Komentari

fspoloneza.blog.hr

Dodaj komentar (69)

Marketing

  • kpk

    u ovon polinezi s novin vodstvon koje je vec staro odkad su se naimentovali za vodstvo joli niko nista ne cini joli se to ne pise na svemrezje oliti ga internet zadnji clanak prija 2 miseca a lito kuri dobro valjda ste dikod i nastupali dajte koju sliku nami sto nismo u mogucnosti posjetit nastupe

    avatar

    19.08.2007. (07:51)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Dobra večer dragi Orebićani...
    Evo prošlo nam je ljepo i vruće ljeto, počela je škola, ali i vrijeme za učenje! Ovaj Blog je ipak počeo davati rezultate, pojavljuju se neke nama nove ličnosti iz dalekog svijeta da pitaju za svoje pređe koje su nekada živjele u Orebiću. Ja sam svojevremeno pisao da Orebić ima veliko srce ali i još veću povijest, Vi se toga sigurno još sjećate zar ne.
    Velika obitelj BRAILLI bili su dugo godina žitelji Orebića i tu se stvorila velika pomorska obiteelj PAVLA Petrovog Brailli koji je doselio iz dalekog Krfa 1827. godine i oženio se u kući Ruskov-Šaletovića u Orebićkom zaseoku, Šaletović selu.
    Sve o velikoj obitelji Pavla Brailla i njegovoj djeci, gdje su odselili, gdje su se poženili, što su napravili u Orebiću, gdje su osnovali svoja velika brodarska poduzeća, gdje su bili gradonačelnici i njihovu mnogobrojnu rodbinu opisati ću ako to želite rado idućih dana...
    Vas lijepo pozdravlja Vaš-

    avatar

    08.09.2007. (18:59)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Dal ste znali...
    da je gospodin, pomorski kapetan Ivan Jozov Šunj imao vanbračnog sina na otoku Krfu u Grčkom arhipelagu. Tu su nastali veliki i prijateljski odnosi između obitelji Battagel, Brailli i ostalih na otoku Krfu sa obiteljima malenog mjestanca nekad zvanog Orebići.
    Tako gospodin i pomorski kapetan Pavao Brailli rođen 1785. godine, posjeti i doseli u Orebić gdje se i oženi sa kčerkom pomorskog kapetana Ruskov-Šaletović u selu Šaletoviću na Orebićkom polju.
    Gospodin Pavao Brailli dobije tri sina u Šaletović selu koja su postali također pomorski kapetani:
    Petar Pavlov Brailli rođen 1830. godine.
    Ivan Pavlov Brailli rođen 1833. godine.
    Josip Pavlov Brailli rođen 1836. godine.
    Put pomorskih kapetana Brailli biti će opisani idućih dana...
    Vas lijepo pozdravlja Vaš sakupljać cvijeća iz daleke Jamerike.

    avatar

    10.09.2007. (19:39)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Prvi sin, pomorski kapetan Petar Brailli,
    postane pomorskim kapetanom 1856. godine gdje biva zapovjednik na velikoj Navi-Jedrenjaku Mimbellinom "Favorita Mimbellli" 543 tone nosivosti izgrađenog u Rijeci 1845. godine. Gospodin Petar Brailli oženi se godine 1860. u kući pomorskog kapetana Fiskovića u Fiskovića selu, kadkada zvanom "PRDINOVO".
    Nažalost gospodin Petar Brailli zapovjednik broda Favorita Mimbelli nastrada i biva progutan u velikom crnomorskom orkanu sa ćitavom posadom 1861. godine.
    Za Vas napisao Vaš sakupljać cvijeća...

    avatar

    11.09.2007. (08:40)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Prije negoli nastavim pisati o ostaloj braći Brailli želim ovdje srdačno pozdraviti gospođu Andele PRUNELL iz Londona i želim da mi ovdje dostavi adresu kako bih mogao poslati, njoj osobno ostale važne dokumente poslje smrti gosp. pomorskog kapetana Ivana Brailli.Vas lijepo pozdravlja Vaš sakupljać cvjeća...

    avatar

    11.09.2007. (12:58)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Dal ste znali...
    da je u kuću pokojnog pomorskog kapetana Petra Brailli u Fiskovića selo doselio gospodin Torbarina Ivanov Josip iz Sukošana kod Zadra godine 1878. Gospodin Torbarina oženi se tada za Mariju Glabalo iz Glabalova sela.
    Interesantno bih ovdje bilo napomeniti da je gospodin pomorski kapetan Pavao Petrov Brailli koji umre u Šaletović selu 1870. godine, biva veliki posjednik zemljišta sa jedne i druge strane Ruganj potoka, on je bio također veliki proizvođeč rogača, badema, smokava, vina, ulja kao i veliki stoćni proizvođač u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Sve to gospodin Pavao je izvozio u Englesku, Trst i ostale prekomorske zemlje gdje je imao veliku rodbinu.
    Na posjedu gospodina Pavla Brailli u Ruganj potoku nedaleko Šaletović sela bila su i dva bunara "Kuparica i Hladenac" sa kojih su Orebićani donosili vodu u stara vremena tj. prije nego je gospodim Mimbelli napravio Orebićki vodovod 1887. godine.
    Za Vas napisao Vaš sakupljać cvijeća...

    avatar

    13.09.2007. (10:07)    -   -   -   -  

  • F.S. POLONEZA

    Zahvaljemo se Pratiocu na pomoći te ga molimo da kontaktira potomke obitelji Brailli u Londonu na email: a.purnell@ukonline.co.uk

    Uprava F.S. "Poloneza"

    avatar

    13.09.2007. (11:58)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Lijepo se zahvaljujem F.S. "POLONEZI"...
    Ipak obitelj Brailli iako ne u Orebiću postoji !
    Ja bih se danas obratio našim čitaocima ali i kibicerima sa nekoliko pitanja prije negoli nastavim pisati o ostaloj braći Brailli.
    Gdje je gospodin i pomorski kapetan Ivan Brailli nagradio preljepi kapetanski dom u OREBIĆU koji i danas zanosi oči svakog prolaznika?
    Koju je ljubavnicu imao gospodin Ivan Brailli u Orebiću i gdje njoj je ostavio kuću ?
    Za Vas napisao Vaš sakupljać cvijeća...

    avatar

    13.09.2007. (12:14)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Dal ste znali...
    Kako su nekad Orebićani nosili vodu koja je bila oskudna u stara vremena oko godine 1800. pak sve do 1887. godine?
    Doduše tada maleno selo zvano Orebići nisu imali veliko pućanstvo već kako statistike pišu i najstariji žitelji prićaju, bilo je samo nekih dvadesetak kuća i šezdesetak ukućana. Svaka pomorska i kapetanska obitelj imala je još i velike posjede zemlje u Orebićkom polju, imali su i pozamašno stoćarstvo tako da se i danas u starom djelo mjestanca nekad zvanog Orebići vide mnogobrojne štale i obori gdje su obitavali bikovi, krave, ovce, koze, magarad, svinje i ostale domaće životinje onog doba. Danas se sigurno sve više i više od tih štala prave prvoklasni Apartmani ili sobe za odmor turista. Ali i u stara vremena je najveći problem stvarala ćista pitka voda u ljetnim sparnim mjesecima.
    Tu su djeca i odrasli išli po vodu i nosili je na OBRAMENICI iz izvora Kuparice nizbrdo u mjesto. Glavni put je vodio iz Kuparice, malenom uličicom zvanom "Put Plužina" a danas se zove ta uličica "GETA". Na obramenici bih bile dvije RAMJENČE koje su bile veće ili manje zavisno tko njih nosi, djeca ili odrasli. U prvo vrijeme bile su to drvene ramjenče, poslje su bile bakrene ili pocinčane kante. Svatko tko je nosio vodu stavio bih u ramjenču tj. kantu kiticu lovorike ili drugog stabalca da se voda ne proljeva hodajući. Kada bih Kuparica i Hladenac u ljetnim sparnim danima prisušio, narod malenog mjestanca nekad zvanog Orebići, išli bih po vodu na izvorišta TRSTENICE preko stjena i pjeska dok se nije napravio put uz more! Takva su to bila ta "lijepa stara vremena" !
    Za Vas napisao Vaš sakupljać cvijeća...

    avatar

    13.09.2007. (17:26)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Dragi naši čitaoci, danas bih nastavio pisati o braći Ivanu i Jozu (Josephu) Brailli...
    Pomorski kapetan Ivan Braili oženi se u Fiskovića selu u kući Pilković i odseli iz Šaletovića sela. Njegov brat pomorski kapetan Jozo Braillo po nagovoru svoga oca odseli u Cardiff grofoviju Glamorgan/Wales-Velika Britanija 1865. godine. Ivan koji je bio glava svih poduhvata ostao je u Orebiću i napravio predivnu kapetansku kuću na trgu Mimbelli tj. između današnjih ulica Cvitkovićeve i Dubrovačke! Slika braće Brailli onog vremena bila je pomorska i brodarska privreda a ugled je bio na obitelj Mimbelli, Kerša i druge koje su imale svoja brodarska poduzeća. U sredozemlju, Carigradu, Mariupolu, Livornu, Trstu i ostalim gradovima već je bilo potomaka Orebićkih obitelji koji su također radili na snabdjevanju i osiguranju peljeških brodova, zato je kap.Jozo (Joseph) Brailli izabrao baš Wales i Veliku Britaniju. Tamo je bio već tada veliki pretovar ugljena za novo nastale parne brodove.
    Odmah po dolasku u Cardiff, kap.Jozo Brailli osnuje poduzeće za snabdjevanje brodova u ulici Queen Street 125.
    Po nagovoru svoga brata pomorskog kapetana Ivana Brailli koji je ostao u Orebiću, oni osnuju parobrodarsko poduzeće
    "Braća Brailli"1895. godine. Kapetan Jozo (Joseph) Brailli oženi se u Cardiffu tj. Londonu za kćerku prijatelja njegovog oca koji ga je i poslao tamo. Tokom vremena oni su imali više brodova na jedra i na paru.
    Interesantno bih ovdje bilo napomeniti da su svi brodovi vijorili Austrougarsku zastavu i bili vođeni iz Orebića: "Soffia Brailli",
    "Amor Fraterno","Dalmazia","Canot", Guglielno.D",
    "Marietta Brailli", "Russia", "Josip Brailli", Ivan Brailli", i mnogobrojni drugi.

    Interesantno bih ovdje bilo reći da je kap. Jozo (Joseph) Brailli u Cardiffu imao kćerke: Luciju, Marijetu, Idu kao i sina po ocu imenavan Pavao. Svi oni su imali svoje djelove tj. dionično učešće u Pelješkom pomorskom društvu u Orebiću.
    Žena pomorskog kapetana Joza (Josepha) Brailli bila je Sofija rođena di Varzopolli.
    Za Vas napisao Vaš sakupljać cvijeća...
    .

    avatar

    14.09.2007. (10:47)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Još nam danas ostaje opis plemenitog gospodina pomorskog kapetana Ivana Pavlovog Brailli...
    Gospodin pomorski kapetan Ivan Brailli nije bio samo zapovjednik jedrenjaka već je bio mozak svog vremena. Bio je poljoprivrednik, vrhunski uzgajivać voća i povrća, bio je brodovlasnik, svestrani radnik i stoćar, bio je gradonačelnik mjesta Orebić i poglavar Pelješke općine Orebić, ponajviš bio je patriot i mještanin našeg mjesta od glave do pete, koji je pokušao onog vremena sve da naš nadasve omiljeni Orebić dobije i u carevini Austrougarskoj onaj položaj koji mu je i pripadao!
    Nažalost plemenite oči gospodina Ivana Pavlovog Brailli koji je rođen u Šaletović selu zatvore se u Orebiću za sva vremena dana 12.04.1927. godine.
    Tog teškog vremena kružili su razni emisari do našeg mjesta Orebića da bih ustanovili kako napreduje poslje raspada "slavnog jedra"
    Pelješkog pomorskog društva kojeg je kako se znade uništio gospodin Jozo Ivanov ŠUNJ zvan SUGNI a sa kojim gospodin Ivan Brailli do smrti nije progovorio niti jedne rijeći, iako su bili zajedno u općinskom odboru, Pelješke općine Orebić, mnogobrojnih godina.
    Tako je napr. jednog dana 1898. godine došao sa svojom jedrilicom visoki Austrijski aristokrat na Orebić sa svojom poslugom i velikim psom, koji kod prolaza pokraj kuće gospodina Ivana Brailli zastane kako bih vidio što se to radi. Aristokratski psić odmah navali na psića gospodina Brailli gdje nastane velika metež. Gospodin Brailli zaprijeti Bečkom aristokratu da će ga udaviti ako ne ukroti svog psića. Na to gospodin grof Coudehove-Callerghi sa mjesta optuži Kotarskom sudu gospodina Ivana Brailli koji je popravljao bačve za slanje Orebićkog ulja u Cardiff svom bratu Jozu tj. Josephu.
    Sutradan dobije gospodin Ivan Brailli poziv od suda i roćište istoga dana. Gospodin i pomorski kapetan Ivan Brailli se obrije i uredi, obuće njegovu kapetansku uniformu i pojavi se u sudnici Kotarskoga suda u Orebiću gdje je čekao i grof Coudehove-Callergi koji je bio ujedno i carski ambasador u Teheranu.
    Kada je grof vidio gospodina Brailli u uniformi pomorskog kapetana odmah je rekao da on nije namjeravao ovog ćovjeka optužiti već onog bačvara od jučer. Tako se i ovaj spor izgladi gdje se gospodin Brailli samo izvini za brzopleto ponašanje.
    Puno veće posljedice ponio je ovaj spor za Orebić kada je gospodin pomorski kapetan Ivan Brailli u svojstvu poglavara Pelješke općine Orebić pisao pismo dana 03.03.1902. godine caru Franji Josipu u Beč da se u Orebiću osnuje Pomorska škola, pismo je ovako napisano: Vaše carsko i kraljevsko Apoštolsko Veličanstvo se moli da milostivo odredi neka se u Orebiću razredi carsko kraljevska nautička škola.
    Rasplet sveg ovoga dragi čitaoci dolazi idućih dnana !
    Za Vas napisao Vaš sakupljać cvijeća...

    avatar

    15.09.2007. (20:21)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Iako je odgovor iz Beča bio negativan...
    Gospodin Ivan Braili sazove općinsko vijeće Pelješke općine Orebić gdje sastave novo pismo dana 06.05.1902. godine i pošalju ga u Beč sa riječima: zadnjih trideset godina jest u mjestu Orebiću izdano više od 1000 matrikula tj. Pomorskih knjižica. Ova općina ima sada tj. 1902. godine, 10 brodova na jedro i sa drugima u zajednici 16. parnih brodova duge prekomorske plovidbe.
    To je bio zadnji pokušaj gospodina Ivana Brailli da spasi ono što se još spasiti može, nakon likvidacije brodogradilišta u Orebiću i Pelješkog pomorskog društva od strane gospodina Joza Ivanovog Šunja zvanog Sugni.
    Legendarni gospodin Dr. Ivan Ivanov Ivanišević koji je i kupio crkvu Sv. Stjepana za Pomorsku školu već davne godine 1870. a koju je gospodin Jozo i njegov brat Mato Ivanov Šunj htjeo da ostane sakralni objekt i crkva prodade njima, stvori raskol u mjestu Orebiću koji nije zacjelio sve do dana današnjega.
    Na Općinskom sastanku dana 06.05.1902. godine tj. gotovo trideset godina od kupnje crkve Sv. Stjepana od strane Pelješke općine Orebić, predlažu odbornici da će dati na deset godina besplatno novonastaloj Pomorskoj školi prostoriju na prvom katu tadašnjeg doma za djecu u bivšoj crkvi Sv. Stjepana u Sustipanu na Orebiću.
    Na ovoj sjednici bili su prisutni Orebićki vjećnici: gospodin pomorski kapetan Baldo Jakulić, gospodin pomorski kapeta Bogić, gospoda pomorski kapetani Cvito i Kristo Fisković, gospodin pomorski kapetan Ivan Bijelić, gospodin pomorski kapetan Mato Sgiuppa zvan Župa, gospodin pomorski kapetan Stipan Štuk, gospodin pomorski kapetan Ivan Marinović iz Ruskovića sela, gospodin pomorski kapetan Jozo Ivanov Sugni zvan Šunj i gospodin pomorski kapetan Ivan Brailli kao poglavar.
    Beč je bio na stanovištu da nema dovoljno djece koji bih prisustvovali nastavi u ovoj Pomorskoj školi i ova ideja je odbačena ! Nakon toga pročuo se glas da je za negativnu sliku o pomorskom Orebiću ipak raširio po Beču gospodin Grof Coudehove-Callerghi.
    Za Vas napisao Vaš sakupljać već uvelog cvijeća...

    avatar

    17.09.2007. (10:08)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Gospodin poglavar Pelješke općine Orebić, Ivan Pavlov Brailli...
    Želio je da Orebić postane turistićka destinacija prvog ranga i već onda tj. početkom prošlog stoljeća jest sa svim snagama radio na tome!
    Za njegovo vrijeme predsjednikovanja Pelješkom općinom Orebić, napravi se prva privatna pekara u danas zvanoj ulici Zrinskih-Frankopana na Ruganj potoku od obitelji Pasabanda.
    Napravi se zatim prva prodavaonica ribe i prva prodavaonica mesa tzv. Peškarija 1902. godine.
    Napravi se put za brdo Sv. Ilija o kojem sam svojevremeno u mjesecu Veljači pozamašno pisao.
    Napravi se novi Kotarski sud i financira ga njegov veliki prijatelj gospodin pomorski kapetan Baldo Mimbelli, napravi se proširenje velikog pristaništa i priključi vodovod na njega kako bih parobrodi velikog Austrijskog LLojda na putu iz Trsta za Carigrad mogli uzimati vodu za njihove parne strojeve baš na pristaništu u Orebiću. Napravi se kolni put iz Orebića uz more preko Perne, Zamošća, Kučišća do Vignja! Napravi gospodin Baldo Mimbelli put iz mjesta sve do samostana i groblja Marijina uznesenja u Podgorju!
    Sve su to bili veliki poduhvati za vrijeme političkog djelovanja gospodina, poljodjelca i brodovlasnika Ivana Brailli u malenom ali omiljenom mjestancu Orebiću.
    Gospodin Brailli bio je posebno omiljen u njegovom rodnom mjestu Orebiću, pošto je sve započto i obećano, završio za dobrobit pućanstva ovog mjesta.
    Prije prvog svjetskog rata i propasti vladavine Austrougarske povuče se gospodin Ivan Brailli iz političkog djelovanja u Pelješkoj općini Orebić, na svoju zemlju u Ruganj potoku, gdje dovede i pomoć iz Živogožđa da mu pomaže u njegovim poljodjelskim poslovima. Bila je to vitka i vrjedna gospođa
    Marija Brajković zvana Longa. Nakon smrti Ivana Brailli koji njoj ostavi njegovu Konobu tj. kuću za stanovanje i nekoliko parcela zemljišta u Ruganj potoku, pročuje se glas da je ona to dobila pošto je bila njegova ljubavnica ?
    I jednoga dana 1932. godine biva u Kotarskom sudu u Orebiću od sudskog pisara gospodina Tunjice, proćitana ostavina iza pokojnog Ivana Pavlovog Brailli koji je sve svoje ostavio djeci svojeg brata Joza zvanog Joseph Brailli iz Cardiffa u grofoviji Glamorgan-Wales, dalekoj Velikoj Britaniji.
    I tako dragi čitaoci zatrne jedna velika i plemenita obitelj u malenom mjestancu na obroncima brda Sv. Ilije na poluotoku Pelješcu u mjestu koji ima veliko srce a još veću povijest, OREBIĆU !

    Za Vas napisao Vaš sakupljać već uvelog cvijeća...

    avatar

    18.09.2007. (08:22)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Dal ste znali...
    Da je gospodin Ivan Ruskov čija je obitelj također nestala iz mjesta Orebića, došao davne 1775. godine iz Dubrovnika i oženi se u kući pomorske obitelji Šaletović u Šaletović selu na Orebićkom polju. Gospodin Ivan Ruskov koji uzme još i prezime svoje žene tj. kuće gdje se oženio, pogine u navigaciji na Fiskovićevom brodu 1818. godine. Njegov sin Frano Ivanov Ruskov-Šaletović odseli iz Šaletović sela u Orebić u kuću svojeg sina koji se oženio u kući velepomorca Glabala, a koji umre u Carigradskoj bolnici 1866. godine.
    Interesantno bih ovdje bilo napomeniti da je u kuću Ruskov-Šaletović u Šaletović selo doselio gospodin plemić Kačić-Aleksić Mato iz Brista u Makarskom primorju 1821. godine. Za njime se na njegovo imanje doselio i njegov brat Marko 1850. godine koji ostavljaju prezime Alesić.
    Iz ove obitelji odseli gospodin pomorski kapetan Vido Ferdinandov Alesić 1900. godine i oženi se u kući obitelji Bervaldi u Ruskovića selo. Ovo je stoga interesantno napomeniti zato što je gospodin pomorski kapetan Vido Ferdinandov Alesić i zadnji nacionalizirani brodovlasnik u mjestu Orebiću!

    Za Vas napisao Vaš sakupljać cvijeća...

    avatar

    20.09.2007. (11:01)    -   -   -   -  

  • Pratilac

    Dal ste znali...
    Da u Orebiću tj. njegovom zaseoku Ruskovića selu nema više prezimena BERVALDI.
    Ova nekad velika obitelj nestane u Orebiću već u prošlom stoljeću, iako još ima mnogobrojnih nasljednika ove obitelji u Istri, Zagrebu ali i Orebiću.
    Kako je nastala ove velika i plemenita obitelj u Orebiću?
    Bilo je to davne 1833. godine kada je carskim dekretom tzv. Patentom morala općina u Orebiću tada zvana "Podesteria di Sabioncello" imati obavezno školovanje i za žensku djecu u posebnim prostorijama!
    Muška djeca, znade se da su se školovala već od godine 1780. u privatnoj školi don Vicka Belatina. Don Vicko Belatin nije htjeo uzeti i žensku djecu na školovanje, tako da je Pelješka općina Orebić bila primorana za djevojčice organizirati posebnu zgradu i učionice. Polovicom godine 1833. potraži općinska uprava adekvatan prostor za novu školu, gdje se pojavi gospodin, pomorski kapetan Petar Bijelić koji kuću nagradi već 1832. godine, sada je to zgrada ispred starog Kotarskog suda tj. izviše spomenika palim domoljubima drugog svjetskog rata. U ovoj zgradi bila je i prva obavezna i za djevojčice elementarna osnovna škola u mjestu Orebić, tada zvanom Sabioncello!
    Pomorski kapetan Petar Bijelić koji se oženi u Givovića selo u Karmenu, napravi sa Pelješkom općinom Orebić, ugovor o najmu svoje kuće za tri godine!
    Općina tada zatraži predračun za mobiljar ove škole, kojeg je općina morala onog vremena objaviti u carskom službenom glasilu "Gazetta di Zara".
    Na ovaj oglas jave se Orebićki drvodjelci, gospodin Anton Carlesi i gospodin Antun Antunov Medin, koji prikažu predračun za šest klupa za pisanje i isto toliko za sjedenje, dvadeset olovnih tintarica usađenih u ove klupe, učiteljev stol sa ladicom i ključanicom, tintarnicom i sjedalicom, te na stalku još dvije table. Sveukupni troškovnik biva po njihovom predračunu 107,00 fiorina.
    Predračun za isti mobiljar iskaže stolar iz Starog Grada na otoku Hvaru, gospodin Aleksandar Bervaldi za samo 63,00 fiorina! On i dobije ovaj posao gdje se zaljubi i ostane u selu Ruskoviće, oženivši kćer pomorskog kapetana Novaka. Tako nastane Orebićka obitelj Bervaldi!

    Za Vas ovo napisao Vaš sakupljać cvijeća...

    avatar

    21.09.2007. (08:54)    -   -   -   -  

  • Ante - Tonći Begović

    Dal ste znali...
    Da je za klupom koju je napravio gospodin Aleksandar Vickov Bervaldi za Orebićku školu sjedio i car Austrougarske monarhije gospodin Franjo Josip I. von Habsburg, posjetivši Orebić 1875. godine i školu za djevojčice.Tu za tom klupom njega je dočekala tada djevojčica Mare Pasabandinica koja uruči regentu Austrougarskom buket Orebićkog cvijeća !
    Franjo Josip I. von Habsburg biva posebno oduševljen ovoim darom djevojčica iz Orebića.
    Gospodin Aleksandar Bervaldi izgubi svoj život i umre u navigaciji. Njegov sin gospodin pomorski kapetan Vicko Aleksandrov Bervaldi rođen 1835. godine u Ruskovića selu, postane pomorski kapetan 1874. godine, i zapovjednikom brodova "Slavnog jedra" Pelješkog pomorskog društva iz Orebića tj. Sabioncello.
    Sa velikim Bark-Jedrenjakom Malaleel 502 tone nosivosti izgrađenog u brodogradilištu Sv. Roku kod Trsta 1867. godine. Nastrada on, ali preživi brodolom kod Land s-Enda 1881. godine na obalama Velike Britanije. Umre u dalekom Santiagu de Ćile 1884. godine.
    Takav je to bio mornarski kruh sa sedam kora...
    Za Vas ovo napisao da se ipak ne zaboravi...

    avatar

    22.09.2007. (13:04)    -   -   -   -  

  • Ante-Tonći Begović

    Sada ste ipak ustanovili, tko je taj "orebićki sakupljać svijeća tj. Pratilac"...
    To je kako ste mogli proćitati Ante-Tonći Begović rođen polovicom prošlog stoljeća u Orebiću tj. njegovom zaseoku Begovića selu na obroncima brda Vižanjica.
    Njega je sudbina odvela u daleki svijet, to nije bila prepreka da se pozabavi već gotovo pola stoljeća sa povijesti rodnog mu i omiljenog mjesta Orebića...

    avatar

    24.09.2007. (14:03)    -   -   -   -  

  • Ante-Tonći Begović

    To sigurno niste znali...?
    Da je škola za djevojčice bila u kući pomorskog kapetana Petra Bijelića samo jednu školsku godinu, nakon toga se preselila u kuću gospodina don Vicka Belatina na vrhu stepenica danas zvane uličice "GETA" u Orebiću. Iako je iz općinske blagajne plaćena najamnina gospodinu Bijeliću za tri godine unaprijed !
    Muška djeca, posebno ona koja su želijela postati pomorski kapetani učili su čitati, pisati i računati već od godine 1500. u [B]franjevaca na franjevačkom imanju i u samostanu iznad današnjeg Orebića u Podgorju![/B]
    Nakon propasti-bankrota Dubrovačke vlastelinske Republike i dolaska francuskog maršala Marmonta na ove prostore, donosi francuska uprava "Opći nacrt za javnu nastavu po Dalmaciji" 1807. godine.
    Interesantno bih bilo ovdije napomeniti da je ovaj nacrt prepisan iz dječje nastave u talijanskim školama, koja je također bila pod Napoleonovom francuskom okupaciom.
    Iako tada u propaloj-okupiranoj Dubrovačkoj Republici nije funkcioniralo niti školstvo, niti sudstvo zbog velikog otpora svećenstva koji su bili nosioci učiteljskog kadra.
    Ta, iako omržena nova vlast, plaća kad- kada gospodina don Vicka Belatina za njegovo učenje muške djece ovog orebićkog kraja.Gospodin don Vicko Belatin piše poznatoj obitelji pomorskog kapetana Petra Milašina zvanog Bersatić u selo Podvlašticu koji mu nije platio izvjesnu sumu za podučavanje njegovog sina Marka rođenog 1798. godine, od dana 01.06.1810. do dana 01.06.1811. godine sa naznakom "Ako mi kralijevska blagajna to isplati, svakome ću vratiti ono što primih"!
    Poslje dolaska Austrijske vladavine na prostore bivše Dubrovačke Republike 1814. godine, napravi se u kući gospodina don Vicka Belatina mirovni sud, imenom Giudicatura di pace, kao i najniže carsko upravno tjelo. Godine 1816.nastaje od upravnog tjela Pretura a mjesto dobije naziv Sabioncello. Od mirovnog suda nastaje Kotarski sud. Austrijska vlast prodade na dražbi knežev dvor u Karmenu kojeg otkupi gospodin pomorski kapetan Nikola Župa 1830. godine. Od novca kojeg su dobili na dražbi za knežev dvor, napravi se novi, a danas je to stari Kotarski sud. Godine 1833. preseli sud iz don Vickove kuće navrh uličice Gete u novu zgradu, a škola za djevojčice u njegovu kuću na vrh stepenica današnje ulice Geta!
    Tako je to bilo u ta stara "lijepa" vremena ?
    Za Vas ovo napisao da se ne zaboravi...

    avatar

    25.09.2007. (09:26)    -   -   -   -  

  • Ante-Tonći Begović

    Kako je mogao gospodin don Vicko Belatin iznajmiti svoju kuću Pelješkoj općini Orebić, iako je za školu već plaćena tri godine unaprijed, kuća pomorskog kapetana Petra Bijelića iz Givovića sela u Karmenu...
    Gospodin don Vicko Belatin napravi sa Pelješkom općinom Orebić ugovor o zauzimanju njegovog prostora nakon iseljenja suda dana 20.05.1834. godine.
    Općinska uprava se tada sastojala od pomorskog kapetana Balda Bogića kao načelnika, pomorskog kapetana Antuna Fiskovića prvog prisjednika, drugi prisjednik bio je don Vicko Belatin, a ostali su bili pomorski kapetani Ivan Bijelić, Antun Župa, Stipan Bogić, Kristo Fisković, Kristo Jerković i Stipan Kerša koji su bili u rodbinskim vezama sa gospodinom i mjesnim učeteljem don Vickom Belatinom !
    Nakon smrti don Vicka Belatina i novoizgrađene palače Pelješkog pomorskog društva, preseli ova škola u prostorije pomorskog kapetana Mata Orebića gdje je do tada imalo svoju upravu Pelješko pomorsko društvo, (ASSOCIAZIONE MARITTIMA DI SABIONCELLO ) bilo je to 1867 godine.
    Sada gospodin pomorski kapetan ima svoju rodbinu u Pelješkoj općini Orebić koja mu zauzima prostor za školu, a on za uzvrat ostavlja prostor Autonomaškoj čitaonici imenom Societa del Casino besplatno.
    Tako je to bilo u ta stara "lijepa" vremena, dali se možda tako nešto i danas događa ?
    Za Vas ovo napisao da se ne zaboravi...

    avatar

    26.09.2007. (08:56)    -   -   -   -  

  • Ante- Tonći Begović

    Dakle, gospodin Mato Orebić iznajmljiva Pelješkoj općini Orebić svoj prostor 1867. godine za školu, posebno za učenice a posebno za učenike...
    Tko je bio pomorski kapetan Mato zvan Matij Josipov Orebić rođen 1834. godine, da je baš on imao tu privilegiju iznajmiti Pelješkoj općini Orebić svoju kuću za školu.
    On biva rođen u kući na današnjoj ulici "obala pomoraca i na uglu ulice Joza Orebića" gdje je nekada bila prodavaonica soli u malenom mjestancu zvanom Orebići !
    Gospodin Mato se oženi u Fiskovića selo za Filomenu Kerša i preseli u kuću svoga tasta Kerše. U istu kuću i za sestru Filomene, Mariju oženi se tadašnji poglavar Pelješke općine Orebić i predsjednik Pelješkog pomorskog društva dr. Ivan Ivanov Ivanišević. Za treću kćerku Keršinu, oženi se pomorski kapetan iz Givovića sela u Karmenu, gospodin Ivan Petrov Bijelić.
    Njegov otac o kojem smo ovdje već pisali, prodade dr. Ivanu Ivanovom Ivaniševiću kao predsjedniku Pelješkog pomorskog društva veliki areal zemljišta na današnjem predjelu Škvar tj. tadašnjem predjelu Smrskan kamen, gdje nastane veliko tada brodogradilište u Orebiću. Ovo brodogradilište dobiva ime po sinu cara Austrougarske monarhije, gospodinu Rudolfu von Habsburgu.
    "CANTIERE ARCIDUCA RODOLFO SABIONCELLO".
    Tu dolazi car Austrougarske monarhije, gospodin Franjo Josip I. von Habsburg, koji i otvori ovo brodogradilište 1875. godine, gdje mu zaželi dobro poslovanje.
    Nažalost, gospodin prijestolja nasljednik Rudolf von Habsburg napravi samoubojstvo na dvorcu Mayerling 1889. godine, gdje ubije i svoju ljubavnicu Baronesu Mary Vetsera.
    Brodogradilište koje je nosilo njegovo ime u Sabioncellu tj. Orebiću, raspremi se tj. likvidira, po nalogu gospodina pomorskog kapetana Joza Ivanovog Sugni zvanog Šunj, a nakon smrti legendarnog predsjednika ovog društva dr. Ivana Ivanovog Ivaniševića. Njegovi proračuni efikasnosti poslovanja ovog brodogradilišta napravili su "stručnjaci" banke Sv. Josipa iz Korčule kojima ni u kojem slučaju nije bilo u interesu da ovo brodogradilište radi!
    Tako je to bilo u ta stara "lijepa" vremena.
    Za Vas ovo napisao da se ne zaboravi...

    avatar

    27.09.2007. (08:58)    -   -   -   -  

  • Ante- Tonći Begović

    I nakon godine 1882. seli elementarna osnovna škola za djevojčice i dječake u novu zgradu.
    Nakon nagle smrti dr. Ivana Ivanovog Ivaniševića koji je bio poglavar Pelješke općine Orebić više od dvadeset godina, bio je osnivač Pelješkog pomorskog društva, predsjednik Autonomaške stranke Dalmacije za komunu Orebić, bio je predsjednik autonomaške čitaonice "Societa del Casino" osnovane 1865. godine, itd...
    Dolazi novo vodstvo u Pelješku općinu Orebić sa načelnikom prof. Antonom Franasovićem, Narodna stranka Dalmacije, tzv. narodnjak !
    Škola prelazi u kuću-darovanu isključivo za školu, od pomorskog kapetana Kovačevića koji se oženi u kući pomorskog kapetana Frana Markovog Kopsića i doseli za zeta iz Vignja. On ubrzo odseli iz Orebića u Mariupol daleku Rusiju, kako bih vodio poslove za brodarsko poduzeće braća Mimbelli. Njegova kuća bila je naša stara osnovna škola, svi stariji orebićani sigurno se i danas sjećaju te lijepe građevine u današnjoj ulici kapetana Joza Šunja ! Ta elementarna osnovna škola u toj zgradi bila je sve do razarajučeg potresa koji je zadesio naš omiljeni Orebić dana 06.01.1960. godine.
    Takva su to bila ta stara "lijepa" vremena.
    Za Vas ovo napisao, da se ne zaboravi...

    avatar

    28.09.2007. (10:10)    -   -   -   -  

  • Ante- Tonći Begović

    Dali ste znali...
    Da je "Opći nacrt za javnu nastavu u školama po Dalmaciji" iz godine 1807.napravio veliki preokret u školstvu na području bivše Dubrovačke Republike !
    Nastava u školama se je provodila i za Napoleonove okupacije na Pelješcu, pak time i u Orebiću na talijanskom jeziku. Za više razrede pučke škole nije se ni tada propisivalo kojim će se jezikom izvoditi školska nastava, što je samo po sebi značilo da je to talijanski jezik.
    Muška djeca za ove okupacije mogla su pohađati školu od svoje šeste do dvanaeste godine. Ženska djeca bogatijih roditelja u Orebiću su tada, ali i prije, imale svoje privatne učiteljice ili učitelje koji su podučavali ručni rad, čitanje, pisanje i računanje. Ove učiteljice tj. učitelji, bili su ponajviše iz redova ćasnih sestara ili svećenika.
    Nakon godine 1856. u Orebiću je nastavni jezik bio djelomićno osim na talijanskom i na hrvatskom narodnom jeziku.
    Dalmatinska vlada iz Zadra preporući školama da uče djecu i hrvatskim narodnim jezikom tek u 1866. godini.
    Škola za učitelje talijanskog jezika bila je u Zadru, predstolnici dalmatinske vlade, tamo je bio i carsko-austrijski namjesnik za Dalmaciju.
    Tek godine 1866. osnuje se i muška učiteljska škola za učitelje koji će vršiti nastavu na njihovom hrvatskom materinjem jeziku širom Dalmacije u mjestancu Arbanasi nadomak Zadra. Bio je to "Ilirski preparandij- konvikt".
    Već tada u Orebiću biva obavezno da sva djeca od svoje šeste do dvanaeste godine pohađaju osnovnu-elementarnu školu. U narodu je to zvana "pučka škola", koju su u našem mjestu pohađala i tada sva djeca. Svi oni koji svoju djecu nisu šavali redovito u školu, morali su plaćati globu, ako nisu imali novaca ili su bili siromašni, morali su to odraditi.
    Ovo sve, tj. ponašanje djece se je ćitalo na posljetku svete mise u crkvi sv. Stjepana, tako da i zbog toga nije bilo izostanaka djece iz škole, u našem omiljenom mjestu Orebiću.
    Već poslije posjete cara Austrougarskog, gospodina Franje Josipa I. 1875. godine Orebiću, nastava za žensku i mušku djecu, bila je pored općeg ponašanja, krasopis, račun, zadaci sa primjenom pravila, kao i čitanje sa primjenom pravila, gramatika, poznavanje slova i vjeronauk. Nastava se odvijala prije podne, a sedmično do 22 školska sata.
    Obaveza je bila da djeca starijih razreda pohađa svetu misu u crkvi sv. Stjepana, svake Nedjelje i blagdana, gdje bih čitali iz Biblije!
    Interesantno bih ovdje bilo napomeniti da su se knjige za elementarnu osnovnu školu tj. pučku školu štampale u Zadru, Trstu a neke čak u prestolnici Austrougarske monarhije, Beču.
    Školsko povjerenstvo tadašnjeg namjesništva dalmatinskog iz Zadra bih knjige šavali u školsko povjerenstvo u Dubrovnik, a ovi iste te knjige djelili Kotarskim školskim nadzorništvima. Nadzornici bih ove knjige šavali mjestnim školama gdje su ih ove prodavale učenicima.
    I u ono vrijeme Habsburške monarhije, djeca siromašnih roditelja dobivali bih knjige besplatno. Za dobiti knjige besplatno morao je svećenik tj. mjesni župnik potvrditi siromašnost te obitelji!
    Takva su to bila ta stara "lijepa" vremena.
    Za Vas ovo napisao, da se ne zaboravi...

    avatar

    29.09.2007. (20:08)    -   -   -   -  

  • Ante- Tonći Begović

    Dali ste znali...
    Godine 1870. zatvara se u Zadru učiteljska škola za talijanski jezik tzv. Preparandij i spaja se sa onom školom u Arbanasima koja je učila učiteljski kadar na hrvatskom narodnom jeziku. Dalmacija nije tada bila dio Hrvatske!
    Iako je i tada biolo moguće učiti talijanski jezik kao dodatni svim polaznicima učiteljske škole.
    I napokon 1880. godine ukida se u dalmatinskim školama talijanski nastavni tuđinski jezik, kao službeni a ostaje hrvatski narodni jezik koji je u Orebiću već djelomično uveden 1856. godine.Prije dolaska gospodina regenta Austrougarske monarhije Franja Josipa I. u Orebić 1875. godine, osnuje se nova učiteljska škola samo za ženske buduće učiteljice, tzv. Preparandij u Dubrovniku.To je bilo po odluci Ministarstva za bogoštovanje i školsku nastavu u Beču dana 06.02.1875. godine.
    Tada nastane novo doba i preporod za naš hrvatski materinji jezik i njegovo učenje u školama širom Dalmacije.
    Dubrovačka ženska učiteljska škola bila je tri razredna, zalaganjem tadašnjeg nadzornika pučkih i učiteljskih škola, gospodina Antona Stolla, postane ova škola četverorazredna i u Dubrovniku.
    Godine 1906. imenuje se učiteljicom dubrovačke preparandije prva ženska učiteljica, gospođa Jelena Lujina de Bizzaro-Ohmučevič rođena 1848. godine u Bresečinama na posjedu Bizzaro-Ohmučević, starog plemena iz sela obljubljenog mindelovim cvijećem, Stankovića. Gospođa Jelena Lujina de Bizzaro-Ohmučević bila je rodica ovdje već opisane gospođe Tereze de Bizzaro.
    U Orebiću već tada biva vrijedni i agilni profesor i prosvjetni inspektor, gospodin Anton Kriletić iz Lampalova sela nastanjen u Dubrovniku kao direktor ženske učiteljske škole.
    Nakon propasti Austrougarskog carstva godine 1918. postane gospodin profesor Anton Kriletić, pokrainski školski nadzornik.
    Prvi orebićki učitelj izučen u preparandiji na hrvatskom materinjem jeziku iz Arbanasa kod Zadra bio je gospodin Marko Stjepanov Vekarić rođen 19.04.1885. godine, to je bilo školske godine 1903. On iziđe iz ove škole kao jedini najbolji maturant od njih 30 đaka.
    Gospodin Marko Stjepanov Vekarić postane školske godine 1911. upravitelj elementarne, osnovne tj. pućke škole u Orebiću. On je zamjenio svog oca na tom mjestu, gospodina Stjepana Markovog Vekarića koji je obnašao tu dužnost od 1893. godine.
    Tako je to bilo, nekoliko povijesnih crtica o škovanju muške i ženske djece u Orebiću sve od 1500. godine.
    Vas lijepo pozdravlja...

    avatar

    01.10.2007. (08:48)    -   -   -   -  

  • linčina

    Živili Vi nama doživotno !!
    da nije Vas ne bi nikad ništa znali...... - hočemo još!

    avatar

    02.10.2007. (07:53)    -   -   -   -  

  • Ante- Tonći Begović

    Dragi čitaoci, mene raduje nadasve da ste i Vi tu zajedno s menom...
    Neka naš Orebić bude i dalje centar našeg razmišljanja, komentara i replike. Vi znadete, ali tako i naši orebićani ili njihovo nasljedstvo, diljem ovog velikog svijeta, da Orebić, kojeg su tuđinci zvali raznim imenima, palili njegova staništa, mrcvarili njegov puk, ima pored svega toga i danas veliko srce, ali neka se ne zaboravi ta njegova velika povijest. Malo tko se do danas pozabavljao tom tematikom, prvenstveno iz razloga nemogućnosti, ali i nezainteresiranosti, svi oni koji su dosta toga i znali, nisu to iz raznoraznih prepreka pričali ili napisali!
    Vi ste sigurno mogli zaključiti koliko je ta naša elementarna-osnovna škola doprinjela podućavanju, stvaranju znanja kod mnogobrojnih naših mještana, doktora, profesora, pomorskih kapetana, sudaca, generala, admirala, akademika, zidara, poljodjelaca, strojobravara, kuhara i svih ostalih koje ovdje nebih ni mogao nabrojiti. Svi oni, ma gdje su živjeli na ovom velikom svijetu, doprinjeli su da naš Orebić bude to, što jeste danas.
    Sigurno jest danas, ali i u svakom vremenu do sada, da nije sve bilo optimalno rješeno, međutim, danas i u budućnosti dolaze sasvim druge okolnosti, zato dragi orebićani nastojte svestrano potpomoći da naš Orebić i u budućnosti ne izađe iz naprednog globalnog kolosjeka.
    Vi će te sigurno jednoga dana, ovdje proćitati ispovijesti naših starijih mještana i ustanoviti kako je to bilo nekada, kada je Orebić pisan sa zlatnim slovima. Zašto je to tada tako bilo, tko je sve doprinio da to bude tako, a tko je sve to uništio i zašto ! Između prosperiteta za svih i uništenja svega, postoji samo jedna malena tj. tanka svilena nit !
    Danas sam Vam želio isprićati-napisati jedan recital kojeg mi je moja susjeda u prošlom stoljeću recitirala nakon naših mnogobrojnih diskusija.
    Ona je ovaj recital ćitala na jednoj dječjoj priredbi, početkom prošlog stoljeća u osnovnoj školi u Orebiću. Ovaj recital jest toliko interesantan pošto kazuje stvari koje se i danas mogu sresti:
    --------------
    Mnogo toga ne razumjem i ne umijem,
    čudite se zar ? Učen baš se nitko još ne rodi, to je znana stvar.
    Škola, knjiga sada mi je prva briga, tim se dičim, nek se zna.
    Kad ne budem više dijete, kad životnim krenem putom, škola će mi mnogo toga, što još danas ne razumjem, pokazati, naučiti što ne umijem.
    Ona će mi zar ne reći, zašto danas naše žene ćudno idu odjevene; zašto isti mudri ljudi modu sljede kao ludi...
    Jasno mi je zašto muški i ćelavci kape nose, ali ženskoj čemu šešir, pokraj njene bujne kose ?
    Ja razumjem zašto baka palicom se jadna štapa, ali čemu ta palica u rukama mladih lica ?
    Ja razumjem što to znači, krnovala kada se oblači, ali bome ne razumijem, čemu vrpce, ove bore, što me samo smješnim tvore ?
    Na šeširu gospe neke cijela ptica prikopčana, drugoj strši cvijeće bujno, nemirisno, pa ja smišljam bit će zato, da je štite od uroka, ili možda od zla oka ?
    Kad sred zime zacvokoću zubi, a noge nam tada zebu, jer ih nije obavila meka vuna, već prozirna tanka svila, ne razumijem zašto vuna nebi isto lijepa bila kao svila ?
    Učili nas da odjelo golotinju krije, zimi štiti od studeni, ljeti brani od pripeke. No ja vidim mnoge dame u studene ove dane, golih ruku, golih prsi, da ti tjelom prođu srsi.
    Ja vam, bome, ne razumijem čak ni dobru mamu svoju, koja meni ruho kroji, čas ovako, čas onako, ili kako ona meni kaže, po modernom nekom kroju.
    Što je moda i moderno, ja vam ni to ne razumijem, tek čula sam, da daleko, tamo negdje u Parizu, živi neka čudna žena, koja drugi pos'o ne zna, već da djeci, sebi, mužu, ruho kroji i prekraja, šarovito, iskićeno, ćas ovako, ćas onako, kak zavrti njenim mozgom, pa se onda slikat dade i slike nam onda take, a za skupe naše pare, rasturiva preko Beča i Berlina, pa svi vele: to je divno, to je moda iz Pariza.
    A sva djeca ovog svijeta, muško, žensko,staro, mlado, toj se gospi divi samo i za njome juri, klipše, te majmunskim poslom pravim, kinduri se kočoperi, mjesto da se srami .
    Ja se bome ne razumijem u ljepotu čudne mode, znadem samo, da je lijepo, što je čisto, što je zdravo, što je prosto i korisno.
    Tako je to bilo u ta stara lijepa vremena...

    avatar

    02.10.2007. (09:29)    -   -   -   -  

učitavam...