Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (6)

Marketing

  • Marija Beljan

    Vesna moja žao mi je od srca što poslije svakog udarca slijedi još jedan.... i opet jedan, i tko zna koliko ih još. Zašto, zar nije dosta udaraca, zašto moramo još dobivati nikada nećemo saznati. Znam i osjećam svaku riječ koju si napisala, znam kako boli ali ne mogu olakšati ni tebi ni sebi. Mogu samo ponoviti da nisi sama iako ti ni to ne može značiti puno.

    avatar

    26.04.2011. (20:03)    -   -   -   -  

  • Zdenka

    Draga Vesna, ljutnja i ogorčenje zbog života koji nam je nepravedno i prerano oduzeo našu djecu ušla su u nas na velika vrata i svoj dolazak objavili glasnom zvonjavom.
    Nije fer, nije normalno.
    Nitko od mojih prijatelja nije to morao proživjeti.
    Nitko iz moje šire obitelji nije to morao proživjeti.
    Nitko od njih ne pali svijeću svake proklete nedjelje na najbolnijem mjestu za nas roditelje.
    Ustvari, većina stanovnika svijeta nije morala proživjeti što mi proživljavamo i to nije fer.
    Preplavljene smo ogorčenjem i bijesom koji nas paralizira. Živimo ili bolje rečeno vegetiramo poput zombija pored kojih prolaze tuđi životi, a mi samo čekamo kad će našima doći kraj. Kada pričamo o našoj djeci, ne znamo da li bi rekli bila je ili jeste. Ja uvijek koristim ovo drugo. Uspomene su divna stvar, no ne možeš ih dodirnuti, omirisati niti zagrliti. Moći zagrliti onu koju voliš više od sebe i kada god to poželiš- kakav je to luksuz !
    Beskrajno smo nesretne i bijesne na cijeli svijet. Strašno nam nedostaju i život bez njih je bezvrijedan.
    A licemjera, koji samo manifestaciono iskazuju kršćansku vjeru, svuda oko nas - u široj obitelji, na poslu . . .Većina nas je osjetila njihovu dvoličnost. Ali takvi ne trpe najteže životne udarce, njih tragedije zaobilaze. Možda zato što nemaju niti su ikada imali razumijevanje tuđih bolnih osjećaja, što su okrenuti isključivo prema sebi i omotani neprobojnim nuklearnim štitom, pa ih i zlo zaobilazi. Zato i ne zaslužuju nositi naziv čovjeka.

    avatar

    03.05.2011. (08:17)    -   -   -   -  

  • emocija

    Tako je Zdenka, bijes je u meni prisutan možda najviše od svih ostalih emocija. Pa i tamo na groblju, gotovo 5 godina prolazeći do mjesta vidim križeve, anđele .... ali i ljude s mobitelima na uhu kako se deru i smiju dok se meni srce kida. Počesto mi bude fizički zlo. Gledajući kipiće anđela, ta kamena lica sa smiješkom, pitam se što i kome ona nešto mogu značiti? Ne mogu se s ničim pomiriti, znam da zašto nema zato (osim njega samog) ali se i dalje pitam, muči me zaborav, muči me okretanje glave, muči me njezina fizička odsutnost... Od kakvih to sjećanja mogu živjeti kao čovjek? Mogu li preživljavati bez hrane i vode samo misleći na njih?

    avatar

    03.05.2011. (18:17)    -   -   -   -  

  • Zdenka

    Iako stara poslovica kaže da su sve sretne obitelji iste, a nesretne tuguju svaka na svoj način, mislim da dijelimo dosta zajedničkog. Draga Vesna, ljudi s glasnim mobiteloma, u odjeći kao da su krenuli na plažu, bez zrnca pijeteta, i u meni izazivaju bijes. Zato ih izbjegavam odlazeći rano, kada vladaju tišina i mir.
    Rastužuju me riječi bezazlene mlade osobe, izuzetnog dečka Luke Ritza, koji u svojoj knjizi: ". . . sa srećom u džepu i osmjehom na licu", u pjesmi "Poricanje" (koju je napisao sa 15 godina) jednostavnim riječima-očekivanim od tako mlade osobe koja sigurno nije slutila svoj tragični kraj, kaže:
    "Smrt nedužnih
    Omča oko vrata
    Smrt je još jedno presjedanje
    iz autobusa u tramvaj".

    avatar

    05.05.2011. (08:30)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Prednost (za mene sada) velikog grada je ta što se izgubiš u masi i šanse za susret sa omraženim osobama je manji nego u manjim sredinama.....
    Ne smijem ni misliti kako bi se osjećala... da moram u životu vidjeti osobu koja mi je djetetu oduzela život.. i da vidim kako on svoj živi.. najnormalnije..

    avatar

    08.05.2011. (00:36)    -   -   -   -  

  • emocija

    Jako dobro pazim da se ne krećem u pravcima gdje bih ga mogla susresti (poanta je u tome da JA vodim računa?!) no stvarno, radi malog grada to je itekako komplicirano, u konačnici sam samoj sebi ograničila prostor. Prošlih sam 4 godina mislila, nadala se, da on izbjegava doći na mjesto gdje sigurno zna da sam prisutna, no ovo mi je definitivno ukazalo da je brigu o tome vodio netko drugi, a kako te osobe u ovo vrijeme nije bilo na radnom mjestu, onda mi je jasno.... Svjesna sam da to što se desilo nije bilo usljed nečijeg scenarija u ime "više sile" niti "božjeg plana". Osvetila svoje dijete nisam i također znam da on neće nikada i nigdje platiti, niti će mu se vratiti. Živjeti s tim spoznajama doista nije lako.

    avatar

    09.05.2011. (17:14)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...