Draga Vesna, odavno imam potrebu javiti se, ali sam u dvojbi da ne budem krivo shvaćena, da ne koristim ovaj blog, posvećen isključivo tvojoj dragoj Uni. U potpunosti suosjećam s tobom, isti scenarij svakodnevno i sama doživljavam, pa iako kažu da su sve obitelji nesretne na svoj način, samo su djelomično u pravu. U tvojim riječima prepoznajem i vlastitu situaciju nakon odlaska moje Irme. Htjela bih podijeliti sa svojim sestrama po boli novu, tužnu, osobnu priču, da su osim nas majki koje najviše patimo za našom djecom, i drugi članovi obitelji u sličnoj situaciji. I kad misliš da ti se ništa više tako strašno ne može dogoditi, ponovo sam se našla na ivici ponora, strahujući za život moje mlađe kćerke, a koji je usko povezan sa odlaskom Irme. U siječnju su se dogodili strašni događaji, moja mlađa kćerka završila je mjesec dana u bolnici, od čega petnaest dana na intenzivnoj njezi. Iako sam mislila da je čvrsta kao stijena, jer je svoje osjećaje zatomljavala duboko u seb(i, vjerojatno da meni olakša), potisnuta četverogodišnja trauma zbog gubitka sestre, poput vulkana nenadano je eskalirala u obliku vrlo rijetke autoimune bolesti-Wegenerove granulomatoze. Teško oštećenje bubrega, čak i nekoliko hemodijaliza, a liječenje (jer nema potpunog izlječenja) još traje i to vrlo agresivnom terapijom. I kako nakon svega nastaviti živjeti ovaj preteški život, a kćerki treba moja podrška ?! Za mene više nema nade, moja mlađa kćerka bila je jedina svjetlost na kraju tunela, a sada se i ova svjetlost gasi . . .
17.05.2013. (13:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne samo da su u sličnoj situaciji već u istoj, jedino je odnos drugačiji. Iskreno vjerujem i nadam se da će ovu bolest tvoja mlađa kćer pobijediti na način da se nosi s njome bez velikih teškoća. U medicini sam veliki neznalica ali ću svakako pogledati što piše o toj bolesti kako ne bih pisala ono što mislim da može ili ne može biti. Zapravo Zdenka.... ove su me tvoje riječi pošteno pogodile. Iako znam za one koji itekako pate zbog gubitka svojih sestara ili braće, nekako sam bila sklona vjerovati da su oni u drugoj situaciji jer su mladi (na žalost ovdje smo povezane zbog odlaska mladih života) i jer će im život dobiti smisao kroz njihovu obitelj, no, očito sam donijela zaključak na brzinu. Sigurno je da svoju strašnu bol moramo nakon proteka nekog vremena strpati u svoju nutrinu, gdje tinja i prijeti organizmu (zdrav duh i zdrav organizam su oduvijek povezani) i kod nekih eskalira. Zdenka, javi mi se molim te na mail, sve moje dobre želje okrenute su njoj i tebi.
19.05.2013. (18:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zdenka
Draga Vesna, odavno imam potrebu javiti se, ali sam u dvojbi da ne budem krivo shvaćena, da ne koristim ovaj blog, posvećen isključivo tvojoj dragoj Uni. U potpunosti suosjećam s tobom, isti scenarij svakodnevno i sama doživljavam, pa iako kažu da su sve obitelji nesretne na svoj način, samo su djelomično u pravu. U tvojim riječima prepoznajem i vlastitu situaciju nakon odlaska moje Irme. Htjela bih podijeliti sa svojim sestrama po boli novu, tužnu, osobnu priču, da su osim nas majki koje najviše patimo za našom djecom, i drugi članovi obitelji u sličnoj situaciji. I kad misliš da ti se ništa više tako strašno ne može dogoditi, ponovo sam se našla na ivici ponora, strahujući za život moje mlađe kćerke, a koji je usko povezan sa odlaskom Irme. U siječnju su se dogodili strašni događaji, moja mlađa kćerka završila je mjesec dana u bolnici, od čega petnaest dana na intenzivnoj njezi. Iako sam mislila da je čvrsta kao stijena, jer je svoje osjećaje zatomljavala duboko u seb(i, vjerojatno da meni olakša), potisnuta četverogodišnja trauma zbog gubitka sestre, poput vulkana nenadano je eskalirala u obliku vrlo rijetke autoimune bolesti-Wegenerove granulomatoze. Teško oštećenje bubrega, čak i nekoliko hemodijaliza, a liječenje (jer nema potpunog izlječenja) još traje i to vrlo agresivnom terapijom. I kako nakon svega nastaviti živjeti ovaj preteški život, a kćerki treba moja podrška ?! Za mene više nema nade, moja mlađa kćerka bila je jedina svjetlost na kraju tunela, a sada se i ova svjetlost gasi . . .
17.05.2013. (13:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ne samo da su u sličnoj situaciji već u istoj, jedino je odnos drugačiji. Iskreno vjerujem i nadam se da će ovu bolest tvoja mlađa kćer pobijediti na način da se nosi s njome bez velikih teškoća. U medicini sam veliki neznalica ali ću svakako pogledati što piše o toj bolesti kako ne bih pisala ono što mislim da može ili ne može biti. Zapravo Zdenka.... ove su me tvoje riječi pošteno pogodile. Iako znam za one koji itekako pate zbog gubitka svojih sestara ili braće, nekako sam bila sklona vjerovati da su oni u drugoj situaciji jer su mladi (na žalost ovdje smo povezane zbog odlaska mladih života) i jer će im život dobiti smisao kroz njihovu obitelj, no, očito sam donijela zaključak na brzinu. Sigurno je da svoju strašnu bol moramo nakon proteka nekog vremena strpati u svoju nutrinu, gdje tinja i prijeti organizmu (zdrav duh i zdrav organizam su oduvijek povezani) i kod nekih eskalira. Zdenka, javi mi se molim te na mail, sve moje dobre želje okrenute su njoj i tebi.
19.05.2013. (18:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...