Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/nesalomljivi

Marketing

PRICA O ZIMI

Kao mali djecarac , sjecam se da je zima imala svoje lice, svoje ruke i noge.
Zima je dolazila nekada u Studenom i zasigurno bez dvoumljenja u Prosincu. Sjecam se mirisa pecnice na naftu koja se nalazila u nasoj "primacoj" sobi. Stavili su je tamo mnogo prije nego li ce i nasa kuca, u ulici Djure Djakovica broj 4, dobiti , bas kao skoro i cijela Zenica, parno grijanje .
"Parno" nam je doslo u kucu zahvaljujuci velikoj Zeljezari, s cijim sam obojenim smogom odlazio na spavanje i ciji miris mi je ispunjavao nosnice dok sam pokusavao ujutro da otvorim moje krmeljave oci. Kazu da su djeca nespremna za zivot. Jedino na sto su djeca skoro po pravilu uvijek spremna ,jest' igranje. Zima u Zenici je imala svoje cari bez obzira sto bi nam svjez snjeg samo za dan il' jedno popodne, postajao crn i neprihvatljiv za grudvanje. No, kako se trebalo prilagoditi novonastaloj situaciji, mi bi smo kao klinci nastojali s svojim vunenim rukavicama da skinemo s snjega taj crni sloj, pa smo onda unezvjereno grabili bijeli sloj snjega prije nego li nam ga Zeljezara ponovo "ukrade".
Miris. Milsim da mi je nekako najvise u uspomeni ostao miris snjega... Valjda kada odrastas u gradu Velike Zeljezare svaki miris koji nije miris koksa postaje zanimljiv i prihvatljiv. Nekako s zimom i prvim snjegom djeciji crveni obrazi i promrzli prstici u mokrim rukavicama bivali su neotporni na svjezinu i ostrinu koje samo gospodja Hladnoca moze da ponudi.
Sankanje. Oh, da,da...Sankanje je bilo takodjer vrlo interesantno iskustvo. Sve kuce u "A" Naselju imale su poprilicno velik podrumski prostor. Svako proljece Zijo,Predo,Amne,Bojan i Srdjan provodili bi dane i noci izljepljujuci filmske plakate i postere i slicice rock grupa . Ovo "posteri i slicice rock grupa" iskidali bi nespretnim trzajem iz korica "Dzuboksa", "TINE" i njemackog lista "BRAVO". Umivali bi mi te podrumske prostore i pretvarali ih u nama najdraze disko klubove na Svijetu. E,kada bi zima pokucala na vrata , onda bi se podrumi vracali svojoj pravoj funkciji;"cuvanju skrivenog blaga". Da , upravo tako. Ja sam podrumski prostor ,natrpan kojekakvim iznosenim i vise neupotrebljivim stvarima koje su nekada davno pricinjavale veliko zadovoljstvo za vlasnika istih, smatrao mjestom na kome se nalazi blago koje ceka da bude otkriveno.
Moje "podrumsko blago" je bilo zapravo "blago" mojih susjeda koji su zivjeli iznad nas u istoj kuci. Cika Bosko i teta Lepa Marilovic. Stariji su bili jos dok sam se ja ucio kako zivjeti djecacki zivot u dobi 7.
Njihov podrum je od naseg dijelio tzv." zajednicki prostor".Stariji su taj prostor zvali "ves kuhinja". Meni je taj izraz bio vrlo zagonetan i nejasan jer, Boze moj ,imali smo i kuhinju s stednjakom a i u kupatilu nam se nalazila Gorenje masina za pranje rublja pa mi onda nikako nije jasno zasto bi neko dio podruma odredio da bude "ves kuhinja" . Mnogo godina kasnije, s malo vise mudrosti u mojoj glavi, shvatim da su sve kuce u "A" Naselju napravljene odmah po zavrsetku II Svjetskog Rata, te da su pravljenje uz fizicku i znalacku "pomoc" Njemaca koji su se nalazili u KPD-u kao ratni zarobljenici.
Medju njima je bilo dosta inzinjera i arhitekata tako da su u svome projektovanju "A" Naselja vidjeli i malu sansu da ponovo osjete nesto sto su oni zvali svojim domom. Dakle, po tom "njemackom uzoru" napravljena je i moja kuca s svojom "ves kuhinjom" u podrumu. Kazu da , su u Njemackoj pravili s pocetka stoljeca takve kuce koje bi u podrumima imali velike kazane uokvirene pravom crvenom ciglom i iz kojih bi se pravom crtom izvlacio dimnjak sve do vrha krova. Vatra bi se lozila u tim kazanima a ljudima bi koristenje te vrste energije bilo ostavljeno na njihovu odluku. Neki bi koristili ugrijanu vodu u kazanu za spravljanje hrane a neki bi opet istu koristili za pranje rublja. Zato i taj naziv;"ves kuhinja".
No, dobro. Kao sto vec rekoh moja prava podrumska misterija odnosila se zapravo na podrumski prostor mojih susjeda ,cika Boska i teta Lepe.
Iza vrata s drvenim resetkama ja bih znao do iznemoglosti da buljim u njihov podrum. Sve je bilo uredno. Na svome mjestu. Nekoliko velikih kovcega u desnom kutu prodrumske prostorije dovodili su moju mastu o "izgubljenom blagu" do ludila ... Na zidovima, koje su kao po kakvom nepisanom pravilu,Marilovici skoro svake jeseni krecili dok je vani temperatura jos uvijek takvo sto osiguravala, nalazilo se mnostvo starih drvenih skija, jedne prekrasne skoro antikne saonice , i mnogo vezova za skije.
Cinjenica da sam ja iz moje perspektive, a govorimo o 1972. godini zagledao ove stare skije i saonice koje su pripadale vise 1930-tim - 1940-tim vremenima nego mojoj 1972. godini ,je samo jos vise cinila ovaj podrum Marilovica zagonetnim i spremnim na "otkrivanje". U svome pokusaju da "otkrijem magiju" podruma Marilovicevih, napravim veliku odluku zbog koje me je otac "pocastio"velikom samarcinom. Kako mi nije polazilo za rukom da se provucem kroz drvene resetke na vratima te kako mi nije ni palo na pamet da pokucam na vrata Marilovica i da ih jednostavno upitam za objasnjenje o dva sanduka i skijama koje su ukrasavale zidove njihovog podruma,ja odlucim da otvorim mali podrumski prozor na njihovoj strani podruma te da se kriomice uvucem u isti na svom istrazivackom pohodu ka otkrivanju podrumskih misterija.
Duga prica tu biva kratka...Prozor sam uspjesno otvorio ,pokusao se provuci i naravno...zaglavio.
Niti sam mogao naprijed, niti sam mogao nazad. Naravno moje panicno plakanje i urlikanje privuklo je moga oca Antu da proviri na prozor i vidi sto se to zbiva napolju. Nakon sat vremena provedenih u razmisljanju najmanje 20-tak susjeda cija testera je idealnija za zeljezni prozorski ram , konacno su me izvukli iz vrlo nezahvalne situacije "cuvara prozora u zimskom periodu".
Kasnije sam vidio oca u razgovoru s Marilovicima kako samo klima glavom i ponavlja poput pokvarene gramofonske ploce ;" Uvjeravam vas gospodjo Marilovic da se to nece vise ponoviti."
Dakle, poslije te moje djecije znatizelje ja sam se posvetio mojim sankama kupljenim u podrumu ali ovoga puta u podrumu Robne Kuce "Nama".
Nase sankanje se uglavnom desavalo ma maloj uzvisici koju smo mi ponoisno zvali brdo.
"Brdo" se nalazilo odmah iza zgrade koju su svi zvali "Zgrada S Buticima". Dakle, iza te zgrade prvo je isao jedan parking a onda se to brdasce spustalo do naseg nogometnog i svakakvog drugog terena. Zimi bi sve bilo prekriveno ,barem tih nekoliko sati ,bijelim pokrivacem koji bi sakrivao parking i nogometni teren i poput kakve elegantne zenske figure pretvarao tu uzvisicu u BRDO a nas u skijase i sanjkase ozbiljnih namjera.
Ustvari , mi smo vise zamisljali da se vozimo na “bobu”. Uzmemo zalet od nekih desetak metara i trkom na kome bi nam zavidjela i najveca imena iz svijeta atletike , dodjemo do ivice nasega Brda I onda….zuuuuuuummmmm.
Sve se svodilo na to tko ce dalje da ode s saonicama. Pripremali bi te nase saonice i po 15-tak minuta prije nego li bi natjecanje pocelo. Metalni dijelovi nasih saonica bili bi podmazani do savrsenstva voskom svijeca koje bi smo otudjili bespravno iz ostava nasih domova.
Da bi doista napravili “brzu stazu” bilo je posve za normalno da se jednostavno ,noc prije, pozabavimo zalijevanjem vode po istoj tako da naredni dan dobijemo stazu na kojoj bi nam i Planica zavidjela.
A onda , onako izmoreni i mokri od snjega cija nam se hladnoca vec uveliko uvukla u kosti, mi bi odlazili do Tahiroviceve slasticarne ne zbog kolaca vec zbog cinjenice da je odmah do slasticarne bila i ova mala prodavnica u kojoj su se prodavale orasnice, kospice, i nama narocito bitno, przeno kestenje.
S przenim kestenom, promrzlim rukama i crvenim obrazima zima je imala smisla . Zato se i dana danas sjetim tih malih epizodica iz moga zivota i po pravilu me uhvati ludilo nostalgije. Danas, u toplini doma moga, daleko, s drugu stranu Oceana gledam jednu drugaciju zimu . U ovoj zimi ne osjecam da sam dio slike a i nosnice mi se ne bore s onim mirisima iz zima djetinjstva moga. Istina , snjeg je vise i duze bijel…A sto cemo…Vrijeme ide dalje i valjda ce i ove zime nekome biti nostalgicne…. Valja ici spavat’… Noc je i vani je sve bijelo.


Zoran Misetic, Pittsburgh, 12/31/04

Post je objavljen 01.01.2005. u 00:45 sati.