OBJAVLJENO U MAGAZINU "ZAREZ" (www.zarez.hr) 18/12/2003
Razgovor
Thomas Sokolowski
Kako postati umjetnik milijunaš?
Direktor Andy Warhol Museumau Pittsburghu govori o koncepciji Muzeja i Warholovu odnosu prema rodnome gradu te svijetu zabave i tržištu
Zoran Mišetić
Da bi se stiglo iz središta Pittsburgha do 117 Sandusky Street, gdje se nalazi Andy Warhol Museum, treba proći kroz ulicu u kojoj od devet sati navečer pa do jutarnjih sati ordiniraju lokalne prostitutke. Mnoge od njih vjerojatno ne znaju tko je Andy Warhol, nego to ime povezuju sa zgradom za čiju adresu svakodnevno pitaju brojni turisti. Da Andy, kojim slučajem, može sve to vidjeti vjerojatno bi bio zadovoljan činjenicom da je mnoštvo posjetitelja na putu prema tom zdanju pop-arta prošlo kratki kurtizanski tečaj, gdje hand job košta 10, blow job između 20 i 50 američkih dolara.
Moj subotnji, tko zna koji po redu, posjet muzeju dogodio se zbog ugovorena razgovora s Thomasom Sokolowskim koji već sedam godina obnaša dužnost direktora muzeja. Rođen je u Chicagu u kojemu je završio studije, a za doktorat je izabrao New York u kojemu je specijalizirao talijansku umjetnost kraja sedamnaestog i početka osamnaestog stoljeća. Prvi uredski posao dobio je u Crysler Museumu gdje se najviše bavio europskim slikarstvom i skulpturom. Godine 1984. postao je direktor sveučilišne galerije Grey Art u kojoj je pet godina kasnije organizirao izložbu pod naslovom Success is a Job in New York… The Early Art and Busines of Andy Warhol. Upravo tadašnji dobar feedback publike, kao i osobno poznanstvo s Andyjem Warholom, desetljeće poslije dovest će ga u Pittsburgh.
Warhol kao tradicionalni umjetnik
S obzirom na to da ste specijalizirali talijansku umjetnost sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, kako doživljavate umjetničku zaostavštinu Andyja Warhola? Vidite li ga isključivo kao avangardnog umjetnika ili i kao tradicionalnog umjetnika?
- Definitivno ga doživljavam kao umjetnika koji se prije može svrstati u tradicionalnu formu, nego samo u okvire avangardne umjetnosti. Kritičari su mu uvijek pokušavali odreći tu odliku, zaboravljajući da je radio na portretima, pa čak je i baveći se temom Campbellove juhe on jasno dodavao vlastiti spin tradicionalnoj umjetnosti. Da bi se u potpunosti shvatio Warhol, treba se najprije osloboditi šabloniziranja. Warhol je vjerovao da se pravila mogu i trebaju kršiti, no da bi se takvo što i napravilo, potrebno je najprije poznavati pravila.
Između glamura i radničkih četvrti
U jednom intervjuu ustvrdili ste da su Leonardo da Vinci i Andy Warhol jako slični u svojim umjetničkim izrazima.
- Ključno je to da su i jedan i drugi, kao umjetnici, imali zajedničku crtu - eksperimentiranje s umjetnošću. Ili, recimo, gotovo ikonografski pristup ženama. Obojici je polazilo za rukom da ženu istodobno prikažu i lijepom i neatraktivnom. Mona Liza je lijepa žena, ali nije atraktivna. Isti efekt možemo vidjeti gledajući Warholov portret Marilyn Monroe. I jedan i drugi imaju to komplicirano i ne uvijek dopadljivo viđenje žena.
Kako objašnjavate činjenicu da je Warhol na jednak način svojim portretima opisivao vrlo popularne ikone pop-kulture, ali i obične ljude, prolaznike na ulici? Proizlazi li taj istovjetan pristup iz njegova stava da su svi ljudi isti, a koji u pozadini ima odrastanje u Pittsburghu, gradu koji je u vrijeme njegova djetinjstva bio radnički grad i gdje je izdvajanje bilo nepoželjno?
- To je vrlo komplicirana tema. Cijeli je život bio star fucker. Obožavao je krug muzičkih i filmskih zvijezda. I kada je postao jedan od njih još se čudio da je i on zvijezda. Andy i ja smo se upoznali 1973., na partyju koji je organizirao jedan profesor umjetnosti. Na upit što radim u New Yorku odgovorio sam da studiram fine arts, a on je to komentirao riječima: Uuuu, mora biti da si jako pametan. Dakle, ispred mene je stajao Andy Warhol koji je već desetak godina bio velika zvijezda, ali je znao da osoba koja doktorira fine arts mora znati njemački, francuski i talijanski jezik, mora memorirati sve moguće slike; cijenio je tuđe znanje. No, znao je držati odstojanje i vrlo uspješno se izolirati od ljudi koji mu nisu odgovarali. Znao je vrlo lako promijeniti raspoloženje, što je lako otkriti čitajući njegov dnevnik. Recimo, njegov susret s Biancom Jagger u nekoj galeriji. U početku piše da je elegantna, da ima prekrasnu haljinu, da govori španjolski jezik, da je supruga Mick Jaggera, a onda iznenada ustanovi da ona ne koristi parfem, da smrdi, te da bi je netko trebao podučiti kako da se istušira… Takav Andy Warhol koji će se u jednom trenutku diviti nekome tko je zvijezda, a sljedećem istu tu osobu spustiti na tlo i to na vrlo grub način, definitivno je produkt djetinjstva i odrastanja u radničkom gradu, kakav je u to vrijeme bio Pittsburgh.
Kazetofon-supruga
Za Warhola je važilo mišljenje da je više volio pozorno promatrati sa strane nego aktivno sudjelovati u tim zbivanjima.
- Da. Vrlo je dobro znao da će ako ukloni pozornost sa sebe - jer će onda biti u daleko boljoj poziciji da nešto nauči - dobiti inspiraciju. Na partyje je uvijek odlazio s kazetofonom da bi snimao zvukove, konverzacije. Zvao je taj kazetofon svojom suprugom. Uvijek je govorio kako ti ljudi vole laskati kada si u njihovu društvu, no kada im okreneš leđa počnu te tračati, ismijavati… Ostavio bi kazetofon na kakvu stolu i nakon izvjesnog vremena većina bi potpuno zaboravila ili ne bi niti primijetila diktafon, a on je odlazio na drugi kraj prostorije. Kazetofon, tj. njegova supruga, nastavio bi snimati razgovor i poslije mu je ''prenosio'' što je zapravo pravo mišljenje tih ljudi.
Možemo li se onda složiti s mišljenjem da je Warhol bio vrlo nesiguran u sebe? Ili, ako uzmemo u obzir činjenicu da je obožavao biti okružen mladim i lijepim ljudima, da je imao veliko samopuzdanje?
- Ni jedno ni drugo, a opet i jedno i drugo. Nikad se nije pridavala važnost, a trebalo je, činjenici da je Andy odrastao i formirao se u vrijeme ekonomske krize i neimaštine s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća do Drugoga svjetskog rata. Ono što nam je poznato o njegovim ranim godinama jest to da je Warhol bio vrlo tradicionalistički orijentiran i vrlo sentimentalan. Gotovo bi uvijek zaplakao kada bi doznao da je netko iz njemu bliskog kruga prijatelja i rodbine dobio bebu. Sve se to sve izmijenilo u šezdesetima kada je izravno doživio kulturnu i političku revoluciju i kada se uostalom i počeo okruživati mladim ljudima. Mislim da mu je tada postalo nelagodno emotivno se otvoriti pred njima, da je odlučio skrivati svoje osjećaje. A što jasno ukazuje da je bio uhvaćen u raskoraku između različitih generacija, one prijeratne i ove postratne.
Brzina je sve!
Dakle Pittsburgh mu je kao grad, unatoč svojoj depresivnosti zbog mnoštva željezara i zamračena neba, dao poticaj da se otisne u svijet umjetnosti?
- Andy nikad nije pretjerano volio Pittsburgh. Često je govorio da dolazi od nigdje ili da se rodio u McKeesportu (dijelu Pittsburgha), ali ne u Pittsburghu. Živio je u tamo do svoje 21. godine i bilo mu je potpuno jasno da mu taj grad, koji je vodila škotsko-irsko-prezbiterijanska hijerarhija, neće tek tako dopustiti da uspije.
Uvijek su ga doživljavali kao umjetnika slovačkog porijekla i to mu je davalo male šanse da uspije u profesionalnom smislu. Zato ga je i napustio, promijenio ime u Andy. Čak se odlučio i na plastičnu operaciju nosa, jer je mislio da oblik njegova nosa otkriva njegovo etničko podrijetlo. Važno je znati da on to nije učinio zato jer se sramio svojeg podrujetla, nego zato što je htio da ga doživljavaju kao Andyja Warhola, umjetnika. Može se zaključiti da je Pittsburgh svojim negativnim odnosom prema njemu zapravo napravio pozitivan utjecaj na njegovu umjetničku karijeru.
Po dolasku u New York zapravo nije dugo nosio teret umjetnika koji jedva
preživljava?
- Točno. Njegovo zanimanje za reklamni i dizajnerski aspekt umjetnosti donijeli su mu, sasvim zasluženo, dostatnu količinu novca. Tako je prema nekim informacijama krajem 1956. Andy zarađivao između 50 i 60 tisuća dolara, što je za New York tada bila zavidna količina novca. A zarađivao je toliko jer je shvatio da u tom poslu moraš biti brz i fleksibilan. Recimo, ako bi mu netko prišao i rekao da pokreće novi magazin, te da mu je potrebna osmišljena reklamna kampanja, Andy bi se već sljedećeg dana pojavio u uredu tog klijenta s prijedlogom. I kada bi mu klijent sugerirao da to nije to, Andy nije gubio nadu niti se odnosio nadmeno prema takvim kritikama. Jednostavno bi se vratio u atelje i sljedeći dan ponovno pokucao na vrata ureda s dodatnih desetak novih ideja. Jasno mu je bilo da je brzina sve. Znao je da će, ne donese li ideju prvi, to sigurno učiniti netko drugi.
Warholovski imidž Georgea Busha
Na početku ste spomenuli da je bio fasciniran snagom medija kako u političkom, tako i u povijesnom kontekstu. Što mislite, kako bi da je živ reagirao na činjenicu da je Bush predsjednik SAD-a?
- Dosta worholovskog ima u cijelom medijskom pristupu stvaranja pozitivnog imidža Georgea Busha. Recimo, kada je Bush sletio na nosač aviona odjeven kao pilot. Osobno mislim da Bush nije pretjerano bistar, no ljudi oko njega koji su zaduženi za medije koriste sve moguće načine da ga prikažu u pozitivnom svjetlu, kao lidera. Tipično warholovska je i cijela epizoda kada je Bush noću prelijetao preko New Yorka, pa su onda, zbog nazočnosti TV kamera, odlučili osvijetliti cijeli Kip slobode ne bi li se isti mogao vidjeti preko njegova ramena. Nikoga nije uzbuđivala činjenica da su za tu rasvjetu potrošili 800.000 dolara.
Za kraj, kakva je budućnost muzeja Andy Warhol?
- Kao prvo, ne želim da to bude klasičan muzej u kojemu će stalno biti ista postava umjetničkih radova jednog autora - Andyja Warhola. Želja mi je da muzej bude neka vrsta živoga tkiva koji će se stalno mijenjati, osvježavati, i zato svakih nekoliko tjedana organiziramo multimedijske projekte, izložbe fotografija i koncerte kako bismo uključili što više umjetnika. Mislim da bi i Andy volio da je muzej ne samo hram njegovih umjetničkih radova, nego i polazna i središnja točka za sve umjetničke forme osmišljene u djelima drugih umjetnika.
Post je objavljen 02.01.2005. u 15:54 sati.