo. Nazivali su nas Pavelievom bandom. Kad Vas ulovimo, ivima emo vam oderati kou!, prijetili su. Kod pojedinih je naih vojnika dolo do panike i straha, ali je jo uvijek bilo morala.
Prijetnja pokoljem:
Porunik ega iznio je miljenje da bismo trebali proboj iz Kraia na Brezari, prema umi i Ozlju. Ako uspijemo proi, i tko proe, spasit e se. Drugi pak porunik, zapovjednik postrojbe u Kraiu, bio je miljenja da bi i to malo ljudi to je ostalo izginulo u proboju. Municije gotovo nismo vie imali. Stoga je on naredio da se povuemo po praznim kuama i pruamo otpor do jutra u nadi da e nam doi pomo. Pomoi nije bilo. Tada najedanput pred kapelu stupi zapovjednik ega s dva mlada zastavnika, studenta, i rekoe nam: Brao kako znate i kako moete, probajte se spaavati. Ja se ne predajem! Zatim se zagrlio sa svojim zastavnicima i jo dva starija vodnika, bili su iz Kraljevice, donesoe odluku da se ne e predati. Uzee dvije bombe (Handgranten), aktivirali su ih i tako zagrljeni svi na mjestu poginuli.
Kad su partizani to vidjeli, odmah su dotrali do njih, razbijali im glave i gazili po njima. Nas preostalih desetak nije znalo ni kuda ni kamo krenuti, to uiniti. Bojali smo povui se u neiju kuu. Moj razvodnik, mislim da se zvao Ivica Blakovi, iz Bedekovine, upozorio nas je kako bi partizani kad dou za osvetu poubijali i sve ukuane. Predloio je da uniemo u kapelu. () Bili su izmueni i gladni. Partizani su ih vidjeli, zapucali i ovi su mladii mrtvi pali ispred kapele. Zatim su nastavili pucati po kapelici i vikati: Bando, izlazite iz crkve ili emo je iz protutenkovskog topa razoriti! Jo su nas se bojali, mislei da imamo municije. Na je vodnik tada rekao da nam nema druge: Ili da se sami ubijemo ili da izaemo van. Oni su zauzeli Krai, a sad e sruiti ovu kapelicu i ubiti nas! On je izaao vani i rekao im: Evo, mi se predajemo! Zapovjedili su da jedan po jedan svi iziemo iz kapele i odloimo oruje. Puke smo stavljali u snijeg. Prili su partizanski vojnici i pokupili ih. Bilo nas je dvanest ili trinaest preostalih ivih.
Teko mi se toga sjeati. Mi smo bili samo vojska, redovita hrvatska vojska, nikakvi plaenici, kriminalci ili narodni neprijatelji. A sada smo se suoili s ljudima koji nas oajniki mrze. Mislili smo da e nas odmah, po cesti, postrijeljati. Bili su to ljudi ponajvie s Korduna, srpske narodnosti. Jedan od partizanskih zapovjednika promrsio je odluku: Ne emo im odmah ovdje presuditi, nego emo ih voditi za Soice! Tamo e im 'narodni sud' presuditi.
Bili smo dobro odjeveni. Na sebi smo imali kabanice i dobru obuu. Ne zadugo. Ubrzo je slijedila naredba - skinuti kabanice i dio odjee. Jedan ih od naih zapita, kako emo dalje bez odjee i obue? Jedan mu partizan odvrati: Vama vie nita ne treba. Vi idete u jednu jamu. Tamo ete imati komfor. Ne e vam biti ni zima ni vrue.
Belini, Bulat i druina
Nikad prije nisam uo za tu jamu niti je ikada itko o njoj preda mnom govorio. Bili smo izmoreni i izmrcvareni. Dvije noi nismo oka sklopili. Izdrali smo, jer smo bili mladi. U najboljim godinama. Dvadeset do dvadeset i dvije godine. Povezali su nas debelom icom dvojicu po dvojicu. Jo smo imali obuu na nogama. Bila je nedjelja. Narod je polazio na misno slavlje. Nai su nas neprijatelji natjerali doi blizu crkve. Vikali su da smo razbojnici, Pavelieva banda i sl. Mislili su tu upriliiti nekakav narodni sud. A narod je suosjeao s nama, plakao i bjeao. Nitko se nije obazirao na njihove pozive da nas dou izrugati, popljuvati i pokazati prema nama prezir i izrei prijekor.
Vodili su nas dva po dva, vezane icom. Svih povezanih, vojnika i civila, koje su optuili da su podravali vezu s nama, iz Kraia i drugih okolnih sela, bilo () Uz jaku njihovu pratnju, svrstali su nas vezane dva po dva u kolonu. Odredili su da se kolona kree preko Hrukovca, Prekrija, Begova brda, Otrca do Soica. Doli smo u Soice kasno naveer. Podijelili su nas u dva dijela: jedan dio nas smjestili su u podrum spaljenog samostana, a drugi dio u ruevnu, spaljenu kolu. Tu smo bili jedan dan. Dolazili su nam pojedini partizanski provokatori, vrijeali nas i ciniki nas pitali da li znamo kamo idemo i to nas eka. Mi smo samo utjeli. Rekli su nam da smo svi osueni na smrt, jer smo pruali otpor partizanima u Kraiu i zato da emo svi bez razlike, bili ustae, bili domobrani ili civili, svi da emo biti strano kanjeni. Na to je jedan na zastavnik, koji je bio ranjen, rekao da nismo mi napadali njih, nego da su oni napadali nas, a mi smo samo branili Krai. im je to izgovorio, ve mu je bila zapeaena sudbina. Pred nama su ga izgazili i potom ubili.
Sutradan su nas dotjerali na sajmite, pred narodni sud. Bili smo iscrpljeni i izgladnjeli. Oni su u meuvremenu dovodili ljude iz Radatovia i drugih tobonjih partizanskih sela i pripremali ih da poput nahukane rulje viu na nas rijei presude: Ubiti! Ubiti. Gaali su nas im su god stigli ili ieprkali ispod snijega: drvlje, kamenje i sl. Najprije se na pozornicu popela Milka Kufrin, rodom iz Okia. Popeli su se i njezin mu Rade Bulat, Lutvo Ahmetovi i drugi. 'Narodni je sud' najprije prozvao porunika Ivana M. iz Duge Rese. Nije imao ni trideset godina. Vjerojatno je netko od lanova suda gajio neprijateljstvo prema njemu. Nama naoigled su ga ubili, rekavi prije toga da e njega zamijeniti i da e njegovi doi po njega. Kakva varka! Dok je prostrijeljen padao na zemlju, posljednjim je snagama rairio ruke i uzviknuo: ivjela Hrvatska! uo sam kasnije da su njegovi doli po njega i preuzeli ga u lijesu.
Zatim se na pozornicu, zapravo stara kola, popeo Marko Belini. Proitao nam je presudu koja je glasila: 'U ime naroda umberka osueni ste na smrt! Svi bez razlike. Na pomilovanje nemate pravo i presuda se ima izvriti jo danas!" Do tu nas je bilo neto preko tri stotine. Nakon proitane presude, gordo je silazio s pozornice, a meu nama je nastao straan muk. Svi smo se jednostavno sledili. Sa mnom je bio svezan jedan mladi ovjek imenom Jure, iz nekoga umberakog sela, i ree mi: Mijo, sada je sve gotovo. Ni sam drag Bog nam ne moe vie pomoi! Ja mu odvratim: Jo nam je i preostalo samo to da se moemo Bogu moliti!
Bilo je tu i domaih ena koje su molile nae osloboenje. Zaklinjale su ih da nismo nita krivi, da smo sluili redovitu vojsku, da su oni nas napali, a mi da smo se branili, kako je velika teta i grjehota ubiti tako mlade ljude. Nije pomoglo, dapae su im zaprijetili, ako nastave govoriti, da e i njih povesti s nama u Jazovku.
Ponavljam, ja nisam znao gdje je ni to je to Jazovka. Bilo je oko pola jedanaest kad je Narodni sud donio presudu. Prilazili su nam zatim partizani i partizanke, obilazili nas redom i skidali jo na nama preostalu odjeu i obuu. Rugali su nam se da emo samo zamijeniti odjeu i obuu. Ova da e dobro doi njihovim borcima koji su slabo odjeveni i obuveni. Snijeg je bio do koljena, temeratura oko -17 C. Kad su izuli izme, spontano sam izustio pitanje: Drue, a kako u ja sad dalje bos i polugol po toj studeni. On mi je posrdno odgovorio: Ti, sluaj! Ne u ti rei drug, nego bandit! Tebi i ne treba vie obua. Vi ete gore u jami imati posebno primjeran komfor. Ne e vam biti zima ni vruina! To se i dogodilo.
Mi smo se zagonetno pogledavali, pa ja upitam uza me vezanog vojnika: 'Pa kakva je to jama, gdje emo mi svi, nas preko tristo, moi biti smjeteni?' Partizanski straar koji nas je nadzirao uvi moj upit zlurado dobaci: 'Imamo mi mjesta za sve vas i za jo vie od vas!' Osjeao sam pojaani umor. Sreom sam imao na nogama debele zimske arape koje mi je izvezla ve pokojna moja sestra Bara. No, vie od hladnoe muila me neizvjesnost.
Ubrzo je k nama, uz jako njihovo osiguranje i noevima na pukama, pristupio jedan od njihovih komandanata. Mislio sam da je ta jama negdje gore daleko, u Svetoj Geri ili je to nekakvi zavoj u koji e nas tu nedaleko Soica pobacati. Razmiljao sam i o tome da moda gore ve stoji neka njihova jedinica koja e nas ubijati kako budemo dolazili. Izdao je zapovijed da kolona krene prema Jazovki. Uz nas i iza nas kretala se jaka straarska pratnja. Bio je to uistinu put u nepoznato. Iznad sela bila je krljava uma. Bosi smo hodali po debelim, zaleenim, nanosima snijega. Oi jo nita nisu zapaale, a tijelo se sleeno kretalo prema maloj uzvisini.
Kada smo doli na predvieno mjesto, do otvora jame-ponora, Jazovke, zaustavili su kolonu. Magla se poela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskog postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bi meu prvim u koloni, ve na njenom zaelju, u najzadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povienim i vanim glasom izdao zapovijed ili obavijest: 'Sada e poeti likvidacija i moete gledati kako se to radi! Kako e biti s prvima, tako e biti i s posljednim. Nijedan nee umai!' To se skoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu takoer kod pojedinih njihovih straara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit in. Oko pola dva sata otpoelo je klanje i masovno ubijanje. Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani.
Nai neprijatelji nisu htjeli troiti municiju, a eljeli su izbjei i to da se u naselju uje pucnjava, pa su noevima klali deset po deset naih ljudi i bacali ih u jamu. Nai su vojnici morali prii ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio noem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljaa rtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio no u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.
Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i muili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplaen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljai su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i balaci u jamu, a oni bi u meuvremenu klali drugih deset. Bilo je strano uti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je jo neka rtva iva, govorili jedan drugome: 'Nek' se unutra koprca, imat' e dovoljno mjesta!'
Uskoro se poela sputati no. Preostalo nas je jo 20 do 30 ivih. Tada se iznenada, iz smjera Soica, pojavio njihov kurir, jaui na konju. Na komadiu papira donio je nekakvu poruku. Dosavi blizu jame zavikao: 'Prekini! Prekini! Dosta! to je ubijeno, ubijeno je!' Dok je on to vikao, krvnici su odluili zaklati jo etiri para i govorili da ih jo mogu poklati koliko oni hoe. Kada su prestali, ostalo nas je oko dvanaest osuenika, est pari.
Supatnik koji je sa mnom bio vezan u par, ree mi kako e nas sada za ukras i sprdnju objesiti na neki hrast. Na sreu se to nije dogodilo.
Nas preostale od klanja svezane su vratili u selo i zatvorili u jednu bivu gostionu: 'Kod Radia'. Tu smo bili cijelu no zatvoreni. Strau pred vratima do ujutro su uvali neprijateljski raspoloeni straari. Pitali smo se to ekaju? I dokle? uli smo rijei straara te se stisnuli u kut. Bila su to dvojica koljaa koje sam vidio kod jame. Imali su crvene marame oko vrata, s oznakom srpa i ekia. Oko pojasa zadjenue jo svjee okrvavljene noeve, a krvlju naih ljudi bila im je natopljena odjea i poprskane ruke. Jedan od njih nam je dobacio: 'Hajde vi ustae, recite, koji je od vas ustaa!' Rekli smo da takvih tu nema i da smo u vojsku doli pozivom.
Nisu nas dirali. Za dan-dva odredili su nas za rad u njihovoj bolnici, da njegujemo njihove ranjenike, jer smo bili bolje uvjebani od njih. Kad su nam zabiljeili nae osobne podatke, rekli su nam ovako: 'Ako ikad, igdje i za sto godina budete rekli to je bilo, opet ete otii gore i tamo ete umirati osam dana'.
etvoricu zarobljenika odveli su u nepoznato mjesto, a meni i jo trojici povjerili su brigu o ranjenim Slovencima i drugim dovezenim vojnicima. Najveim djelom bili su to partizani ranjeni u borbama oko Metlike ili po umberku, osobito oko Kalja i odruguda. Koliko smo mogli mi smo se o njima brinuli, loili vatru u starinskim peima i dr. Radili smo pod strogim nadzorom jednog njihovog ovjeka naoruanog automatom. Bili su u strahu da mi ne poduzmemo togod protiv kojega od ranjenika ili izvan kue, ili pokuali pobjei.
Zaprijetili su nam da e nas u pokuaju bijega opet odvesti i baciti u Jazovku. A nije mi bilo do bijega. Odvraali su me od toga i pomisao na veliku daljinu od Soica do Slavetia, a po velikoj studeni i snijegu. Bilo je previe rizika, a uspjean ishod vrlo upitan. U tim mislima bi mi protjecalo vrijeme, ali sam se svako veer molio Bogu da me izbavi iz toga pakla, ako je mogue. Ako ne, salijetale su me i pomisli da se ubijem, kad bih imao oruje pri ruci. Malo je nedostajalo da to uinim, vrlo malo. Psiholoko stanje i duevne muke koje sam proivljavao slamale su me i sigurno ne bih izvrio neto nepromiljeno bez krajnjeg razloga i oaja.
U tim okolnostima izdrao sam od Tri kralja do Svijenice (2. veljae 1943.). Bilo je mukotrpno, a vrijeme je sporo prolazilo. Zavladali su nepovjerenje i utnja nikoga nita nisam se ufao pitati, nikome tjeskobe nisam mogao izrei, morao sam se uvui u sebe. Poznatoga nisam susretao ni od rodne kue glasa primio. Moji su mislili da sam ve ubijen, baen u jamu. Partizani su zaveli takav teror nad stanovnitvom da se nitko ni od mojih nije ufao doi u Soice i pitati za moju sudbinu.
Post je objavljen 02.07.2005. u 08:56 sati.