Svi postovi - Stil - 24 sata

Fatso: Omega svijet

igniss

Kada je ovaj film izašao 2008 godine, provukao se ispod radara većine kritičara i, unatoč osvojenoj nagradi na jednom norveškom filmskom festivalu, zapao u mrak zanimljivih ali nepoznatih filmova. Većina koja bi ga pogledala tretirala ga je samo kao urnebesnu komediju sa snažnim seksualnim motivom, nešto poput Američke pite. Malo prostačenja, malo šala na račun masturbacije, malo crtića o penisima i to je to! Još jedan neuspjeli teen uradak! Passe!

Ipak, promatraču koji poznaje seksualno tržište ne može promaknuti iznimna dubina i profinjenost filma. Ispod brda šala o spolnim organima, krije se psihološka drama koje se ne bi posramio niti jedan poznati uradak. Stoga sam, kada mi je ovaj film slučajno dospio u ruke, ostao uistinu zapanjen slojevitom pričom.

Rino je debeli, osamljeni muškarac u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim koji pati od kronične sramežljivosti i društvene anksioznosti. Film počinje u supermarketu, gdje Rino ignorira otvorenu kasu kako bi mogao ići na drugu, gdje radi lijepa blagajnica koja mu se sviđa.

Poslije kratkog i neuspjelog pokušaja očijukanja s blagajnicom (u prijevodu: mrmljanja nečeg nerazumljivog i spuštenog pogleda), dobivamo uvid u Rinove fantazije u obliku crtića:

Rino piše stripove u kojima je glavni lik Fatso - debeli, društveno neprihvaćeni humanoid koji, isto kao i po imenu, sliči antropomorfnom nosorogu (iskreno, po meni više sliči svinji). Većina stripova tiče se njegove čežnje za prolaznicama, lijepim (ljudskim) djevojkama od kojih šeće uokolo s trajnom erekcijom, te bijega od policije sastavljene od antropomorfnih pasa koji ga žele uhvatiti zbog "zločina požude" i kastrirati ga.

------------------------------------- SPOILER -------------------------------------
UKOLIKO ŽELITE SAMI OTKRITI RADNJU, OVDJE PREKINITE ČITANJE
------------------------------------- SPOILER -------------------------------------

Zatim dobivamo pogled na Rinov svakodnevni život. Radi kao prevoditelj (preko interneta), stoji zabijen u prazan stan svojih roditelja i svo slobodno vrijeme provodi u gledanju pornografije i masturbaciji. Rino je ovisan o seksu na najpatetičniji mogući način - ne onaj Charliea Sheena, već tako da čim vidi živu ženu dobiva erekciju i trči doma olakšati se. Kao što smo vidjeli, apsolutno je beznadan sa ženama i u životu općenito. Ukratko, on je čisti Omega, nesretno stvorenje čije je postojanje ženama gotovo nezamislivo.

Jedino društvo koje ima je Filip, gadljivi tip koji ga posjećuje kako bi mu se hvalio svojim osvajanjima. Filip je "papirni Alfa", arogantan, sebičan i lažljiv, čiji je najviši doseg seks s 50-godišnjom ženom i pričanje o zavođenju koje nema veze sa stvarnošću, no Rino je jedina budala na svijetu koja pije njegove priče. Istodobno uživa zezati Rina i suptilno ili manje suptilno ga podsjećati na to da nikada u životu neće vidjeti pravu vaginu.

Rino dobiva posjetu od svog oca, feminiziranog i nezainteresiranog tipa koji se čini više indiferentan nego sažaljiv prema propalom životu svog sina. Obavještava ga da će dio stana u kojemu živi Rino iznajmiti nekoj studentici. Ta studentica je Malin, vrlo lijepa i živahna plavuša iz Švedske.

Rino nema nikakvih iluzija da će ikada moći išta s njom, unatoč povremenim šalama oko toga s Filipom, no čim ona ode na posao radi jedinu stvar koju zna: ode u njenu sobu i kopa po njenom donjem rublju. Njegov izuzetno creepy način "upoznavanja" pridošlice čak i nije toliko seksualan koliko znatiželjan: jednostavno nikada nema pristup ženi od krvi i mesa, i njene hulahopke gleda kao da su s drugog planeta. Toliko je zaokupljen da ga zamalo uhvate Malin i njena kolegica s posla koju je dovela da joj pokaže stan. One ga, prepoznajući njegov potencijal za pružanje bezazlene zabave, navečer zovu da sjedne između njih i priča s njima, što je pozicija u kojoj izdrži tek pola minute prije nego mora pobjeći u svoju sobu. Po noći ga budi zvuk seksa iz druge sobe: Malin je već prvu noć dovela nekog "dečka", nekog nabildanog i agresivnog alfa tipa.

Sljedeće jutro, Filip mu donosi Fleshlight (umjetnu vaginu) koji je ukrao od negdje i nudi mu ga na prodaju. Kada se prilikom pregovora pojave Malin i njen dečko, Filip se pravi faca pred njom i pretvara se da je Rino kupio Fleshlight njemu, te da njemu to apsolutno ne treba, kako bi osramotio Rina i uzdigao sebe. Ozbiljno se posvade, a nakon toga se Rino počinje svađati i s Malin, tvrdeći da mu radi nered i smeta ga. Ipak, navečer zajedno gledaju televiziju, i Malin mu kaže kako "obožava pametne dečke" i kako je "inteligencija jako seksi". Zatim se napola ispruži po Rinu i zaspi tako, koristeći ga kao velikog, slatkog, bezopasnog plišanog medvjedića. Rino, razniježen prvim ženskim dodirom u mnogo godina, odmah počinje maštati u njoj, te zatim odlazi u sobu i prepušta se čarima Fleshlighta.

Sutra Malin i njena kolegica zovu njega i Filipa u park na piknik. Filip isprva odbija, praveći se da je to nedostojno njega, no Rino ga ostavlja i odlazi u park na druženje. Unatoč svojoj anksioznosti zbog koje sjedi pet metara daleko od grupe i ponaša se kao na intervjuu, ostavlja dobar dojam na društvo, pogotovo muško, koje cijeni njegovu dobrodušnost, neobičan smisao za humor i znanje nekoliko jezika.

Društvo se usput dogovori s njim da Malin sutra navečer organizira party u njegovom stanu. Potaknut nadolazećim događajem, Rino kupuje sportsku opremu i proteine, hvaća se vježbi i trčanja (unatoč stalnoj paranoji da je sve beznadno) i sređuje se za navečer tako što oblači odijelo i stavlja kontaktne leće. Iako se nije tjelesno promijenio, razlika je gigantska. Umjesto debele, neprivlačne kreature, doima se kao punašan, živahan intelektualac sa zgodnom frizurom. Dok mu pomaže srediti se, Malin ga iz zezancije ili podrške kratko poljubi u usta, na što on ostane totalno zabezeknut.

Na zabavi se nakratko pojavljuje napušeni i pijani Filip koji pokušava napraviti skandal vrijeđanjem Rina zbog pokušaja sređivanja svog života, ali svi su složni da im smeta i izbace ga. Rino se također malo napije i proba travu, a Malin, pijana, dolazi leći na njega, trljati međunožje o njegove noge, te mu govoriti da se sjajno zabavljaju (unatoč tome što je maloprije bila u zagrljaju sa svojim dečkom). Njihov ples je prekinut kada Rinu pozli od previše pića dok je u WC-u i ispovraća se i onesvijesti. Dok je u nesvijesti spuštenih hlača, cure primjećuju da ima ogroman penis. Dok ga nose u sobu da se otrijezni, on ima fantaziju da obrađuje cijeli harem i zalijeva ih svojom spremom, ali čini se da je to ipak samo fantazija.

Ujutro Rino ide s društvom na plažu, gdje Malin susreće svog dečka u društvu njegove supruge i djeteta. Slomljena prijevarom, odlazi plakati, a Rino ide za njom tješiti je, govoreći joj da je lijepa i zabavna. Nju pomalo vrijeđa što ne zna navesti druge pozitivne osobine kod nje osim tjelesnih, no sama sebi priznaje da je to jedino što ima i da glupo troši svoje vrijeme na kretene. Obećava Rinu da će mu pomoći jer on zaslužuje imati curu, i šalje ga na spoj na slijepo.

Opet lijepo sređen, Rino dolazi pred dogovoreni kafić i vidi kako mu se osmjehuje vrlo zgodna, seksepilna žena koja čeka za šankom. Dolazi do nje i flertuje s njom kao pravi Casanova, iznenada preporođen. Čim zna da je to žena koja je zainteresirana za njega (jer mu je tako rekla Malin) i dobro se spremio, njegova anksioznost nestaje. Nažalost, fantazija dolazi kraju kada ga pozove netko novi - Nina, žena koja mu je Malin namjestila za spoj na slijepo:

Rino je vrlo ljut što mu je Malin namjestila debelu, neuglednu, stariju ženu, te spoj zbog toga ne ide nikamo. Otresa se na nju riječima koje su im oboje na pameti, "Zašto debeli ljudi moraju samo visiti zajedno? Postoji nekakav kod?", iz protesta prolijeva pivo po sebi i odlazi u bijesu. Doma sačeka Malin, kaže joj da ne podnosi to da ga ona tretira kao otpadak kojemu treba uvaliti druge otpatke, te joj otvoreno kaže da je glupa i da sama izaziva svoje probleme, i izbacuje je iz stana. Zatim nacrta odlučan strip u kojemu se Fatso preobražava u neustrašivog i potentnog osvajača, Kapetana Ku*ca, te odlazi vani s Filipom kako bi ga ovaj odveo u javnu kuću. U javnoj kući, Rino se u posljednji tren pokoleba, ne želeći "samo seks", te se vraća kući po pljusku.

Pred ulazom u stan, nalazi pokislu i pijanu Malin - išla je kod svog sada bivšeg dečka i opet se razočarala, te sada moli Rina za pomoć jer je izgubila novčanik i mobitel. On je nosi u njenu spavaću sobu, gdje ga ona potiče prvo da je svojim rukama skine sve do gaćica i grudnjaka, te zatim njega da se svuče i, naposljetku, da ostane spavati s njom. Potpuno zbunjen ali zapaljen željom za Malin i sretan što mu ukazuje pozornost, Rino pristaje. Ona se privije uz njega i mazi s njim, a on joj govori kako je lijepa i kako je voli, no već je zaspala.

Rino sanja da vodi ljubav s Malin ali zapravo je preuzela njegova navika: u snu počinje masturbirati, što probudi Malin. Apsolutno zgađena, ona pobjegne iz kreveta i kaže mu da je odvratni perverznjak, te mu kaže da je kreten ako je ikada mislio da se ona želi seksati s njim:

Očajan i ispunjen bijesom na Malin što ga tako tretira i na sebe što je upropastio priliku, Rino odlazi u svoju sobu, gdje ima prototip nekog uređaja sličnog flekserici, za koji je radio prijevod, te si njome odreže penis. Malin ga niti ne pokušava zaustaviti. Rino zatim ima san gdje na nebesima predaje svoj odrezani penis Kapetanu Ku*cu, te da njegov penis dobiva anđeoska krila i odlazi u raj:

Rino se budi u bolnici, gdje su mu jedva uspjeli spasiti spolni organ. Kada se vrati kući, Malin mu kaže da će se odseliti jer se mora vratiti mirnom životu s roditeljima, a njemu kaže da je vidjela njegove stripove, da su vrlo zanimljivi (jer ima dar "stvarno vidjeti" druge ljude i sebe), te da ih treba poslati nekom izdavaču. Rastaju se kao prijatelji.

U završnoj sceni, Rino se vraća u trgovinu s početka filma i očijuka s istom onom blagajnicom. Na vrlo nespretan i sramežljiv ali ipak pristojan i jasan način, pita je želi li izaći s njim na večeru. Nakon što ga ona odbije jer je zaručena, ona se vraća pitati je bi li išla s njim kada ne bi bila zaručena, samo hipotetski. Ona mu kaže da se on doima kao ok momak i da vjerojatno bi, jer "zašto ne?". Sav sretan što je "rekao nešto", Rino izlazi iz trgovine i film završava.

Rinov problem je klasičan Omega problem: bilo zbog nesreće bilo zbog sabotaže (vjerojatno oboje), apsolutno je beznadan sa ženama, te stoga nikada nije upoznao nikakvu metodu seksualnog izražavanja osim pornografije i masturbacije. Kada bi mu se dalo voljnu ženu golu u njegov krevet, opet ne bi ništa uspio. To ga čini još beznadnijim. Čak ni njegov gigantski penis, nešto što bi ga u teoriji trebalo činiti vrlo poželjnim, ništa ne pomaže. Kako bi imao koristi od ogromne alatke, moraš prvo doći do njene upotrebe.

Njegov otac stalno prigovara, ali na jednako beznadan način - nije ni voljan ni sposoban dati svom sinu nešto što bi mu pomoglo, makar to bila i lijepa riječ osim prokletog "samo budi svoj". Njegov jedini prijatelj, Filip, iskorištava ga kako bi imao nekoga u usporedbi s kim će se činiti Alfa. Malin, lepršava i mlada, rado iskorištava njegovu dobru volju i emocionalnu potporu, a drži ga na udaljenosti jer nema "ono nešto", što je parazitiranje još okrutnije od samog ignoriranja. Mami ga seksom kao konja mrkvom, ali nikada ne zaboravlja da joj je on previše odvratan da bi spavala s njim. Upravo su ta razočaranja, ono što Rina dovodi do ruba i konačnog sloma kada si zamalo oduzima život.

To je svijet Omega muškaraca: uskraćeno im je čak i biti biljojedima. Umjesto da makar napuste seksualno tržište i pronađu životno zadovoljstvo u bilo kojem drugom području, uhvaćeni su u vrtlog zlokobnih (makar nenamjernih) sila koje ih primaju i odbacuju kako im pada na pamet. Malo je onih koji uspješno ispužu iz tako dubokog i strmog ponora. Uzevši u obzir postojanje tog negativnog ciklusa, možda nije čudo da muškarci čine 75% svih samoubojstava.

Važna pouka iz igre pojavljuje se u sceni kada Rino odlazi na spoj na slijepo. Misleći da je vrlo zgodna, seksepilna žena za šankom ona koja ga čeka i interesira se za njega preko Malin, Rino je neustrašiv. Na jedan predivan trenutak, Rino izlazi iz svoje ljušture, možda ne Alfa, ali svejedno nevjerojatno vješt i zavodljiv u odnosu na svoje uobičajeno postojanje. Njegovo samopouzdanje je čisti placebo efekt, ali ipak stvara nevjerojatne rezultate. A onda se pojavljuje Nina, kao uvredljivi podsjetnik na njegovu stvarnu poziciju na seksualnom tržištu, na to da ga njegova prijateljica i simpatija smatra nekim "dovoljno dobrim" za debeljucu i ništa više. Shvativši to, Rino opet pada u ponor beznađa i samo-omaložavanja.

Druga važna pouka je kraj filma. Nakon što Rino biva odbijen od strane blagajnice jer je zaručena, strašno ga zanima bi li ona ipak izašla s njim kada ne bi bila zaručena. To što mu ona kaže da bi (što bi mu drugo rekla?) on uzima kao komično odobravanje trenutne verzije sebe. Neka, on je jadan, upravo se pokušao ubiti, program vježbanja mu je trajao 16 sati, i i dalje ne može ni do spoja, ali "mogao bi kada bi htio" (barem se zavarava).

U toj misli je sadržan sav jad Rinovog života: ne samo da je potpuno propao, već je i ovisan o svom propalitetu. On je majstor svih obrambenih psiholoških mehanizama. Kao netko tko nakon godina mentalne degradacije pati od zavisnog poremećaja ličnosti i negativne narcisoidnosti, Rino je patološki ovisan o svom stanju. Od možda 5-6 fantazija u filmu, samo jedna jedina tiče se seksa kao čina. Sve ostale se tiču sposobnosti i dozvole za seks, što je sasvim druga stvar. Njegov život ima smisla samo zbog igranja uloga: neuspješnog sina s ocem, očaranog slušatelja s Filipom, emocionalnog tampona s Malin, Kapetana Ku*ca koji spašava žene od kretena ali ipak realizira svoju seksualnost.

Duboko u sebi, Rino ne želi prihvaćanje. Želi samo blagi singal da bi sve "mogao kada bi htio" - površno odobravanje koje mu omogućava ostati zakopanim pod brdom svojih fantazija. Njegov identitet vezan je za istodobno bivanje lošim (debelim čudovištem koje plaši žene svojim penisom) i dobrim (nježnim i dobrim dečkom), a njegovo zadovoljstvo za bizarno pomirenje tih dvaju polova osobnosti. Kada njegov penis ide u raj, Rino je sretan - spasio je svijet od svoje zle perverzije. To je primjer muškog racionalizacijskog hrčka. Naravno, većina dobrih dečkiju su samo obični Bete koji jednostavno nemaju sreće ali su sasvim normalni (iako naivni). Rino je samo ekstreman primjer.

Fatso je jedan od onih filmova koji su na površini ništa posebno, no unutar sebe kriju prave dragulje životnih mudrosti. A ti su dragulji, kao i dno egzistencije koju opisuju, oštri, gorki i okrutni.

BOSONOGE

staroinovo

(Published on Feb 20, 2013eurovision)

Gledajući večerašnju pobjednicu Eurosonga Emmelie de Forest, dansku predstavnicu sa lijepom pjesmom "Only Teardrops", i njene „noge bose“, vratih se u davnu 1967.
Te godine na festivalu za najbolju pjesmu Europe održanom u Beču pobijedila je predstavnica Ujedinjenog Kraljevstva Sandie Shaw sa pjesmom "Puppet on a string".

„Lutka na koncu“ je postala veliki hit, a jedan detalj s tog nastupa razlog za „veliku priču“. Sandie Shaw je nastupila bosa.
Bilo je to vrijeme našeg „bosonogog djetinjstva“, kada u mojoj i mnogim kućama nije postojao televizor, ali zahvaljujući nešto bogatijim, a dobrim susjedima, slika je ostala u sjećanju. Prva takva u kratkoj tv povijesti, i prva bosonoga muzička zvijezda u našim životima. A ovo je iznenadna prilika da se svojim nezaboravljenim susjedima nakon skoro pola stoljeća toplo zahvalim na gostoprimstvu i strpljenju, ma gdje bili.

(Uploaded on Jul 2, 2010escbelgium3)

Dodatak:

Danas sam se malo više zainteresirala za temu. Evo i zanimljive statistike: te 1967. na natjecanju je učestvovalo 17 kandidata, s tim što je baš Danska odustala od učešća. Našu bivšu domovinu, koja je svoj prvi nastup na Euroviziji ostvarila 1961. godine, '67. je zastupao slovenski pjevač Lado Leskovar s pjesmom „Vse rože sveta“.
Kao što je već poznato, ove, 2013. u natjecanju je ostalo 39 učesnika, a odustalo 11. Nitko sa prostora bivše nam države nije uspio ostvariti plasman u finale.

(Uploaded on Dec 8, 2009JoaoVelada)

Ekskluzivni dodatak:

Ministri vanjskih poslova Rusije i Aderbajdžana zajednički su proglasili neviđenim i sramotnim krađu glasova Rusiji na Eurosongu čija je finalna večer održana u subotu. (21. 05. 2013.)

Dostojanstvo maturanata

pmp-reloaded

Kliknite na strip za uvećanje! Ostale epizode potražite preko poveznica u desnom stupcu!

Upekla šutnja, puca u glavu

nachtfresser

Ne šutim, cijeli dan sam vani, cijeli dugi dan, jutros se Jin zajurio za nekom mačkom i nestao, jednostavno u zemlju propao, onda je naletila Rita s kojom se obično igrao, isprljala me nekontroliranim skokovima prije nego što sam joj stigao objasniti ozbiljnost situacije, onda smo ga išli tražiti, njeno lajanje i uznemirenost su urodili plodom. Par godina života više manje, ionako smo na prokletim prostorima osuđenim na glupost i neslobodu.
Samo luđaci mogu potaći napredak u društvima teledirigiranih bedaka, al bedaci se njih boje i to je začaran krug.
Inače uživao sam na terasama kafića trgovačkih lanaca idilično okupanih suncem, danas sam shvatio da mi nitko iz mog inače natprosječno informiranog društva ne zna nabrojati kandidate za župana, za što se zalažu ili barem koliko ih je.
Živili, nasmijao me komentar u proteklom postu o ozbiljnosti drugih političkih opcija.

Pribor za šminkanje

missillusion

Kad je umrla, njena je torba na kotačiće
zauvijek ostala kod nas,
u njoj smo pronašli listić lutrije
jednog sparnog popodneva kad je ljeto presjeklo zimu
u godini bez proljeća,
tog proljeća nije dočekala svoj rođendan
s njegovim je prvim proplamsajima ponavljala
da ima novca i da želi živjeti,
da nije fer,
umirala je bijesno
kako je i živjela,
umirala je u zimi svog života
i kad je ljeto presjeklo špil
najbolja kartašica koju smo poznavali
predala je partiju,
sjetili smo se da je nakon izgubljenih partija s bratom
uvijek odlazila ljuta,
a mi smo zračili prostorije od Filtera160
i vješali glave na prozore
pune njenih zvonkih osuda.
Zadnjih ju je godina puštao da pobijedi,
a onda je predao svoju partiju tri godine prije nje,
umirući kako je i živio,
gladno i naglo,
ona je otišla sita i željna sitosti,
ostavila svoj balkon s pogledom na more,
svoje cigarete, mlijeko i čokoladu
bez kojih nije mogla započeti dan,
svoje francuske kape koje je uvijek usklađivala
s bojom kaputa,
razglednice umrlog prijatelja iz Amerike
na čiju je smrt reagirala lupivši pismo njegove žene
o naš stol
uz riječi "Nema više dolara",
bijesno, kako je uvijek dočekivala i ispraćala ljude,
ipak, kad smo se zadnji put vidjele,
ispratila me nježnošću starice koja zna da umire
i želi da je pamte po dobrom,
poklonila mi je pribor za šminkanje
koji se raspadao narednih mjeseci,
prvo je gubio dlake iz četkice za rumenilo,
potom je ispala spužvica za sjenilo,
škarice su naglo otupjele,
a netom prije nego je otišla,
jedna je četkica pukla napola.
A bio je kao nov tog rujna
kad se opraštala sa mnom na stepenicama
i oči su joj bile sasma ljudske,
na tren sam joj zaboravila sve
šminkajući svoje lice zagasitozelenom
i ružičastom,
zaboravila sam i one prošle poklone
koji su nam se raspadali u rukama
sve, bez ostatka,
jer odlazeći u slow motionu s njenih vrata
nisam bila sigurna
kako se oprašta s ljudima poput nje
i ostaje čovjek

Kada je umrla, ostala sam samo s jednom mišlju:
Tko će ove godine pisati onoj dragoj starici u Ameriku
da je obavijesti da je umrla prijateljica
njenog supruga
i kome će starica sada opisivati svoj vrt
parkinsonovim rukopisom,
tko će na njeno cvijeće i voće baciti podsmijeh
i zaviriti dublje u kovertu.
A onda sam se zastidjela
i pokušala pronaći riječi
koje se neće raspasti pri oproštaju

JAPANSKE KOCKE

mario-recepti

Biskvit:
4 bjelanjka
4 žumanca
15 dag šećera
14 dag brašna
1/2 praška za pecivo
2 velike žlice kakaa

Preljev:
2 dcl vode
1 dcl ruma
10 dag štauh šećera

Krema:
Zakuhati na laganoj vatri 6 dcl mlijeka s 10 dag oštrog brašna, kada se krema već počela stiskati dodati 2 žumanca, 20 dag šećera u prahu i 2 pune šake mlijevenih oraha. U hladnu kremu dodajte 1 izrađeni maslac (može i margarin).

Šlag: 1/2 l tučenog slatkog vrhnja

Istucite bjelanjke u čvrsti snijeg, te dodati šećer, žumanca i ostale dodatke koje ste prosijali. Peći u velikoj namazanoj i posutoj tepsiji na temperaturi od 170°C, 15-20 minuta. Pečeni biskvit preliti preljevom koji smo prokuhali. Kada se ohladi biskvit na njega namazati kremu i odozgo staviti šlag, te po njemu posipati 10 dkg naribane tamne čokolade.

Odlikovanje zagrebačkih kanonika

hrvatskanumizmatika

Decoration of Zagreb Priests
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.

Na portretima nekih zagrebačkih kanonika zapazio sam odlikovanje u obliku reda (ordena), koje im je visjelo oko vrata, a koje mi je u prvi mah - kod površnog promatranja - sličilo na komanderski križ austrijskog reda cara Leopolda, odnosno na ugarski red sv. Stjepana. No, pošto sam isto odlikovanje vidio i na portretima nekih zagrebačkih kanonika koji se nisu posebno istaknuli ni u crkvenom ni u javnom djelovanju svojega vremena, posumnjao sam odmah da bi manje poznate ličnosti mogle posjedovati i nositi te visoke redove. Budući da odlikovanje koje razmatramo nije sličilo ni jednom od ostalih austro - ugarskih odlikovanja, zaključio sam da se radi o nekom redu koji je podjeljivan samo višim crkvenim dostojanstvenicima.

Tu moju hipotezu potvrdio je pronalazak lijepog crteža toga reda u knjižnici „Recensio episcoporum, archiepiscoporum, praepositorum et canonicorum...“koju je 1887. godine u Zagrebu publicirao zagrebački kanonik Stjepan Matković (umro 1889.). Iz bilješke koju je dodao ispod crteža saznaje se, da je red podijeljen Zagrebačkom kaptolu 1802. godine od cara i kralja Franje II. Razloge zašto je baš 1802. godine došlo do te podjele nisam mogao utvrditi. No prema tvrdnji povijesničara Zagrebačkog kaptola i najautoritativnijeg poznavaoca njegove povijesti dr. Ljudevita Ivančana izgleda, da je za tu podjelu bio najzaslužniji tadašnji zagrebački kanonik Antun Mandić (1740. - 1816.), koji je 1806. godine bio imenovan đakovačkim biskupom. Ivančan ne navodi razloge za tu Mandićevu inicijativu, no u Mandićevoj biografiji, koja se nalazi u Ivančanovom standardnom djelu, kaže se, da se u doba dovršenja toga djela u kaptolskoj vijećnici nalazila slika prepošta Mandica s kanoničkim odlikovanjem u lijevoj ruci (koje Ivančan neopravdano zove kanoničkom zvijezdom) i komanderskim križem sv. Stjepana o vratu.

Početkom XIX. st. uvriježio se običaj podjele križeva poglavarima crkvenih redova odnosno samostana. Tako su nam poznati križevi podijeljeni poglavarima nekih austrijskih samostana, no ti su križevi po svom obliku znatno jednostavniji od križa zagrebačkih kanonika, koji su po likovnim karakteristikama mnogo bliži nekim redovima koje je tada podjeljivao car i kralj Franjo II.

Red zagrebačkih kanonika sastoji se od osmerokrakog kriza grimizne boje koji je optočen srebrnim rubom. U središtu križa nalazi se krug iz kojega, između pojedinih krakova križa, izlaze plamičci izmjenično zlatne i srebrne boje. Na aversu je u krugu lik ugarskog kralja sv. Ladislava s krunom na glavi, koji jaši na konju okrenut desno te udarcem koplja (ili mača?) izmamljuje vrutak vode iz pećine koja se nalazi s njegove desne strane. Na reversu u središtu kruga su slova F. II. M. T. koja razrješujemo imenima FRANCISCUS II. (Franjo II.) i MARIA THERESIA. Ovo posljednje ime ne odnosi se na baku cara Franje II. caricu Mariju Tereziju (1723. - 1780.), nego na njegovu istoimenu ženu caricu Mariju Tereziju Sicilsku (1770. - 1807.). U kružnom vijencu oko središnjeg kruga na reversu teče natpis ispisan crnim slovima: FRANCISCI ET MARIAE THERESIAE PERPETUA MEMORIA. Nad križem ovoga reda nalazi se kruna sv. Stjepana, koja je s njime spojena malim metalnim lančićima između kojih su učvršćena metalna slova C. i Z. kao inicijali naslova Canonicus Zagrabiensis. Kruna simbolizira zajedništvo Ugarske i Hrvatske. Križ se nosi oko vrata na svilenoj vrpci zelene boje, kojoj po sredini teče grimizna pruga razdijeljena uskom srebrnom prugom. Na vrpci istih boja nosio se i red sv. Stjepana. Likovnom kompozicijom ovo se odlikovanje oslanja na visoke austrijske i ugarske redove cara Leopolda i red sv. Stjepana. Od njih se razlikuje umetanjem plamičaka između krakova križa, čime dobiva određeno duhovno obilježje.

Najinteresantniji motiv, koji je prikazan na tome redu, je svakako lik ugarskog kralja Ladislava (1040. - 1095.), koji svojom simbolikom ulazi u hrvatsku povijest, pa kao takav ima značenja i za povijest grada Zagreba.

Ladislav je poslije smrti hrvatskog kralja Zvonimira, kao brat njegove udove Jelene, postao pretendent na hrvatsko prijestolje, te je nakon upada u Hrvatsku oko 1094. osnovao u Zagrebu biskupiju. U vezi s njegovim pohodom u Hrvatsku nastala je legenda, da je u Zagrebu ili negdje u blizini na udarac njegova koplja u pećinu probio vrutak žive vode. Prema jednoj predaji taj vrutak bi bio identičan s vrelom Manduševcem, koji je izbijao negdje iza današnjeg Trga Republike. Manduševacki izvor prikazan je, prema tvrdnji ravnatelja Državnog arhiva i poznatog heraldičara Emila Laszowskog, u srcu grba kojeg je 1759. godine carica i kraljica Marija Terezija podijelila Zagrebačkoj županiji, iako se u tekstu pri podjeli toga grba ne kaže o kojem se vrelu radi.

Postoje i druge srodne legende u kojima se spominje događaj o izbijanju vrela. Poznati hrvatski povijesničar Baltazar Adam Krčelić donosi također jednu, u kojoj se kaže, kako je zagrebački biskup Augustin Kažotić za neke suše motikom zahvatio zemlju i na torn mjestu počela je izvirati voda, na što je on povikao „zagrabite“ - pa je otud nastalo ime Zagreb! Druga priča govori o nekom banu, koji je, prolazivši zagrebačkim krajem zario svoj mač u zemlju iz koje je počela izvirati voda. Upravo je ova legenda vrlo bliska prikazu na aversu reda zagrebačkih kanonista, a bit će da je nastala prepričavanjem one izvorne o kralju Ladislavu, u kojoj se mjesto kralja pojavljuje ban, a mjesto koplja mač. Naglašavam da je opisani likovni prikaz u središtu kanoničkog križa do sada najstariji poznati prikaz legende o kralju Ladislavu u Zagrebu.

Iako za sada, nažalost, nisam mogao pronaći tekst povelje kojom je car Franjo podijelio ovaj red, a ni njegove statute, mogu priličnom sigurnošću ustvrditi, da je postojao samo u jednom razredu, te da su ga mogli nositi samo zagrebački kanonici od imenovanja u status kanonika do eventualnog avansiranja u viši crkveni čin. Pošto je taj red podjeljivao vladar iz kuće Habsburg, njegova upotreba prestala je otcjepljenjem Hrvatske od Austro-Ugarske monarhije 1918. godine.

Literatura

1. Matković Steph., Recensio episcoporum, archiepiscoporum, praepositorum majorum et canonicorum, Zagrabiae 1887. Slika reda između str.CXLIX - CLI.
2. Ivančanin Ljudevit: Podaci o zagrebačkim kanonicima, III. knj. str. 882, 1014. (Laszowski Emilij): Grbovi Jugoslavije. Izdanje Kava Hag (1932.), str. 18, 19.
3. Laszowski Emilij: Grbovnice hrvatskih županija. Starine JAZU, knj. XXX, Zagreb 1898, str. 230.

Summary

The author describes the decoration conferred to Zagreb canons in form of an order which the Emperor Francis has bestowed, in 1806, upon the Zagreb Cathedral Chapter. A picture of such a decoration is to be found on many portraits of Zagreb canons. A very fine drawing and its precise description is enclosed to the present article. For the history of the City of Zagreb is very interesting the figure in the medallion in the centre of this decoration. It is a rider with a crown on his head who by blowing a rock with a spear induces a water spring. The author analyses several versions of the meaning of this figure which represents for some the Banus (civil governor of Croatia, Slavonia and Dalmatia), resp. Bishop Augustin Kažotić. At any rate, the most convincing opinion is that of S. Matković, to which agrees also the author of this article, i.e. he sees in the crowned rider the figure of the King Ladislaus. This would be, at the same time, the oldest representation of the arrival of the King Ladislaus to Zagreb.

Autor: B. Zmajić
Izvor: Numizmatičke vijesti br. 32, Zagreb, 1974.

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

Odlikovanje zagrebačkih kanonika

hrvatskanumizmatika

Decoration of Zagreb Priests
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.

Na portretima nekih zagrebačkih kanonika zapazio sam odlikovanje u obliku reda (ordena), koje im je visjelo oko vrata, a koje mi je u prvi mah - kod površnog promatranja - sličilo na komanderski križ austrijskog reda cara Leopolda, odnosno na ugarski red sv. Stjepana. No, pošto sam isto odlikovanje vidio i na portretima nekih zagrebačkih kanonika koji se nisu posebno istaknuli ni u crkvenom ni u javnom djelovanju svojega vremena, posumnjao sam odmah da bi manje poznate ličnosti mogle posjedovati i nositi te visoke redove. Budući da odlikovanje koje razmatramo nije sličilo ni jednom od ostalih austro - ugarskih odlikovanja, zaključio sam da se radi o nekom redu koji je podjeljivan samo višim crkvenim dostojanstvenicima.

Tu moju hipotezu potvrdio je pronalazak lijepog crteža toga reda u knjižnici „Recensio episcoporum, archiepiscoporum, praepositorum et canonicorum...“koju je 1887. godine u Zagrebu publicirao zagrebački kanonik Stjepan Matković (umro 1889.). Iz bilješke koju je dodao ispod crteža saznaje se, da je red podijeljen Zagrebačkom kaptolu 1802. godine od cara i kralja Franje II. Razloge zašto je baš 1802. godine došlo do te podjele nisam mogao utvrditi. No prema tvrdnji povijesničara Zagrebačkog kaptola i najautoritativnijeg poznavaoca njegove povijesti dr. Ljudevita Ivančana izgleda, da je za tu podjelu bio najzaslužniji tadašnji zagrebački kanonik Antun Mandić (1740. - 1816.), koji je 1806. godine bio imenovan đakovačkim biskupom. Ivančan ne navodi razloge za tu Mandićevu inicijativu, no u Mandićevoj biografiji, koja se nalazi u Ivančanovom standardnom djelu, kaže se, da se u doba dovršenja toga djela u kaptolskoj vijećnici nalazila slika prepošta Mandica s kanoničkim odlikovanjem u lijevoj ruci (koje Ivančan neopravdano zove kanoničkom zvijezdom) i komanderskim križem sv. Stjepana o vratu.

Početkom XIX. st. uvriježio se običaj podjele križeva poglavarima crkvenih redova odnosno samostana. Tako su nam poznati križevi podijeljeni poglavarima nekih austrijskih samostana, no ti su križevi po svom obliku znatno jednostavniji od križa zagrebačkih kanonika, koji su po likovnim karakteristikama mnogo bliži nekim redovima koje je tada podjeljivao car i kralj Franjo II.

Red zagrebačkih kanonika sastoji se od osmerokrakog kriza grimizne boje koji je optočen srebrnim rubom. U središtu križa nalazi se krug iz kojega, između pojedinih krakova križa, izlaze plamičci izmjenično zlatne i srebrne boje. Na aversu je u krugu lik ugarskog kralja sv. Ladislava s krunom na glavi, koji jaši na konju okrenut desno te udarcem koplja (ili mača?) izmamljuje vrutak vode iz pećine koja se nalazi s njegove desne strane. Na reversu u središtu kruga su slova F. II. M. T. koja razrješujemo imenima FRANCISCUS II. (Franjo II.) i MARIA THERESIA. Ovo posljednje ime ne odnosi se na baku cara Franje II. caricu Mariju Tereziju (1723. - 1780.), nego na njegovu istoimenu ženu caricu Mariju Tereziju Sicilsku (1770. - 1807.). U kružnom vijencu oko središnjeg kruga na reversu teče natpis ispisan crnim slovima: FRANCISCI ET MARIAE THERESIAE PERPETUA MEMORIA. Nad križem ovoga reda nalazi se kruna sv. Stjepana, koja je s njime spojena malim metalnim lančićima između kojih su učvršćena metalna slova C. i Z. kao inicijali naslova Canonicus Zagrabiensis. Kruna simbolizira zajedništvo Ugarske i Hrvatske. Križ se nosi oko vrata na svilenoj vrpci zelene boje, kojoj po sredini teče grimizna pruga razdijeljena uskom srebrnom prugom. Na vrpci istih boja nosio se i red sv. Stjepana. Likovnom kompozicijom ovo se odlikovanje oslanja na visoke austrijske i ugarske redove cara Leopolda i red sv. Stjepana. Od njih se razlikuje umetanjem plamičaka između krakova križa, čime dobiva određeno duhovno obilježje.

Najinteresantniji motiv, koji je prikazan na tome redu, je svakako lik ugarskog kralja Ladislava (1040. - 1095.), koji svojom simbolikom ulazi u hrvatsku povijest, pa kao takav ima značenja i za povijest grada Zagreba.

Ladislav je poslije smrti hrvatskog kralja Zvonimira, kao brat njegove udove Jelene, postao pretendent na hrvatsko prijestolje, te je nakon upada u Hrvatsku oko 1094. osnovao u Zagrebu biskupiju. U vezi s njegovim pohodom u Hrvatsku nastala je legenda, da je u Zagrebu ili negdje u blizini na udarac njegova koplja u pećinu probio vrutak žive vode. Prema jednoj predaji taj vrutak bi bio identičan s vrelom Manduševcem, koji je izbijao negdje iza današnjeg Trga Republike. Manduševacki izvor prikazan je, prema tvrdnji ravnatelja Državnog arhiva i poznatog heraldičara Emila Laszowskog, u srcu grba kojeg je 1759. godine carica i kraljica Marija Terezija podijelila Zagrebačkoj županiji, iako se u tekstu pri podjeli toga grba ne kaže o kojem se vrelu radi.

Postoje i druge srodne legende u kojima se spominje događaj o izbijanju vrela. Poznati hrvatski povijesničar Baltazar Adam Krčelić donosi također jednu, u kojoj se kaže, kako je zagrebački biskup Augustin Kažotić za neke suše motikom zahvatio zemlju i na torn mjestu počela je izvirati voda, na što je on povikao „zagrabite“ - pa je otud nastalo ime Zagreb! Druga priča govori o nekom banu, koji je, prolazivši zagrebačkim krajem zario svoj mač u zemlju iz koje je počela izvirati voda. Upravo je ova legenda vrlo bliska prikazu na aversu reda zagrebačkih kanonista, a bit će da je nastala prepričavanjem one izvorne o kralju Ladislavu, u kojoj se mjesto kralja pojavljuje ban, a mjesto koplja mač. Naglašavam da je opisani likovni prikaz u središtu kanoničkog križa do sada najstariji poznati prikaz legende o kralju Ladislavu u Zagrebu.

Iako za sada, nažalost, nisam mogao pronaći tekst povelje kojom je car Franjo podijelio ovaj red, a ni njegove statute, mogu priličnom sigurnošću ustvrditi, da je postojao samo u jednom razredu, te da su ga mogli nositi samo zagrebački kanonici od imenovanja u status kanonika do eventualnog avansiranja u viši crkveni čin. Pošto je taj red podjeljivao vladar iz kuće Habsburg, njegova upotreba prestala je otcjepljenjem Hrvatske od Austro-Ugarske monarhije 1918. godine.

Literatura

1. Matković Steph., Recensio episcoporum, archiepiscoporum, praepositorum majorum et canonicorum, Zagrabiae 1887. Slika reda između str.CXLIX - CLI.
2. Ivančanin Ljudevit: Podaci o zagrebačkim kanonicima, III. knj. str. 882, 1014. (Laszowski Emilij): Grbovi Jugoslavije. Izdanje Kava Hag (1932.), str. 18, 19.
3. Laszowski Emilij: Grbovnice hrvatskih županija. Starine JAZU, knj. XXX, Zagreb 1898, str. 230.

Summary

The author describes the decoration conferred to Zagreb canons in form of an order which the Emperor Francis has bestowed, in 1806, upon the Zagreb Cathedral Chapter. A picture of such a decoration is to be found on many portraits of Zagreb canons. A very fine drawing and its precise description is enclosed to the present article. For the history of the City of Zagreb is very interesting the figure in the medallion in the centre of this decoration. It is a rider with a crown on his head who by blowing a rock with a spear induces a water spring. The author analyses several versions of the meaning of this figure which represents for some the Banus (civil governor of Croatia, Slavonia and Dalmatia), resp. Bishop Augustin Kažotić. At any rate, the most convincing opinion is that of S. Matković, to which agrees also the author of this article, i.e. he sees in the crowned rider the figure of the King Ladislaus. This would be, at the same time, the oldest representation of the arrival of the King Ladislaus to Zagreb.

Autor: B. Zmajić
Izvor: Numizmatičke vijesti br. 32, Zagreb, 1974.

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

Izlet u Mostar

apatrida

Evo izbrisala sam onu javu i dodajem dio koji mi je na tajanstven način ispao iz posta:

Vrijeme bježi takvom brzinom da ova čovječica ništa ne stiže.
Kad je prof. A. Antić rekao da ćemo imati 'studijski' dan na terenu, a teren bi bio Mostar, čovječica je rekla: da i ona želi ići.
Zaboravna zbog godina, posla i naravi morala sam osloboditi taj dan od naručenih pacijenata i staviti u ruksak po običaju suvišne promjene za kišu i vrlo vrući dan nešto za zagristi, flašu vode (darovanu od djece; Flašku koja čuva i dodaje kvalitete vode, ovaj put splitske iz Jadra i temperaturu , suputnici/ce su rekli da se radi o alkoholu. Dali su mi ideju za ubuduće, hvala im.)

U Mostaru nisam bila preko 40 godina. Pamtim ga kao grad pun zelenila i atmosfere orijenta oko Starog mosta. Čak mi se čini da je bila neka predstava u mostarskom kazalištu. Nekako su tu bili upleteni pok. Marin Carić (njegova nagla i vrlo brza smrt dobrog prijatelja nas je zaprepastila i zabolila - mislim na družbu- društvo koje se družilo i to je druženje bilo vrlo inspirativno.) S nama je na toj predstavi bio i V. Bavčević, također pokojni (predugo živim a još imam volju). Je li to bio neki komad koji je napisao Brešan- otac, i on je bio kasnije na zajedničkoj večeri negdje u Mostaru. Više se ne sjećam predstave, ali to je bio moj poslijednji boravak u Mostaru.

Grupa od 9 studenata (uključujući i mene) i profesora A. Ančića uputila se rano ujutro autoputem do Vrgorca pa onda preko Prologa velikog ili malog dalje kroz Hercegovinu (čini mi se kroz Posušje- kojeg pamtim iz vremena nakon posljednjeg rata. Imali smo neko stručno zbivanje. Potražila sam tada knjižaru- to uvijek potražim kad se prvi put nađem u nekom novom okružju. Nije bilo - u tri pronađene knjižare ni jedne knjige, istina nešto malo dječje literature i ogromno puno uredskog materijala.)

U Mostar smo ušli sa neke gornje, pretpostavljam sjeverne strane. Mjesto je duboko dole u Dolini. Ne da se izbjeći pomisao na 'zgodno' granatiranje s tih visina.

No kako god predmet je 'Crkva Kristova' Nisam znala što ćemo točno raditi u Mostaru, ali dan je bio dobro osmišljen. Susret sa biskupom. Posjet Katedrali i posjet Caritasu.

Išlo je ovim redom: Karitas (ili Caritas), Biskup, Katedrala.

Mislila sam da ćemo u Karitasu naići na gomilu, uglavnom suvišne i loše robe koje se ljudi rješavaju, ali ostala sam posve iznenađena, a sad odmah dodajem i ostale utiske; zaprepaštena, duboko dirnuta onim što smo vidjeli.

Nekoliko kučica, ili samo dvije, nisam posve sigurna pod naslovom:
Sveta Obitelj, a radi se o rehabilitacijskom centru za osobe za posebnim potrebama.

Vrlo lijepo uređeni prostori, nekoliko radionica, na vrhu sa nepokretnim psihičkim i drugim nevoljama napadnuti nepomični djeca i odrasli. Svi smo potreseni. Naš vodič objašnjava nam čemu služe prostori koje obilazimo. Sobama za učenje, fizičku rehabilitaciju. Objašnjava mehanizam nastanka takve vrste Caritasa. Radom donatora iz Njemačke, Italije itd. O tome kako sve to još funkcionira na donacijama i kako se plaše što će biti kad te donacije presuše.
"Ali Bog se uvijek nekako pobrine i još smo tu", kaže.

Donatori od početka Njemci, Talijani

Talijani su opremili stomatološku ordinaciju i povremeno dođe tim koji uz opću anesteziju popravi i povadi, čini mi se čak i stavlja zube. Pod općom anesteziju jer je takvim bolesnicima teško raditi dok su budni.

Ima neka reklama o teti Violeti kod nas na TV-eu. Gospođa Violeta veliki je donator. Odlučila sam od sada kupovati samo njene proizvode.
Sve je tako uredno i dobro osmišljeno. Med. sestra nam objašnjava puno toga. Nisam zapamtila broj ležećih , ali me jako obradovalo kad sam čula da nitko nema dekubitusa, iako su posve nepokretni.

Kaže: Govore nam: Brinete se o nepokretnima (Slijepi, gluhi, svakakvi. Održavaju ih uz veliki trud godinama na životu), a ne mislite na nezaposlene, ali svima nam je jasno da se zdravi mogu i sami snaći, a za ove izgubljene moramo se mi zdravi pobrinuti.

Svašta smo pitali: O volontiranju, načinu zapošljavanja i slično.
Ja sam pitala: Zbrinjavate li i bolesnike ostalih konfesija i srce mi je bilo puno kad su rekli da pružaju pomoć,ako imaju mjesta, svakome tko im se obrati.
Svi su tu muslimani, pravoslavne vjere i katolici. O svima se brinu s jednakim entuzijazmom i ljubavi.

Eto, mislila sam. Tu smo na izvorima kršćanstava.
Nameće mi se pitanje: Zašto je u nas takva vrst rada zamrla. Jesmo li mi kršćanstvo pretvorili u politiku ili je katolička Crkva kod nas u Hrvatskoj postala meta, objekt u kojoj sredstva javnog informiranja traže /a nažalost i nađu) samo negativnosti, a pozitivne primjere pomoći fizičke i duhovne ne žele naći.

O susretu sa Biskupom Perićem i posjetu katedrali neću govoriti. Nemam snage više pisati. Znam samo da postoje teškoće na svaki način. Još uvijek manjkava i nikakva komunikacija sa ostalim konfesijama, iako se trude. (valjda sa svih strana)
Još se govori o stradanjima. Još se puno toga obnavlja. Po gradu se vide ostaci stradanja.
Stradanja fizičkih, a od onih unutarnjih, duhovnih ožiljaka žrtava rata u Mostaru doznali smo nešto od biskupa i župnika.
Imam prijatelje muslimane iz Mostara. Njihova su sjećanja također tragična.

Sve je još svježe. Želim im svima što brži zaborav nedaća i zajednički rad na podizanju novih generacija koja će znati živjeti u okružju različitosti. Poštivanju istih.

Bilo je takvih vremenskih perioda, ali stare obitelji koje su se još nekako uvažavale, sa svake strane, su se iselile, a došli su neki drugi ljudi puni nestrpljivosti i bijesa.

To je moj dojam. Volila bih da me vara.

Imam i fotografije. Pokušat ću ih ove dane staviti na blog.

Crazy yellow dress

ar-ar

Jučer sam posjetila Zonu 45, koja se održava na Tomislavcu i uz ugodno druženje s prijateljima pažljivo pogledala zanimljive stvari koje se nude na ovom regionalnom sajmu mode. Ima doista divnih stvari po pristupačnim cijenama te vam savjetujem da ga posjetite, razgledate štandove, a možda i nešto kupite. Zona 45 je otvorena još danas i sutra, a danas u podne posjetite Cvijetni trg i dajte podršku mladim dizajnerima okupljenim po platformom Lift by Perwoll.

Moj dragi prijatelj Silvio danas ima svoju prvu reviju u sklopu Lift by Perwoll i jako se veselim!

Jučer sam odjenula ovu ludu Sheinside haljinu, koja je čekala bar mjesec dana svoj red. Nažalost od debljeg je materijala i nikako je nisam mogla nositi po vrućinama, stoga je jučerašnji kišni dan bio idealan. Iskombinirala sam je sa traper jaknom koju ste vidjeli i u prošlom postu te sa Desire Clothing bijelim sandalama, koje su se idealno uklopile u ovaj malo pomaknuti štih.

B.

Photo by: Goran Čižmešija for Beck's & Jure Perišić/Fashion.hr

Što sam nosila:

traper jakna - Levi's (Hrelić)
haljina - Sheinside - klik na haljinu
bijele sandale - Desire Clothing - klik na sandale
dioptrijske naočale - A'marie (Ghetaldus)
torbica - LV Pochette

BILICE-POMORSKA NELEGALNA GRADNJA 2

biliceblog

Pozdrav svim blogerima i vidim da svi redom vole BILICE.
Danas je predizborna šutnja ali zato gradnja LUČICE traje nesmanjenom brzinom . Nakon izljevanja betona samo mali kajići će moći u more , a kad se neko dosjeti staviti vez sa druge strane i u sredini onda će biti prekrasno . Inače sjetio sam se zašto je to korisno . Primjetio sam da policija svoj gumenjak za ophodnju baš tu spušta u more . Sad neće moći i onda se slobodno može riboloviti ...
Trenutno stanje gradilišta nova LUČICA

Image Hosting
Image Hosting
Image Hosting

Bajaga; Mani; ja

luki2

Druženje s Bajagom u "Dallas Music Shopu" .....Odrastala uz njegove pjesme....Ajde, recite nije li fotka sjajno ispala?! :)))) Čak i ja, totalno nefotogenična - ispala solidno....:)))))

Nego, osjećam nekako da sam ostala "dužna" kod Mani.....Jako me se dojmilo kako je govorila o ljubavi; i o tome kako je jako važno biti u ljubavi - ali, i koliko je teško....Jer, uvijek slijede - rastanci...A njih - kaže Mani - treba znati preživjeti....
Također, plakala sam kad je Mani govorila o smrti svoje kćerke, za čiji se život borila svim snagama....Kaže da je dugo, dugo nakon tog gubitka živjela u jednom šizofrenom stanju; kao podvojena: jedna Mani, profesionalka i kazalištarka, i druga Mani, mama koja ne može povjerovati da je njeno dijete mrtvo - te radije o njoj razmišlja kao da se preselila na groblje, kao da je otišla živjeti na Mirogoj - gdje naprosto ima više zraka nego u gradu.....
Preteško....Ja sam osobno doživjela slična dva gubitka: jedan gubitak bio je moj (polu)brat, koji je umro od tumora na mozgu; a drugi gubitak, o kojem mi je osobno jako teško govoriti i zato to do sada i nisam činila, je moj osobni gubitak - spontani gubitak moje bebe, gdje nisam dobila ni mogućnost upoznati je i zagrliti....Cijena je to čega?! Karijere, pisanja, stresa (štitnjača); ne znam više čega?! Samo znam kako sam se osjećala u tom trenutku i koliko se preispitivala...Baš kao Mani...

Suze mogu teči od preveliek sreće, ali i od prevelike boli....I ne možeš reći tom pritisku: sada stani, ne želim da me više tako mučiš; ne želim da me tako boli....Jednostavno - sa suzama odlazi i djelić Tebe.....I tu nema pomoći. Nema: Bože, popusti pritisak, ne mogu ga izdržati....Izvoliš ga isplakati - i ići dalje.....

Ali, bol osjećaš i dalje - i dublje - i dovoljno je da netko samo površno takne bolno mjesto - već Ti se plače; i ne znaš bi li vrištao od jačine boli (a malo kome se možeš požaliti, a da Te razumije!) ili gutao suze, koje se same od sebe slijevaju i izlaze i izlaze - ne bi li bar malo ublažili tugu....

No, eto - i to je iza mene; i što bi rekli - mora se dalje; mora se bolje....

Vole Vas L +B+ G

Bajaga; Mani; ja

luki2

Druženje s Bajagom u "Dallas Music Shopu" .....Odrastala uz njegove pjesme....Ajde, recite nije li fotka sjajno ispala?! :)))) Čak i ja, totalno nefotogenična - ispala solidno....:)))))

Nego, osjećam nekako da sam ostala "dužna" kod Mani.....Jako me se dojmilo kako je govorila o ljubavi; i o tome kako je jako važno biti u ljubavi - ali, i koliko je teško....Jer, uvijek slijede - rastanci...A njih - kaže Mani - treba znati preživjeti....
Također, plakala sam kad je Mani govorila o smrti svoje kćerke, za čiji se život borila svim snagama....Kaže da je dugo, dugo nakon tog gubitka živjela u jednom šizofrenom stanju; kao podvojena: jedna Mani, profesionalka i kazalištarka, i druga Mani, mama koja ne može povjerovati da je njeno dijete mrtvo - te radije o njoj razmišlja kao da se preselila na groblje, kao da je otišla živjeti na Mirogoj - gdje naprosto ima više zraka nego u gradu.....
Preteško....Ja sam osobno doživjela slična dva gubitka: jedan gubitak bio je moj (polu)brat, koji je umro od tumora na mozgu; a drugi gubitak, o kojem mi je osobno jako teško govoriti i zato to do sada i nisam činila, je moj osobni gubitak - spontani gubitak moje bebe, gdje nisam dobila ni mogućnost upoznati je i zagrliti....Cijena je to čega?! Karijere, pisanja, stresa (štitnjača); ne znam više čega?! Samo znam kako sam se osjećala u tom trenutku i koliko se preispitivala...Baš kao Mani...

Suze mogu teči od preveliek sreće, ali i od prevelike boli....I ne možeš reći tom pritisku: sada stani, ne želim da me više tako mučiš; ne želim da me tako boli....Jednostavno - sa suzama odlazi i djelić Tebe.....I tu nema pomoći. Nema: Bože, popusti pritisak, ne mogu ga izdržati....Izvoliš ga isplakati - i ići dalje.....

Ali, bol osjećaš i dalje - i dublje - i dovoljno je da netko samo površno takne bolno mjesto - već Ti se plače; i ne znaš bi li vrištao od jačine boli (a malo kome se možeš požaliti, a da Te razumije!) ili gutao suze, koje se same od sebe slijevaju i izlaze i izlaze - ne bi li bar malo ublažili tugu....

No, eto - i to je iza mene; i što bi rekli - mora se dalje; mora se bolje....

Vole Vas L +B+ G

Bilješke o Finskoj: energetika – znanost i tehnika – obrazovanje

zoranostric

Finska se u svojem razvoju u posljednjih nekoliko stoljeća može usporediti s Hrvatskom. Finci su bili narod seljaka, podjarmljen do Šveđana. Šveđani su od 17. stoljeća počeli modernizaciju, napredovali su industrija i kultura, dok je Finska ostajala agrarna, podjarmljena provincija. U 19. stoljeću Finska dolazi pod političku vlast Rusije, ali su Šveđani zadržali dominaciju u društvu, kulturi, ekonomiji. Slična situacija bila je u to doba u Hrvatskoj, pod dvostrukom dominacijom Austrije i Mađarske. Postepeno se javlja nacionalni pokret (Finci i Hrvati spadaju među "zakašnjele nacije").

Sredinom 20. stoljeća, Finska je još bila slabo razvijena, većina stanovnika seljaci, kao i tadašnja Hrvatska. Slijedećih desetljeća, obje su doživljavale ubrzani razvoj, modernizaciju, industrijalizaciju, urbanizaciju.

Danas je razlika očita, čak drastična. A svakako se ne može svesti na beskonačno jadanje da su krivi komunizam i Srbi. Dobrom strategijom, kroz desetljeća, može se napredovati. Finci i Hrvati učinili su neke bitno različite strateške izbore - i što je bitno, i dalje ih čine.

Povod za ovaj tekst je članak, objavljen na mrežnom sjedištu renewableenergyworld.com: Finland's New Energy Solutions. Govoreći o znatnim prinosima male Finske u energetici, spominju opće strateške smernice, koje su slijedile finske vlade, koje su to omogučile.
Prema The Economistu, Finska ima najbolje obrazovano stanovništvo u svijetu, osobito u znanosti i matematici. Njena industrija usko surađuje s univerzitetima, koji su visoko uvažavani. Društvena okolina je izvanredna za startup kompanije i znanstvene parkove. Fokus na visoke tehnologije i istraživanje koristi i drugim područjima ekonomije. U energetici, nacija od 5,4 milijuna ima iznenađujuće velik broj međunarodno uspješnih kompanija i može se opisati kao rasadnik energetskih istraživanja. Neka od područja: skladištenje energije u obliku vodika, organske solarne ćelije, proizvodnja vodika za gorive ćelije koristeći rasplinjavanje biomase u fluidiziranom sloju, fotoaktivni slojevi, nanostrukturirane elektrokemijske solarne ćelije...
O obrazovnom sustavu u Finskoj može se naći gomila pohvalnih tekstova na Svemrežju. Neke bitne strateške odluke potječu od kraja 19. stoljeća, a velika školska reforma izvršena je početkom 1970-ih.

Jedan sažeti spisak natuknica na hrvatskom: 26 zadivljujućih činjenica o finskom sustavu obrazovanja

Stručni članak u pedagoškom časopisu "Metodološki ogledi", svibanj 2011.: Radojko Damjanović: FINSKI OBRAZOVNI SUSTAV. Refleksija na studijsku posjetu.

Tekst na mrežnom sjedištu Veleposlanstva Finske u Hrvatskoj: Škole u Finskoj – Ključ uspješne nacije.
Uspon finskog društva tijekom druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća do jedne od najbogatijih zemalja u svijetu većinom potječe iz zahtjeva stanovništva za javnim obrazovanjem te ulaganja države u obrazovni sustav.
Već u 19. stoljeću, donesene u važne odluke koje su bile začetak stalnog uspjeha obrazovnog sustava. Finska se odlučila za obrazovanje za cijelu naciju. Na taj način zemlja je izbjegla nejednakost između obrazovane elite i neobrazovane niže klase društva. Želja stanovništva za stjecanjem znanja također je doprinijela jednoj općoj vjeri u obrazovanje.
Škola treba osposobiti učenike da budu uspješni u natjecanjima, ali ključni pristup u obrazovanju jest podrška, a ne natjecanje.
Jedna od najboljih osobina finskog obrazovnog sustava je garancija da će svi imati jednake prilike za obrazovanje, bez obzira na društveni ili ekonomski položaj. Umjesto na natjecanje i usporedbe među učenicima, srednje škole se fokusiraju na podršku i vođenje učenika kao pojedinaca. (...) Prema međunarodnim procjenama, jedna od posebnih prednosti finskih škola je način na koji škole pružaju podršku učenicima koji se bore s teškoćama učenja ili im je potrebna neka druga vrsta podrške. (...) Fincima se tijekom cijelog života nudi besplatno obrazovanje, od vrtića pa sve do najvišeg akademskog stupnja.
Kako društveni razvoj postavlja pred društvo nove i sve složenije zadatke, kvalitetno obrazovanje postaje sve bitniji temelj za suočavanje s promjenama. Bitno je imati širu perspektivu, izbjeći "fahidiotizam", biti zainteresiran i za razumijevanje društva i za društveni aktivizam.
Od Finaca se očekuje da budu informirani o velikom broju društveno važnih pitanja. Pronalaženje rješenja za probleme s kojima se društvo suočava – klimatske promjene, globalne ekonomske promjene, sve starija populacija, rizici vezani uz suvremenu tehnologiju, pandemije i masovne migracije – traže promjenu načina života i novu vrstu aktivizma. U Finskoj ali i u svijetu rastuća bujica informacija i kretanja ljudi stvaraju nove izazove za tradicionalno obrazovanje.
Značaj prirodnih znanosti, matematike i tehnologije nipošto nije u sukobu s interesom za druge oblike duhovnoga života, kao što je umjetnost. Naprotiv, kreativnost na različitim poljima međusobno se ispomaže.
Entuzijazam učitelja i učenika u Meilahti školi je unaprijeđen suradnjom s različitim organizacijama, uključujući i umjetničke institute, sportske klubove i lokalnu crkvu. Različiti projekti pomažu školi držati korak s razvojem računalne tehnologije i napretkom na drugim poljima. (...) Umjetnost i praktični predmeti su izuzetno važni. Predmeti gdje se možete izraziti podržavaju uravnoteženu osobnost u razvoju.

Portal h-alter je u veljači o.g., pod naslovom Što će Finska slijedeće učiniti?, objavio prijevod intervjua koji je Cathy M. Rubin, autorica bloga The Global Search for Education, vodila s Pasiem Sahlbergom, autorom knjige Finnish Lessons: What Can the World Learn from Educational Change in Finland? Jedna od vrlo zanimljivih stvari o kojima govori jest kako je dvostruki sustav srednjega školstva, s gimnazijama i stručnim školama, u Finskoj postao uspješan.

Prvo, nastavni plan i program u strukovnim školama prilagođen je gimnazijskim standardima. Time se svim učenicima u strukovnim školama ponudilo više općih predmeta. Drugo, značajan udio stručnih predmeta prebacili su se na stvarna radna mjesta gdje učenici mogu u praksi naučiti znanje i vještine koje su im potrebne za njihova buduća zanimanja. Treće, od strukovnih se škola i gimnazija očekivalo da osmisle i omoguće učenicima više fleksibilnosti i veći izbor. To je dovelo do povećanja broja učenika sa završene dvije srednje škole, i strukovne i gimnazije čime su zaslužili pravo prijave na sveučilišta. Naposljetku, novoosnovani ne-sveučilišni sustavi visokog obrazovanja omogućili su maturantima strukovnih škola daljnje obrazovanje.

Finci nisu opijeni dobrim rezultatima svojih učenika u međunarodnim takmičenjima, kaže Sahlberg. Važnija im je ukorijenjenost i podrška obrazovnom sustavu među stanovništvom.

Ova globalna slava je bila zapravo prilično neugodna za nas. Finski nastavnici nisu oduševljeni PISA-om, TIMSS-om ili bilo kojim drugim međunarodnim usporedbama. Mi bi radije da se Finska vidi kao zemlja u kojoj četiri od pet poreznih obveznika vjeruje našem javnom školskom sustavu, i gdje tri od ukupno četiri građana misle da je naš javno financirani obrazovni sustav najznačajniji finski uspjeh od osamostaljenja 1917. godine.

On ne kaže da je finski obrazovni sustavn nužno najbolji na svijetu. Nacionalne specifičnosti moraju biti uvažavane.

Mnogi uspješni aspekti finskog obrazovnog sustava duboko su ukorijenjeni u našu kulturu i vrijednosti, koje se razlikuju od onih u SAD-u. Primjerice, visoka razina povjerenja u ljude i institucije, težnja jednakosti i pravednosti u društvu i životu, te spremnost plaćanja poreza za opće dobro su samo neki od finskih okolnosti koji ne postoje svugdje.

Tu su vrlo očite razlike i u odnosu na Hrvatsku.

Pogledajte Video s predavanjem Pasia Sahlberga u prosincu 2011. (79 minuta), na engleskom, povodom izlaska njegove knjige u SAD.

Kad Sahlberg spominje »ukorijenjenost u kulturu i vrijednosti«, možemo imati na umu pojam "mentalitet" (postoji zanimljiv blog na engleskom nazvan Finnish mentality, koji uređuje grupa finskih srednjoškolaca). Teško ga je definirati, pa se obično moramo zadovoljiti opisima; pojavljuje se u znanosti o povijesti u proučavanju "procesa dugog trajanja".

Mi u Hrvatskoj često svaljujemo krivicu za to, što smo kao nacija neuspješni, na naš "mentalitet". S puno razloga svakako; ali mentalitet, iako se mijenja sporo, ipak se može mijenjati. »Povjerenje u ljude i institucije, težnja jednakosti i pravednosti« nisu, sigurno, nešto što je nasljeđeno iz "starih dobrih vremena". Oni su se stvarali s vremenom. Nedavno je jedna usputna opaska predsjednika hrvatske vlade izazvala interes javnosti za građanski rat, koji se u Finskoj dogodio 1918.. Ali u povijesnom razvoju Finske, bitne stvari događale su se prije i poslije toga.

Izvorno objavljeno na blogu "Ekološka ekonomija"

Dani otvorenih butiga

broduboci

U prvom srednje imali smo profu iz fizike koji je svim učenicima predstavlja strah i trepet. Dobro ajde, možda pretjerujem, bija je više trepet nego strah, ali u svakom slučaju, Radenko Maras je tih godina važija za jednog od najautoritativnijih (uf, jedva sam napisa ovu rič) profesora u školi. Zdepast i nabijen, kvadrataste glave spuštene među širokim ramenima, više je sličija na boksača velter kategorije nego li na profesora fizike.

Kad bi on drža predavanje, nisi smija reć ni zuc, a kamo li se okrićat oko sebe ili nedajbože gledat kroz ponistru. Zna je kod svakog učenika pripoznat momenat kad bi mu pala koncentracija i misli odlutale ko zna di. Ni pet ni šest, čoknija bi te kredom u ćivericu i zaurla: O čemu smo sada pričali? O čemu smo sada pričali? Dok bi ti uspija izgovorit B-b-b-oyle-Mariottov zakon, već bi ti zalipija asa iz zalaganja.

U to vrime, takvi se postupci nastavnika nisu smatrali zlostavljanjem nego sastavnim dijelom pedagoško-odgojnog procesa.
Jednom nam je drža predavanje o impulsu sile i količini gibanja. Čoviče, pojam impulsa sile smo još i mogli nekako razumit, to kao ono kad nekom daš frnjok, valjda je to impuls sile, ali jebate šta bi to tribala bit količina gibanja? Količina je mjera za nešto opipljivo, cukar, sol, brašno, fažol, kukumare, ali kako ćeš doć na pazar i reć - dajte mi tri kila gibanja?
Da vam buden iskren ni do dan-danas nisam uspija skontat šta je tribala značit ta količina gibanja, ali imam opravdanje - nisam kriv ja nego profesor!

Naime, šta se dogodilo? Vjerojatno je čovik na malome odmoru prije našeg sata skoknija da prostite, do konduta, učinija već šta je triba učinit, ali za nevolju, nije dobro povuka patent na gaćama prema gori. Hm, ma ne da nije dobro povuka, nego ga nije nikako povuka! Naravno, nama berekinima u razredu tribalo je otprilike tri nanosekunde vrimena da to primjetimo.

Odma su učionicom počeli kružit značajni pogledi sa blagom dozom čuđenja koje je težilo zaprepaštenju, naravski da to niko nije smija izgovorit naglas, ali se sa usana moglo pročitat "otkopčana mu je butiga", "otkopčana mu je butiga"!
Dok se autoritet strogog profesora topija pred našim očima ka kugla straćatele na plus pedeset, mi smo teškom mukom pokušali glumit ozbiljnost. Sve bi bilo dobro dok bi zabili nos u bilježnicu ili u pod, ali čim bi se pogledali međusobno, počeli bi piševi!

Shvatija je i on da se nešto čudno događa i svako malo bi nervozno pita "čemu smijeh", "čemu smijeh"? Ma šta čemu smijeh, kako ćeš najstrožem profi u školi reć da mu je otvorena butiga, da nije zakopča patent i da mu iz gaća bljeskaju bile mudante!?
U nekom trenutku prozva je prgavu Meri i diga je na noge. Razredom je zavlada tajac. Meri su mnogi smatrali tukom, ali nepravedno, recimo da u to vrime nije znala iskazat svoje potencijale. Uz sve to, prgava Meri je zapravo bila teška trtašica mada je stalno glumila neustrašivu mangu.

Da čujem - uporan je bija profesor - šta je toliko smiješno?
Druže... (eh da, tada su i profe bili drugovi), ja... ja... ne znan...
E kad ne znaš, sad ću ti zatefterit jednoga... Čekajteeeeeee, zavapila je prgava Meri!
Dakle, čemu smijeh?
Druže, ovi, kako da van rečen, ajmemajkoisuseidivice, otvorena van je butiga!
Mooolim, kakva butiga, o čemu to govoriš?

Pa ta... na gaćama - Meri značajno uputi pogled prema intimnim zonama profe Marasa ka da je s njime oduvik „na ti“.
Maras je isti čas razjapija ustima ka šampjero, pa zaglumija semafor, najprije je pozelenija, nakon tri sekunde požutija, da bi se na kraju zaškarpunija toliko da smo se pripali da će mu oči iskočit. Pobrkali mu se svi nogući impulsi sile i količine gibanja.

Ti jedna… bezobraznice, kako te nije sram – okomija se profa na bidnu Meri, a njoj samo šta suze nisu počele klizit.
Ma pogledaj molim te gdje ona gleda!
Ali druže…
Dosta, da te više nisam čuo!

I tako je prgava Meri ni kriva ni dužna platila laštru za sve naše grije, i moram priznat da me i danas grize savjest zbog toga.
U svakom slučaju, odavno već nisam čuja za taj izraz da je nekome „otvorena butiga“, ko zna, može bit da su danas botuni na gaćama čvršći, patenti kvalitetniji pa se to rijeđe događa.
Ali dobro se sićan, makar sam ima samo četiri-pet, kako bi me mater uvik upozoravala „zakopčaj butigu“. Današnja dica nemaju takvih problema, postole su im na čičak, gaće na kurdilu, tako da se ne moraju opterećivat našim traumama, oće li nam u odlučnom trenutku ono „sramote“ provirit iz gaća.

I zapravo, oduvik mi je bija interesantan taj izraz „butiga“ za ono šta bi se književno reklo rasporak, odakle je doša, kako se veza za tako hm, jednostavnu stvar? Zašto baš butiga? Može bit zato šta je svaka butiga je puna dragocjene robe, koje pravi gazda mora brižno čuvat i u pravom trenutku dobro unovčit.
Ko zna, nisam baš pratija tu problematiku u zadnje vrime, ali ne virujem da je Linić propustija uvalit fiskalne kase čak i u intimne zone. Čim se u našim gaćama dogodi neka značajna transakcija, da ne rečen - količina gibanja, djelatnici ministarstva financija promptno reagiraju i odrižu nam svoj dio. A u pedeve!
Inšoma, uzimajući u obzir da vrlo skoro na snagu stupa blažena šutnja, ja ću se držat one da neću puštat politiku u svoju butigu. Šteta butige.

Stil

cool

Zadnja 24 sata

Trenutno