Marketing
besana noć
Nisam više mogla izdržati u ovome stanu, nisa mogla slušati galamu i bijes. Uzla sam telefon u ruke i otipkala dobro poznati mi broj osobe koja me poznaje bolje nego bilotko, osobe koja zna cjelu moju životnu priću, koja može prodrijeti u moju dušu bez da joj išta kažem. Dogovorile smo se da se za 15 minuta nađemo u jednom bircu. Sjedimo mi i pijemo kavu, a bila je potištena, što je veoma čudno za to nasmijano lice. Pitala sam ju šta se desilo i čula još jednu tužnu priču. "Daj zamisli. Zvoni meni mobitel i javim se ja, stara me zvala i kaže ona meni znaš onu curu Sanju iz Varaždina. E maločas joj je tata umro u prometnoj nesreći." Nisam znala šta bi joj rekla niti kako da je utješim. Samo je još nadodala, ali to je prava ironija, čovjek je prodavao osiguranje za aute i onda umre u automobilskoj nesreći. Po neznam koji puta smo zaključile da je svijet lud. U bircu je bilo još uvijek malo ljudi, bilo je relativno rano za izlazak. Prošla nas je neka melankolija i tako reći onaj glup osjećaj kada ni sam neznaš šta da kažeš ili kako da se ponašaš. Započele smo novi razgovor na potpuno desetu temu; oraspoložile se i obje smijale i šalile. Odjednom moje se lice smrklo, oči se sklopile a zubi zagrizli šaku. Zašto ta pjesma, baš u tom trenutku, zašto? Pjesma koja budi uspomene na nekoga, a uspomene su tužne, bolne. Ona koja je sa mnom sjedila dobro je znala šta mi je i zašto sam postala tako naglo depresivna. Gledala me neko vrijeme, sve dok nisam bez riječi ustala i laganim korakom kao i uvijek otišla do wc-a. Kada sam se vratila, pogledala me i rekla da pogodim išla si jer si trebala bit na miru, isplakati se. Nisom to mogla ped njom sakriti, zna svaku moju gestu pročitati, bez da išta govorim čita me ko otvorenu knjigu. Počeo je razgovor o tome, bacila mi je pitanje dali sam gledala neki film. Naravno da nisam kada ne palim tv već dobrih nekoliko mjeseci. «Znaš onaj organ koji sadrži sjećanja, nemogu se sada sjetiti kako se zove. Uglavnom kod tebe taj organ radi prekovremeno, i kad god osjetiš miris ili čuješ pjesmu koja te na nekoga podsjeća padaš u depresiju.» Bila je u pravu. «Ti si dijete po godinama, znam da jesi, uostalom ja sam samo dvije godine starija, ali poznajem te. Da ti si dijete koje nije dijete, dijete po izgledu možda, ali u toj tvojoj glavici i u tvom srcu nisi dijete. Ti si na razini već daleko odrasla 20to godišnjaka ako ne i više. Ti nisi jaka osoba. Jako si emotivna i kada te nešto podsjeti na nekoga odmah se slamaš, i iz očiju ti izviruje tuga, odišeš patnjom i boli. Ako te oči ne izdaju, ruke to redovito čine. Želiš li pokazati da si jaka, a znam da želiš i znam da želiš što prije odrasti u potpunosti moraš preko toga preći kao preko još jedne obične pjesme na radiju, kao još jedna obična mirisa za 80kn. Nemoj dozvoliti da te takve stvari slamaju, post ćeš mi u kroničnu, pa maničnu depresiju, pa češ imati još izraženije tendencije za suicid, a nakon toga slijedi ona zadnja stepenica, suicid. Oprosti što ti ovo moram reći, ali mislim da si sposobna to učiniti, jer po svemu što govoriš, pišeš, po tome kakav pogled imaju tvoje oči znam da si sposobna to učiniti. Uostalom pogledaj svoju ruku, a šta je to nego još jedan dokaz da si to spremna učiniti. U tebi se skriva toliko boli, toliko tužnih uspomena. Znam da sam samo dvije godine starija, ali poznajem te kao nitko drugi, znam te u dušu. Ovo je možda sada zvučalo kao ispiranje mozga, ali nije bilo. Rekla sam ti to za tvoje dobro. Neželim da propadneš, ne želim da se uništiš.» Zagrlila me i rekla ajmo polako odavde. Svaka je zakoračila na svoju stranu. Nisam bila u stanju ništa govoriti, znala sam da je sve što je rekla istina, da je tako. Ušla sam u stan, bez riječi. Zatvorila vrata svoje sobe, pustila cd i zavalila se u fotelju. Cijelu noć sam razmišljala o njenim riječima, cijelu noć sam prevrtala po mislima svakakve gluposti. A opet znam da već možda sutra ću posustati.
Post je objavljen 29.12.2004. u 12:15 sati.