Zoran Mišetić, saradnik sarajevskog Omladinskog radija, zagrebačkog Radija 101, D.J., voditelj, postao je početkom devedesetih vlasnik Radija CD u Zenici, kratko prije nego će rat pokucati na bosanskohercegovačka vrata. Godine 1993. pod pritiskom odlazi iz Zenice u Zagreb, grad svog studiranja, ali vrlo brzo shvata da ni tu neće ostati dugo. Radikalne su snage tih godina podjednako uzele vlast i u Hrvatskoj i u dijelovima Bosne i Hercegovine. Mišetić je odlučio napraviti radikalan potez – zajedno sa svojom životnom saputnicom Dijanom i njenim sinom Dinom odlazi u Sjedinjene Američke Države. Danas živi u Pittsburgu, preziva se „Misetik“, ima kćerku Andreu i ne muči ga nostalgija.
RSE: Zoran je u Pittsburgu. Oni koji se sjećaju njegovog glasa ili njegovog imena, znaju da je Zoran radio neke fine emisije i svojim toplim glasom bio vrlo blizak svojim slušaocima. Pretpostavljam da danas u Pittsburgu nisi novinar.
MIŠETIĆ: Jesam, to još uvijek radim, zapravo nikada nisam ni prestao, ali više se ne bavim toliko radijskim poslom, već pišem, radim za neke američke magazine ovdje. Uglavnom je pop entertejnment u pitanju, znači uglavnom američka pop kultura, to je ono što me privlači u zadnjih deset godina, pišem dosta o tome, radim dosta intervjua. Također radim i za neke magazine u Hrvatskoj, s vremena na vrijeme radim neke intervjue, proslijedim to ljudima koji rade u „Monitoru“, onda oni to objave. Ali mi to nije glavni posao, ako me to pitaš.
RSE: To te pitam. Pittsburg je, koliko se ja sjećam, bio jedan od gradova u kome je bila najveća koncentracija ljudi sa područja bivše Jugoslavije. Mislim na staru emigraciju. Da li je to i danas tako?
MIŠETIĆ: U principu je to točno. Ali prije nego što smo došli u Pittsburg, imao sam drugačiju viziju o ovom gradu. Mislio sam da su to same željezare i da će me ono što ću vidjeti u ovom gradu otprilike podsjećati na ono što sam vidio u filmu „Lovac na jelene“. Ali Pittsburg se promijenio u zadnjih recimo dvadeset i pet godina. Od tog industrijskog centra postao je više univerzitetski, ponajviše možda medicinski centar. Oni imaju ovdje tri-četiri vodeće bolnice u Sjedinjenim Američkim Državama, vrlo je bitan i istraživački medicinski centar u Pittsburgu.
RSE: A za šta su se specijalizirali?
MIŠETIĆ: Za „nezdrave“ ljude.
RSE: Dobro, ima raznih vrsta „nezdravih“ ljudi.
MIŠETIĆ: Mislim da su u pitanju kancerogene stvari. Prije pet-šest godina je ovdje otvoren jak centar koji se bavi ispitivanjem i istraživanjem toga. Inače, rekao bih da je Pittsburg u principu grad koji tek treba da se razvije. Oni su još uvijek u tranziciji, dakle prelasku sa teške industrije u jednu kompletno drugu vrstu ekonomije, da je tako nazovem, i ljudi koji žive u ovom gradu polako se prilagođavaju toj novoj realnosti Pittsburga. Što se tiče emigracije, možda ćeš me napasti zbog toga, ali ja se puno ne družim s našim ljudima ovdje. Cijela ideja je bila da se što više i što brže asimiliram, da naučim jezik i da se prilagodim, dakle da se ja prilagodim Americi, a ne da očekujem da se Amerika prilagodi meni. Ali po nekim prognozama kažu da ovdje ima negdje oko 350 tisuća ljudi koji su hrvatskog porijekla, negdje oko 200 tisuća ljudi koji su srpskog porijekla, negdje oko 20 tisuća Slovenaca i naravno nakon ovog nesretnog rata koji je zadesio Bosnu i Hercegovinu početkom devedesetih dolazi jako puno ljudi iz Bosne, kao i ja uostalom, da započne ovdje svoj novi život.
RSE: Međutim to je neka druga vrsta emigracije u odnosu na ovu koja je dolazila ranije.
MIŠETIĆ: Da. Ti ljudi su već druga ili treća generacija ovdje, ne govore naš jezik, ali eto održavaju recimo nekakve relacije sa svojim korijenima.
RSE: Otkud ti uopšte u Sjedinjenim Američkim Državama? Naša zajednička prijateljica mi je pričala o tom tvom i Dijaninom životnom putu i meni je to malo onako ličilo na ostvarenje američkog sna.
MIŠETIĆ: Upravo tako. Sve je započelo još prije rata. Ja sam imao svoju privatnu radio stanicu u Zenici, Radio CD. To smo tad otvorili uz pomoć ljudi iz zeničke općine. Cijela filozofija se svodila na to da ću ja da provedem u praksu nekakvo svoje iskustvo koje sam stekao u Zagrebu na studijama, dok sam zapravo manje studirao a više se motao sa ljudima iz medija, odnosno Radija 101 i Omladinske televizije (OTV) u Zagrebu koja je u to vrijeme bila tek u povojima. Stekao sam iskustvo i radeći kao dopisnik za sarajevski Omladinski program. Dakle, sve me je to navelo na ideju da je to možda pravi put za mene, dakle da se malo ozbiljnije počnem baviti novinarstvom, da uložim sve moguće snage u to i da krenem sa svojom radio stanicom. Tako nešto se doista i dogodilo u Zenici početkom devedesetih. Na žalost, vrlo kratko nakon toga, za nekih manje od godinu dana rat je pokucao na bosanskohercegovačka vrata. Prije toga je počelo u Sloveniji i Hrvatskoj i proširilo se na Bosnu i Hercegovinu. I dan danas kad me ljudi pitaju za koga sam, odgovaram im da znam za koga nisam – nisam za ljude koji su cijepali Bosnu. U tom smislu se određujem, ne politički, nego kao čovjek, prema jednoj stravičnoj činjenici da su od početka, u svim tim pregovorima i tako dalje, tu Bosnu cijepali. To više nije ona Bosna koju sam ja zamišljao, niti u kojoj sam živio. Uostalom, cijeli taj prostor bivše Jugoslavije nije više isti. Ja jesam romantičan i nostalgičan za svojim prijateljima, za svojim drugovima, za ljudima sa kojima sam dijelio dobro i zlo, međutim nemam nekih velikih sentimentalnih veza sa zemljopisnim prostorom, sa stvarima. Ne veže me emocija za tlo, već za ljude sa kojima sam dijelio dobro i zlo. Kada je rat došao u Bosnu, 1992. godine, izdržao sam do 1993. godine. U početku rata sam imao problema sa Karadžićem. Radi se o famoznoj izjavi koju je on dao na našoj radio stanici. Nakon mislim zadnjeg zasjedanja u Skupštini BiH smo ga uspjeli dobiti na telefon da ga pitamo zašto ustvari vodi Bosnu i Hercegovinu ka kompletnom raspadu i totalnom ratu. U jednom trenutku se bio toliko iznervirao da mi je rekao u program: „Gospodine Mišetiću, vaših petnaest minuta je isteklo“. Ja to i dan danas čuvam na traci. Ja sam mu tada mrtav hladan odgovorio: „Ne, gospodine Karadžiću, mojih petnaest minuta tek dolazi, a vaših petnaest minuta je isteklo“. To je za mene bio ključni moment kada sam odlučio šta će zapravo biti moj život – da li ću tamo ostati i dalje i razmišljati o ljudima poput Karadžića i njemu sličnim, ili ću napustiti te prostore i započeti život sa dvije torbe, praktično ispočetka. Tako se i desilo. Prvo smo otišli u Hrvatsku, nakon vrlo nesretne situacije koja nam se desila u Zenici. Ne znam da li je to interesantno za tebe i za tvoje slušatelje. Moj radio je 1993. godine bio zauzet od strane mudžahedina koji su došli u Bosnu i Hercegovinu. Njih uopće nije interesirala činjenica da sam ja za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, da sam protiv recimo HDZ-ove politike. Ti ljudi apsolutno o tome nisu razmišljali, očigledno su bili malo potpomognuti nekim instrukcijama, da to tako nazovemo, nekih ljudi koji me nisu voljeli otprije, jer sam govorio o njihovim kojekakvim kriminalnim radnjama kad je u pitanju gospodarstvena situacija u Zenici. Zbog tih ljudi sam napustio Zenicu pod vrlo nelagodnim okolnostima. Moja buduća supruga mi se pridružila mjesec dana nakon toga. U Zagrebu sam započeo sa radom za Glas Amerike. Prvo javljanje koje sam imao za Glas Amerike bilo je vezano za kritiziranje politike Mate Bobana u Bosni i Hercegovini. I samo sedam dana nakon što sam napustio Zenicu, gdje su me ganjali mudžahedini, na vrata moga strica u Zagrebu, gdje sam živio, kucala je specijalna policija Franje Tuđmana i odvela me na saslušavanje. Međutim, kad su shvatili da radim za Glas Amerike, onda su jednostavno odustali od dalje persekucije. Meni je to međutim bio dovoljan znak da treba da napustim te prostore. Jednostavno se nisam mogao pomiriti sa takvom vrstom razmišljanja, podjele i cijepanja, da o nekome razmišljam da li je dobar ili loš samo po tome kojoj religiji pripada. Tako da smo se moja supruga i ja odlučili da napravimo taj zaokret u našim životima i da odemo u Sjedinjene Američke Države. Kad sam rekao da smo došli sa dvije torbe, to je bukvalno bilo tako, i mislim da sam imao negdje oko tristo-četiristo dolara u džepu tad kad smo stigli u Ameriku. Razmišljao sam prvo o odlasku u Washingtonu, jer se tada u Glasu Amerike razmišljalo o otvaranju programa na bosanskom jeziku, međutim odlučio sam da se time više jednostavno ne bavim. Rekao sam si da ako zemljopisno napuštam taj prostor, više nemam, ne moralni kredibilitet, ali zbog toga što bih bio odvojen od tog prostora čitavim oceanom, ne bi mi bilo baš jasno da li bih čiste glave govorio o političkoj situaciji koja se tamo dešava. A i nisam doista u to vrijeme vidio sebe kako nekoga ko se na dnevnoj bazi bavim političkim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.
Ključno za nas je bilo to što je ustvari moja supruga dobila šansu. Neke od svojih stvari je prodala Susan Lucci. Susan Lucci je inače vrlo popularna u Americi kado su ove sapunice u pitanju. Onda je dobila šansu da radi za Theresu Heinz, koja na žalost nije postala prva dama Sjedinjenih Američkih Država. Sad sam ti otkrio koji su moji afiniteti kada je u pitanju politika u Sjedinjenim Američkim Državama. To je otvorilo put ka jet-setu. Ovaj moj posao nije bio toliko ključan, bio je ključan utoliko što smo konačno zaradili novac za koliko-toliko normalan život i da vodimo računa o cijeloj našoj obitelji, pravi prelom se desio ustvari sa njenim poslom. Onda je pala odluka da ona započne sa otvaranjem svog studija i da vidimo što će s tim biti. To se ispostavilo kao vrlo uspješno. Prošle godine je uradila ekskluzivnu haljinu za Oskara.
RSE: Stižeš u Pittsburg i šta počinjete da radite ti i Dijana?
MIŠETIĆ: Stigli smo u Pittsburg, jer mi je moj prijatelj, tada američki konzul u Zagrebu, rekao da ako već ne želim da prihvatim posao na Glasu Amerike u Washingtonu, da je za nas najbolje da idemo u Pittsburg, jer je Pittsburg grad u tranziciji, grad gdje se nećemo izgubiti u masi, gdje jednostavno postoji mnogo veća šansa da uspijemo nego ako odemo recimo u New York ili Los Angeles. Ispostavilo se da je bio apsolutno u pravu. Planirali smo da moja supruga započne s modnim dizajnom u Pittsburgu i da postepeno dođemo u poziciju da otvorimo i nekakav modni studio, što će se također ispostaviti kao dobra prognoza. Neke tri do četiri godine nakon što smo došli u Pittsburg to joj je pošlo za rukom, odnosno „pošlo“ nam je za bankovnim računom, otvorili smo studio modnog dizajna. Ja u to vrijeme nisam imao neke ekstra kvalitetne poslove, znači u mom slučaju nije bilo baš sve idealno. Radio sam najmizernije poslove u početku, što sam prihvatio kao svoju odluku, kao početak novog početka, početak borbe za nekakav bolji život. Znači ništa mi nije bilo ponuđeno na pladnju, u principu to je bila jedna žestoka borba da preživimo taj prvi period. Uostalom svako ko je otišao u dijasporu to može da potvrdi.
RSE: Gdje se dešava taj momenat preokreta u tvom slučaju?
MIŠETIĆ: U mom slučaju ključni moment je bio nogomet. Kao klinac ja sam bio u drugom timu „Dinama“, gdje je bio recimo i Prosinečki, oba brata Boban su u to vrijeme igrala za drugi tim „Dinama“, Zdenko Kobeščak je bio trener, poslije toga Kuže i tako dalje. Međutim, mene nogomet nikad nešto pretjerano nije privlačio, iz dva razloga. Prvo što sebe nisam vidio ka uspješnog nogometaša, drugo, više me je privlačila knjiga, ono što bi rekli Dalmatinci – više libri, nego balun. Ali u tom cijelom konfuznom periodu sam ipak pokupio neko znanje kad je recimo taj trenerski posao u pitanju. Povezao sam se s nekim ljudima ovdje u Pittsburgu i desilo se ustvari da sam dobio ponudu da radim u srednjoj školi kao pomoćni trener, gdje sam onda dobio dodatno trenersko obrazovanje. Prvu godinu smo osvojili državno prvenstvo. Preko toga sam ušao u taj krug ljudi, počeo se upoznavati sa svojim istomišljenicima kada je nogomet u pitanju, u smislu da ga vole i prate…
RSE: Riječ je o evropskom nogometu.
MIŠETIĆ: Da. Tako sam upoznao i čovjeka za kojeg ću par godina poslije početi raditi, u njegovoj kompaniji. U to vrijeme, međutim, nisam ni znao da ima kompaniju, nismo uopće o tome razgovarali, on je uglavnom bio zainteresiran za nogomet, pričali smo o tome, pričali smo o Evropi, o Njemačkoj gdje je on šezdesetih proveo dosta vremena, gdje je studirao i tako dalje. Ispostavilo se da ja govorim tri strana jezika, njega je to jako zaintrigiralo i čini mi se nakon godinu dana mi je prišao i pitao me: „Koliko znaš o vakuumu?“. Prvo što mi je palo na pamet je da govori o usisivačima, međutim onda mi je objasnio da govori semi-conductor industriji, znači znanstvenim search and development stvarima i tako dalje. Tom pričom me je zainteresirao. Nakon izvjesnog vremena mi je ponudio posao. Primio sam ponudu, počeo sam polako da napredujem i baš evo prije dva dana sam promoviran na regional sales menadžera za Kaliforniju, Nevadu, Arizonu i tako dalje, što je onako velika stvar.
RSE: Da li to znači da se moraš seliti ili ostaješ u Pittsburgu?
MIŠETIĆ: Ostajem u Pittsburgu, ali to će od mene iziskivati dosta fizičkog i mentalnog napora u smislu da ću morati često da putujem do Kalifornije i da se vraćam istog dana, što je vrlo naporno i painful experience što kažu Englezi odnosno Amerikanci. To se desilo sa mnom, međutim ključno za nas je bilo to što je ustvari moja supruga dobila šansu. Neke od svojih stvari je prodala Susan Lucci. Susan Lucci je inače vrlo popularna u Americi kado su ove sapunice u pitanju. Onda je dobila šansu da radi za Theresu Heinz, koja na žalost nije postala prva dama Sjedinjenih Američkih Država. Sad sam ti otkrio koji su moji afiniteti kada je u pitanju politika u Sjedinjenim Američkim Državama. To je otvorilo put ka jet-setu. Ovaj moj posao nije bio toliko ključan, bio je ključan utoliko što smo konačno zaradili novac za koliko-toliko normalan život i da vodimo računa o cijeloj našoj obitelji, pravi prelom se desio ustvari sa njenim poslom. Onda je pala odluka da ona započne sa otvaranjem svog studija i da vidimo što će s tim biti. To se ispostavilo kao vrlo uspješno. Prošle godine je uradila ekskluzivnu haljinu za Oskara.
RSE: Kako se zove njen studio?
MIŠETIĆ: Little Black Dress. Dakle, s njenim poslom dolazi do prave prekretnice. Mnogo svjetliju budućnost vidimo u njenom poslu nego u onome čime se ja bavim.
RSE: Dijanino izvorno zanimanje nema veze s modom.
MIŠETIĆ: Ne. Ona je u Zenici radila u kompaniji „Prostor“ koja se bavila urbanizmom. Engleski jezik je bio njen drugi jezik, što nije bio moj slučaj. Moj drugi jezik je bio njemački, kasnije sam naučio talijanski, a tek sad, za ovo vrijeme od deset godina u Americi, sam naučio engleski. U svakom slučaju, ona je dobila posao da radi kao prevodilac za Evropsku zajednicu, za „bijele“, i često puta radeći sa „bijelima“ je dolazila u kontakt i sa „crnima“, dakle i ona je imala jedno vrlo ružno ratno iskustvo, otprilike nešto slično što se desilo i meni. Vidjela je te ratne strahote, ja sam ih vidio kao novinar, ono što kažu – iz prve ruke, ona kao neko ko je prevodio za ljude iz monitoring misije Evropske zajednice, tako da smo ovdje došli sa sličnim razmišljanjima o ratu. Mi jednostavno gledamo na rat sa gađenjem, ne znam koju bolju riječ da upotrijebim da bih objasnio način na koji se mi odnosimo prema ratu. Upravo tako, gledamo na rat sa gađenjem. Sve ono što je civilizirano i što je nama predstavljalo nekakvu svetinju jednostavno je u tom ratu nestalo i to je bilo vrlo bolno iskustvo za nas, i ne samo za nas, nego i za sve nedužne ljude koji su u tom ratu stradali. Sjećam se, jednom smo večerali u Zagrebu, s nama su bili i Goran Milić i Miljenko Jergović, razgovarali smo, i naročito Goran Milić je bio iznenađen našom odlukom da Dijana započne karijeru modnog dizajnera u Americi. On nam je tad objašnjavao kako će to biti jako teško, da su za to vrlo male šanse, da to može reći iz sopstvenog iskustva jer je živio u Americi i tako dalje. U Dijaninom slučaju se, međutim, ispostavilo da joj je bilo potrebno samo četiri godine, naravno četiri godine teškog rada, da postigne uspjeh. Uspjeh u materijalnom smislu tek očekujemo da dođe, ali postigla je uspjeh u smislu nekakvog priznanja. To se desilo već prije nekih četiri godine, ustvari od trenutka kad je otvorila studio za modni dizajn.
RSE: Priznanje već postoji, samo još treba da stignu pare.
MIŠETIĆ: Upravo tako.
RSE: Koliko sam ja shvatila, vas dvoje ste ustvari najbolje iskoristili vaše hobije.
MIŠETIĆ: Upravo tako. Vjerujem da se većina naših ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Hrvatsku, nije bitno iz kojih su krajeva, koji su pokušali da započnu novi život vani, vjerojatno našla u sličnoj situaciji kao mi, da jednostavno nisu mogli odmah da rade svoj posao, već su morali da krenu s nečim potpuno drugim i da nađu nekakav procijep koji ih je vodio ka nekakvoj svjetlijoj budućnosti. Tako se desilo u našem slučaju.
RSE: Da li ste vas dvoje u tom vremenu ikada gubili nadu, da li ste pomišljali da je moguće da se ništa ne desi?
MIŠETIĆ: Apsolutno ne. Godine 1995. nam se rodila kćerka. Dvije godine nakon toga su nam dali pogrešnu dijagnozu da ima rak i to je zaista bio jedan jedini put da smo klonuli i duhom i srcem. Život je u tom momentu izgubio svaki smisao. Na svu sreću, samo mjesec dana nakon što je izvršen taj kirurški zahvat, rekli su da ustvari nije bilo ništa opasno, da nije rak, da su pogriješili u dijagnozi. Meni je od tada ostala sijeda kosa.
Planiram da se kandidiram za predsjednika Bosne i Hercegovine i da pobijedim na izborima, a ako izgubim, onda ću se kandidirati za predsjednika u Hrvatskoj. Zezam se. Nema nikakvih velikih planova. Planiram da za jedno deset godina kupim običnu ribarsku kućicu na nekom dalmatinskom otoku, da se preselim tamo i da pišem knjigu.
RSE: Ali to je sada sigurno dio šarma.
MIŠETIĆ: Upravo tako.
RSE: Rekli smo na početku da u Ameriku dolazite vas troje – Dijanin sin, ti i Dijana, a kćerka se rađa 1995. godine. Kako se zovu djeca?
MIŠETIĆ: Andrea i Dino. Dino studira umjetnost na jednoj od najprestižnijih umjetničkih škola, za šta je dobio stipendiju. Ove godine završava, ali već je dobio da radi vrlo interesantne projekte. Neki od njegovih radova će se naći u kućama kraljevskih porodica. On je to nazvao Dino‘s Work in Royal Homes. Tako da će recimo danska princeza imati jedan od njegovih radova, jedan će imati engleska kraljevska porodica i tako dalje. To je uradio uz pomoć svog profesora, Talijana, koji je u njemu nešto vidio i misli da je taj projekt fantastičana stvar. Tako da već sad, dakle prije nego što je uopće završio studije, razmišlja o odlasku u Los Angeles, gdje bi pokušao da se bavi filmom, da radi kao umjetnički direktor. Vidjećemo što će od toga biti.
RSE: Da li ga zovu Dajno ili Dino?
MIŠETIĆ: Zovu ga Dino od početka. Svi su ga odmah prihvatili kad je ovdje došao. On je odmah izgubio akcent, koji ja recimo nikad nisam izgubio, još uvijek ga imam i ljudi me uvijek pitaju da li sam iz Rusije, što me naravno nervira, dakle što stalno moram objašnjavati da nisam iz Rusije. On je akcent odmah izgubio, to valjda kod djece ide brže.
RSE: Koliko Dino sada ima godina?
MIŠETIĆ: Dvadeset i dvije, a Andrea devet.
RSE: Dino je dakle savršeno savladao engleski, ali šta je s našim jezicima?
MIŠETIĆ: Dino je još uvijek naravno OK s našim jezikom. Uostalom, evo i ja se borim da ne miješam engleski i naš jezik, upravo iz razloga koji sam ti spomenuo, mi se puno ne družimo s našim ljudima, iz mnogo razloga. Jedan od razloga je bio da smo mi pokušali ustvari da pobjegnemo od toga da se ponovo okružimo našim ljudima i da ostanemo samo u tom krugu, da ne naučimo ništa o američkom društvu, da ne naučimo ništa o američkoj kulturi, koju ja uvijek volim zvati američka pop kultura, a koja mi je oduvijek bila bliska. I onda je to malo problem, kad se odvojiš od našeg kruga ljudi, onda izgubiš i dodir s jezikom. Iako mi kod kuće pričamo na našem jeziku i tu nema nikakvih problema, ali ja recimo provodim na poslu osam-deset sati dnevno i cijeli dan govorim engleski. Govorim ga bez ikakvih problema, mogu reći da sam ga savladao OK.
RSE: Šta je s Andreom?
MIŠETIĆ: Njen primarni jezik je engleski, odnosno ja ga zovem američki engleski. Govori malo našeg jezika. Ako joj kažem da treba da ide da spava, onda će mi odgovoriti na engleskom da ne razumije. Ali ako joj kažem da sam joj donio čokoladu, onda naravno to razumije bez ikakvih problema.
RSE: Sva su djeca na ovom svijetu ista – čuju samo ono što hoće da čuju. Kakvi su kontakti sa domovinom?
MIŠETIĆ: Svakodnevno sam u kontaktu sa našom zajedničkom prijateljicom koju si spomenula, Natašom Petrinjak. Čujemo se, odnosno dopisujemo se redovno. Stalno sam u kontaktu sa mojim prijateljem, s kojim sam se i vidio ovdje prije dvije godine kad je došao na turneju sa Zabranjenim pušenjem po Americi, Elvisom J. Kurtovićem, alias Mirkom Srdićem. U stalnom sam kontaktu sa svim svojim prijateljima koji su sada svuda po svijetu, Mariom Brankalionijem, koji je sada jedan od vodećih karikaturista u Švedskoj. Čujem se sa ljudima koji su u Bosni, u Zenici, Sarajevu, čujem se sa dosta prijatelja u Zagrebu, sa prijateljima u Beogradu, povremeno se čujem i sa Perom Lukovićem, čujem se sa Rambo Amadeusom, alias Antonijem Pušićem… Čujem se uglavnom s tim ljudima s kojima sam imao kontakt i prije, znači ostali smo u kontaktu i danas, što podrazumijeva telefonski poziv svakih sto godina i e-mail svaki dan.
RSE: Ima li ikakvih planova ili je sve to sad otprilike stabilizirano tu gdje jeste?
MIŠETIĆ: Planiram da se kandidiram za predsjednika Bosne i Hercegovine i da pobijedim na izborima, a ako izgubim, onda ću se kandidirati za predsjednika u Hrvatskoj. Zezam se. Nema nikakvih velikih planova. Planiram da za jedno deset godina kupim običnu ribarsku kućicu na nekom dalmatinskom otoku, da se preselim tamo i da pišem knjigu. Ovo najozbiljnije govorim. Započeo sam sa pisanjem knjige sa vrlo čudnim naslovom – „Kako su djeca komunizma postali odrasli kapitalizma“. Započeo sam to prije nekih tri-četiri godine i onda sam naravno zbog posla morao da stanem. Skoro godinu dana nisam napisao jednu jedinu rečenicu. To je nešto između fikcije i stvarnosti. Dakle to mi je želja, da odem negdje, da se povučem i da završim tu knjigu.
RSE: Znaš da je Erica Jong u svojoj knjizi „Padobranci i poljupci“ napisala za onog svog mađarskog vratara u njenoj zgradi: „Nema boljeg kapitaliste od djeteta koje odraste u socijalizmu“.
MIŠETIĆ: Upravo tako.
RSE: Zorane, želim ti sve najbolje, zdravlja, sreće i da ostaneš u toj punoj kondiciji, s puno energije, jer sve ostalo si već sam uradio zajedno sa svojom suprugom. Ostaje mi da ti se zahvalim što si izdvojio svoje vrijeme i družio se sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.
MIŠETIĆ: Puno ti hvala, Sabina. Ispričavam se za miješanje engleskog i našeg. Uhvatila si me na pola sastanka, tako da su mi u glavi još uvijek rečenice sa sastanka. Želim ti svako dobro u 2005. godini, nadam se da ćemo ostati u kontaktu i vidimo se, vidimo se možda u Pragu, možda u Zagrebu, ko zna.
Post je objavljen 09.06.2005. u 16:42 sati.