Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vinkovci

Marketing

Sapunica: Villa Lenije (epizoda 15) - ledger

Suton je prekrivao Villu Blenije gdje je vesela služinčad kao i svakoga dana
prala prljavo rublje na obližnjoj rijeci Para de Stacionadao. Veseli i
melodični napjevi, svi pastoralnog tona u veličanju mudre dinastije De
Realitedes, da čovjeku koji razumije ovaj dijalekt gorskog narječja
portugalskog, načisto dođe da se rasplače od sreće i ganuća.

Osmeropregna kočija nije prezala ni pred čim da bi prešla preko velelepne
građevine koju su neimari postavili da premosti Para de Stacionado, iznimno
divlju i ćudljivu rijeku koja je svakoga dana u više navrata mijenjala svoj
tok bez prethodnog upozorenja. Njeni valovi su pri tome upravo zastrašujući,
a njen je tok hirovit i vrtlogast.

U Villi, koja je tako nazvana od milja, jer radilo se o zamku - citadeli
koja je utvrđivala i od vanjskog zlobnog svijeta štitila mudru braću De
Realitedes a da bi isti mogli danonoćno upravljati mudrim poslovima bez da
se narušava njihov patentirani način razmišljanja u svoj svojoj efikasnosti.

Osmeropreg je dovodio kući najmlađeg među braćom, brata nositelja luči
mudrosti u plemenitoj obitelji. Prelazeći preko mosta, on uvijek isturi
svoje lice na pogled služinčadi, dajući im priliku da se kao i uvijek uvjere
u mudrost koja je naprasno izbijala iz svake pore njegove kju-klux-ten
njegovane kože. I ovaj puta je služnčad složno bacala u crveni zrak ispunjen
zanosnim mirisom svježe pokošene trave, neki put se i bacajući u vodu od
veselja. Kod nekih prolazaka, ta jeekstaza tolika, da su nerijetke senase
sklapanja kolektivnih izjava o vječnoj vjernosti Braći i radu za njegovu
nadnicu. Pjesma puca redovno, a što najmlađi, Francito, doživljava kao još
jednu u nizu već odavno predosadnih potvrda njegovog poslanja da bude
svijetao primjer ljudskom šljamu, ali i drugim velikašima provincije.

Na ulazu u uže imanje* lakeji su u dvorednoj, svakodnevnoj odori priskakali
podavajući ruke ne bi li spriječili doticanje čizama i ulaštenog tla
sklepanog tako, da bi i stare Inke bile zelene od zavisti. Sluzžinčad bi
neki puta posrnula ili rekla "Jaoj", ali to je blagonakloni Francito
protumačio kao znak ekstaze jer su tako presretni kada mogu svojim kičmama
poduprijeti njegov ponosni hod.

U gostinjskoj dvorani, uređenoj prema zamislima umjetnički nadahnutog
starijeg De Realitedea, okupljena brojna elitna krema i šlag lokalnog
društva uživala je u vrsnim đakonijama sa svih strana svijeta. Okretali se
janjci i volovi, prasci su cvrčali nad ognjem zažerenim, birana vina se se
klablovima lijevala niz vrijedna grla, sve pod paskom vrijednih ljudi koji
bi potekli i potegli ne bi li ikada bilo potrebno još!

Zadovojstvo se razleglo čelom Francitovim, zadovoljstvo čovjeka bez premca,
neimara, pregaoca i mudroga vladara. Njegovo držanje je odavalo da je
dostojan nasljednik veleumnog velikaša El Antonina koji se nakon stravične
nesreće u kojoj je blago preminula supruga mu Maria povukao u osamu i
meditaciju. Sada, kada je život tog vladara bespuća Misli pošao u mirnoću i
samozatajnost, Francito je znao! Sada je upravo on najmudriji vladar i
vlastodržac provincije, jedini dostojni nasljednik legendarnog El Antonina,
vizionara i proroka. Ponekad bi sjetan, u ljetnim noćima, gledao imanje koje
se prostiralo na sjevernoj obali Para Stacionado, ali samo ako je vidljivost
bila iznimno dobra a luči i krijesovi dobro gorahu. Tada bi Francito mislio
tmurno o zlogukoj sudbini čovjeka koji je dijelio Francitovo plemenito
poimanje obitelji i braka. Zapitao se da li ej Bog sam tako želio da uza svu
njegovu brigu oko donošenja sreće na sve strane, još će nekoliko ovakvih
uzornih obitelji morati sazdati. Ali nije se bojao on, ni slučajno! Nikada
ga iverja straha nije ni dotaklo, a o obuzimanju da i ne govorim, jer
njegova je neustrašivot upravo drska! Toliko je drska, da kada ga ne bi
cijela Provincia znala kao čestitog, poštenog te časnog, rekli bi da je lud
ko kupus, ali to su zli jezici.

Vrijeme je za večernje upravne poslove kojima je uvijek prilazio smjerno,
uzvišeno ozbiljno i zapanjujuće mudro. Pobočnik Versailles je salutirao kao
i inače, uz odavanje počasti nužnom minutom klečanja, nakon čega bi
neformalno izrazio divljenje, najčešće riječima:"Uistinu velik si,
Gospodine!". A znao je da Don Francito ne trpi bogohuljenje i da je u više
navrata inzistirao da izbaci tu ružnu naviku i umjesto nje jednostavno učini
prikladni fellatio.

"Don francito, javljam Vam da je sve prošlo kao i uobičajneo:

Don je Tomasino u lovu s drigim zalužnim vitezovima zadnjeg pohoda, Vaše su
supruge se ponašale kao i obično, a služinčad je sve goste podvorila kako
ste nas uputili. U Vašem smo odsustvu ubrali daljnjih 2.572,13 novčića
milodara za Vašu Stvar, odbili smo sve hulje koje potražuju ranije donirane
novčiće. Nekima je bilo dovoljno objasniti da je taj novac već mudro
potrošen tamo gdje ste nam Vi to naložili, nekima je rečeno da se gube, a
nekima smo uspjeli i pobjeći. Sila nije bila upotrebljavana. Danas. Ni s
njihove ni s naše strane nije se dogodilo ništa uobičajemo. I dalje cijenim,
Vaša Milosti, da ovako možemo funkcionirati stotine godina."

Fanfare najvaljuju dolazak starijeg brata iz lova, i gle! Na ramenu nosi
ranjenog Eduarda pl. Sziklosa, oblivenog krvlju, znojem i drugim. Stariji je
De Realitedes bio predodređen da ponese diku i slavu, ali hraborst ga je
odvela u pohode protiv prokletnika, a koji su prijetili zaposjesti posjede.

"Brate mili, dočekuju li me kakve novosti? Što smo dobrog danas privredili,
koliko smo sagradili crkava i udomili siročadi, nije li to biskupska kočija
u dvoru? Koje dobre vijesti stari drug donosi?"

"Brage još miliji, sve je u najboljem božjem redu. Vidim, nosiš ranjenog
druga, kakva li ga je to sudbina zadesila? Reci možemo li mu pomoći kako!?"

"Upravo smo krenuli u lov, i istjerali momci nekoliko lisica, dva bizona i
jato divljih pataka, kadli vidim našeg starog prijatelja kako nam se
pridružuje. Proveselili smo se i zajednički pucali od sreće, te puškama.
Bili smo pri prebrajanju i podjeli plijena kadli on pokaže svoj zmijski
jezik. Ružne stvari su se nadvile nad naše prijateljstvo i nije mi bilo
druge nego obraniti čast našu s nekoliko odmjerenih hitaca samilosno
plasiranih onkraj vitalnih organa."

"Kakve li je nečistoće plasirao taj tat! Reci, što gnjida puka veli!"

"Veli, veli on mnoge stvari. Nije naša dična obitelj još čula ovakvih
objeda!"

"Potankosti mi iznesi, da gnjidu i ja ispropucam, sigurno je panker."

"Panker!?", povikaše glasno svi sluge i lakeji: "Panker! U lance s njim!"

Francito se uspravi, prekorno pređe preko svakog oka u vidokrugu i reče: "U
lance s njim!"

Eduardo je odmah utamničen, a još se okretao ključ u lokotu kojim je
odijeljen od medicinske pomoći kada trubač na kuli objavi upad u posjed.

"Gospodaru!", obraćao se potrčko Don Francitu, "Na vratima... na vratima
je..."

U pola rečenice ga jeprekinuo lavež paklenih beštija što su se sručile na
služinčad i plemstvo.

Don Francito je izbezumljeno skakutao preko leševa podanika ne bi li se
dokopao lustera a biskupovi su momci ni malo nalik na papsku stražu već
skidali nakit i odjeću s obitelji i dvorske svite.

"Za Krista i Crkveno imanje!", zaorio je biskup pred svojim psotrojbama!

"Naprijed!", grmili su ljudi njegovi.

"I zube, i zube! I dugmad, uzmite im sve!", uputio je biskup.

* * * * *

Nekoliko dana po tom, nad Villom Lenije se nadvio žarkocrveni balon s
natpisom "Nekretnine biskup", na prodaju Villa, dobro uščuvana.


Post je objavljen 08.02.2005. u 08:27 sati.