Ne, ova je prenježna. Ne, ova je pretvrdoglava. Ne, ova previše pripada svojim stablima, livadama, rijekama a da bi trošila vrijeme na mene.
U narančastom oblačku latica, drskih svjetlucavih očiju, mala vila mi odbrusi:
-Kako probireš moje sestre ko da su krmad. Odi ća.
Usne mi se promptno razvukoše od uha do uha; ova je ta. Uzela sam je sa police, svjetlucavu, malenu, sa narančastom čaškom koju je dražesno privijala uhu.
-Biram TEBE- rekoh joj, sa zluradim cerenjem.
Ona se naduri i okrene od mene, sjedeći na mojem dlanu.
-Doći ću i po tvoje sestre- priznah joj tiho, da si ne pokvarim opaki imiđ, ipak. - Sad nemam...(probrah riječi)...sredstava da vas sve uzmem.-
Odfrknula je prezirno. -Da nas UZMEŠ. Vi glupi ljudi mislite da sve možete IMATI. IMAM ljubimca, IMAM stan, imam ŠUMU. Samo se došetate i poberete ciklame i gljive, kreteni. Nije vas briga TKO živi tamo.-
Da, ova je ta,sad sam sigurna. Kako da joj objasnim da ja nisam ONI? Shvatit će s vremenom, trkom me uvjerio mozak. Za sad, stisnula sam je blago u šaku, da joj pokažem da sam u neku ruku sad šef, ali da ćemo se slagati.
-Kako se zoveš?- upitah je bojažljivo.
-Šta te boli kurac. Ionako vi ljudi nemate PRAVO na naša IMENA. Možeš me zvat kako oćeš- rekla je oholo, ali vidjela sam ispod te maske vragolasti osmijeh.
-Pristajalo bi ti Katia..ili Dalia..ili tako nekako- započeh kolebljivo.
Ona otpuhnu.
-Možeš odmah reć Hračak, ili Vila Govnarica 'ILI TAKO NEKAKO'- parodirala me.
-Dobro, s vremenom...- smeteno nastavih. - A tvoja roza seka izgleda kao Primrose. A zelena kao.. Sallow?- Zbilja smišljam glupa imena.
Dotaknuh je, u nastojanju da je navedem da se okrene, da me pogleda. Prstići su joj bili minijaturni, još manji od Jolandinih. Pljusnula mi je ruku sićušnim šamarom.
-Tako se ne pipa dama- reče.
Zabacila je kosu. Na leđima joj ugledah veliku krastu i ustuknuh.
-Što..ti se dogo..tko ti je to napravio?-
U njezinim blistavim, ponosnim očima zasja povrijeđeni trag bijesa.
-Očupali su nam krila. I meni i mojim sestrama. Da nas zatoče ovdje, na ovim policama, da ne pobjegnemo natrag u šumu. I prodaju nas LJUDIMA - reče to s gađenjem.
Suze mi zatitrahu negdje u dubini.
-Mogu ti nabaviti nova krila..nekako..negdje-rekoh.
-A kako.- gledala je u suprotnom smjeru, namrštena.
-Pa... moja nova mama je biokemičarka. Sintetizirat ćemo ti krila. U laboratoriju, znaš.-
Piljila je u mene dobru minutu. (Da li vilinska minuta traje manje ili više od ljudske??)
Strogo joj se lice razblaži.
-Sigurno ćeš doći po moje sestre?-
Da, rekoh. Da, kimnuh glavom.
-Dobro, idemo. Krenimo.
Platila sam.
I zatvorila vrata za sobom.
Post je objavljen 24.12.2004. u 11:31 sati.