Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vinkovci

Marketing

ilija mental4ce - vila lenije trejd dojc mark motionpickres trade d.o.o. presents:

Par ?asaka nakon što je odzvonila sumorna zvonjava zapovjedivši
u?enicima da se prestanu loviti po razredu i sjednu u klupe, na vrata
banuše drugarica Koviljka i drug direktor Boško.
Kepec iz ?etvrte klupe gurnu noži? u džep i umalo si probi kesu.
Slavica prestade pu?purikati zbog najavljenog ispitivanja, a Rom što
je sam sjedio izme?u umivaonika i vatrogasnog aparata sko?i na noge i
obustavi istrijebljivanje ušiju.
Direktor Boško nervozno i bezuspješno stavlja nao?ale lijevom rukom
jer u desnoj drži ispresavijan papir.
Taman kad je atmosfera postala nesnosna za u?enike koji imaju nizak
prag tolerancije tišine, direktor zapo?e nevješto improvizirati:
"Ja sam...ovaj...u ime SOURa Bra?a Guštin..." -uslijedi pauza nakon
koje preklopi onaj papir i izdahnuviši skide nao?ale.
Nakon toga sjede na drugari?ino mjesto i spremi nao?ale u unutarnji
džep sakoa s tolikom predanoš?u kao da se radi o embriju. S prozora
odletješe tri vrapca.
Spusti pogled pa nervozno zvjernu uzduž i poprijeko po razredu. Tada
dramati?no nastavi: "Prije svega, dragi u?enici... i ti dragi
Totoše...ovaj... sjedite."
U?enici pitomo poslušaše, kao skupina dresiranih ponija.
"Kao direktor ove škole, ispred nastavni?kog kolektiva dužan sam vas
obavjestiti da je u sino?njoj oluji život izgubila ?ulabija Oršuš,
dugodišnja referentica za higijenu u sektorima prizemlje i suteren..."
Totoš, romski dje?ak u posljednjoj klupi pade bez svijesti oborivši
vatrogasni aparat ru?icama i kantu poljeva?u nožicama. To je dodatno
opteretilo situaciju jer je zazvu?alo kao tuš u emisiji "Sedma no?".
Umrla žena bila je njegova mama i jedini preostali roditelj.
Od sve svoje djece, ?ulabija je najviše voljela Totoša jer njegov otac
na njoj nije ugasio niti jedan ?ik. Direktor o?ima dade nalog
drugarici Koviljki, korpulentnoj tridesettrogodišnjoj ljubiteljici
nedjeljnih TV emisija, kojoj progresivno raste dioptrija zbog še?era,
da pogleda kolabiralog Totoša. Nakon dramaturške stanke nastavi svoje
obra?anje u?enicima.
[...]
"Pošto obitelj nema sred... pošto naš Totoš nema..., svatko treba
ponijeti deset dinara za sanduk i cvije?e..." -završavao je direktor u
trenutku kada je Totoš došao k sebi na rukama drugarice Koviljke.
"Ako pitanja nema, to bi bilo to. Pokop preminule drugarice ?ista?ice
?e se održati na seoskom groblju sutra u 14 h. Polazak ispred škole u
13:15." -re?e direktor i neumjerenim koracima zagrabi prema vratima.
Baš u trenutku kad je dograbio kvaku, podiže se malena ruka u zadnjoj
klupi: "Alo, drug direktor?"
"Reci Totoš." - promrsi s neskrivenom lažnom ljubaznoš?u, okrenuvši
glavu malenoj prilici, ali ne i tijelo.
"A... kako je umrla... moja mama...?"
"Zviznuo grom u štrik dok je kupila veš, sine... Ili je opalio u
sjekiru dok je cijepala drva. Otkud da ja to znam, jebiga... Bila je
karbonizirana kad su ju pronašli sa sjekirom u glavi me?u razbacanim
prnjama u blatu izme?u šupe i štrika... Ti samo u?i, vidjet ?eš da to
nije ništa..." -promrsi bezvoljni drug Boško, nekadašnji perpektivni
partijski funkcioner, danas razvedeni prdonja s gastritisom. "Vi
ostali ponesite pare. Sutra u petnaest do dva."
"Jedan i petnaest, druže direktore." -ispravi ga drugarica Koviljka.
"Tako je, ne valja kasniti, pogotovo ne na pokopee. Zamislite, djeco,
da zakasnite na svoj pokop." -pokuša direktor za?initi mu?nu atmosferu
budalastom dosjetkom i pohita prema uredu gdje ga je ?ekao Srale,
?ovjek koji je ku?u napravio švercom bijele tehnike. Boško mu je još
uvijek dugovao posljednje dvije rate za haubu što mu je ovaj po
narudžbi ukrao iz jednog frizerskog salona u Bad
Schlechetfrisurenheimu za jedan davni "8. mart".
[...]
Na žalost po Boškov vid, tog osmog marta prije devet godina Boškovu
ženu šiljio je Jamezdin Oršuš, odbjegli otac i polubrat Totoša Oršuša
i nesu?eni muž te nepriznati sin Totoševe tragi?no preminule majke.
Boško je tog dana s haubom pod rukom u ku?u ušao prerano i pretiho. Na
glavi mu je bio predimenzionirani plasti?ni dio haube. Tada ugleda
njih.
Zakipio je od bijesa i obnevidio od pustoga gnjeva slušaju?i ženino
pocikivanje ispod vremešnoga Cige s predratnim švalerskim br?i?ima.
Tada se obuzdao. Shvatio je da ga ne vide i ne ?uju, a po broju
mjeseci od njihova zadnjeg odnosa i silini kojom je Jamezdin krbao
njegovu milostivu gospo?u znao je i da ?e njihov raskalašeni pir
opa?ine potrajati.
Planiraju?i ljutu osvetu otišao je u kuhinju, skuhao kavu, popio
Gastal, prelisto Sportske, na?eo novu Opatiju, drmnuo jedanaestu lozu,
otišao na premijeru baleta Orašar, vratio se, izgradio tkala?ki stan i
od ma?ije dlake nabrzinu satkao termoizaolaciju za ku?u. U me?evremenu
je zaspao. Taman tako nekako, Jamezdin je privodio žbukanje kraju.
Zahvalio se gopo?i na haubi, obuo svoje proteze i otišao. Boškova žena
gorko se kajala. Shvatila je da muž ipak obustavio isplatu regresa i
kupio joj haubu.
[...]
Boško je bio tužan, posran, podbuo i neutješan. Oboje su plakli, srali
i prdili i jeli govna što je nadolaze?e dane u?inilo još
neizvjesnijima, a budu?nost turobnijom. Ipak, Boškova je žena 8. 12.
iste, a ne druge godine rodila prekrasnog dje?a?i?a boje totmasti -
Totoša. Boško je kao partijski funkcioner bio užasnut. Osupnut drskom
podvalom majke prirode koja mu je blistavu karijeru zamrljala
kolomaš?u. Dvadeset godina škole i pet godina u armiji plus NOB staž
koji nismo ni brojali pali su u vodu kada je dobio svoje prvo dijete.
Doslovno dobio jer ga nije ni tražio, a ni pravio. No, poklonjenom se
djetetu ne gleda u zube pa je Boško pod okriljem no?i Totoša podmetnuo
u torbu Ciganci koja ga je molila za malo šrota za djecu. Svoju ženu
je samoprijegornim uvjeravanjem uspio uvjeriti da nikada nije ni
rodila, što je njoj nakon par minuta ponavljanja glavom od haubu
zazvu?alo poznato.
Sve je opet bilo po starom: Boško je bio na konju, žena je kratila
vrijeme pod haubom. Prolazili su dani, letjeli oblaci, studenti su se
samospaljivali u prijateljskoj ?ehoslova?koj. Da skratim pri?u: ide
vrijeme, pro?e rok, i eto našem Bošku na vrata one Ciganke kojoj je
utrapio svog sina.

"What do you want?" -re?e Boško na engleskom kao da je u nekom špageti
vesternu nadaju?i se da ?e zavarati Ciganku.
No Ciganka ko Ciganka, poliglot kakav i jest spretno odvrati: "Ajde ne
seri more, šta se praviš Englez nosi te crni ?avo, pa što mi ono dete
uvali?!"
Boško posegnu u džep i izvadi tri zrna graha, poništenu kartu
Austro-Ugarske i napola isto?kan bon za slanje brzojava tajnoj
policiji, pruži ih Ciganki i re?e: "U redu, malo sam te zajebo. Mene
je sjebala žena, ja sam sjebo tebe, sad je red da ti sjebeš moju ženu.
Uzet ?u malog od tebe i upisati ga u školu, ako mi baciš ?ini na
ženu."
Ciganka prihvati i prekori ga: "Pazi bre bato, nema da ti dopizdi i da
se predomišljaš. Kako ti udesim ženu... nema reklamacija. I zapamti
ovo prokletstvo: ako se meni nešto desi, i ti ?eš da najebeš jer ?e
žena da ti se vrati hiljadu puta zajebanija."
Još iste ve?eri, kad je teški bat izbio dvanaesti sat, Boškova se
gopo?a (ro?. Nogeširi?) pretvori u ogroman kamen za kiseli kupus
smješten podno haube.
"Huh, koje sranje" -za?u se glas scenarista i sruši se trešten pijan
na pod pogrešnog seta.


Post je objavljen 09.02.2005. u 17:01 sati.