Kreativni odjel

'SPIG'-ov GOST UREDNIK - ANTUNTUN

narodnapolitika

Pozdrav!
Nakon što se gospodin Antun popiškio na moj prvi prijedlog da bude urednik dao sam mu rijetku priliku da uzme literarnu kuburu i ubije 'SPIG',a on ne da ga nije ubio već se upisao zlatnim slovima u 'SPIG'-ov HALL OF FAME.
Ne znam za Vas,ali čovjek stvarno ima duha i svaka čast.
Za one koji žele znati više spomenut ću da je od jučer pokrenut 'SPIG'-ov FACEBOOK DELUXE EDITION'. S obzirom da se u fejs razumijem kao Mara u krivi kurac nemojte mi zamjeriti početničke greške,a svi fanovi koji žele uživati u tom Facebook izdanju neka naprave korak naprijed.
Di ćete Vi papci?
Toliko od mene!
A sad uronite u čaroliju!

ANTUN-TUN SAMO NA 'SPIG'-u!


LEGALIZACIJA


Sve što ste oduvijek željeli saznati o legalizaciji ... o tome, kasnije!


Uvod


Prvo,malo engleskog za početnike:

Handle with care - rukuj se s carem
- dogovori se s carem
- kompozitor Händl sa kerom

(objašnjenje: engleski je jezik s mnogo fraza koje imaju različita značenja, pa je za njegovo učenje potreban učitelj ili učiteljica koji uz ta znanja imaju i pravilan izgovor. Studentima se preporučuju dvije profesorice (radi pristupačnih cijena, op. ur.): prof. Kosor i prof. Antičević-Marinović). Za kolege i kolegice slovenskog govornog područja (tukaj, tudi, na slovenščini) tu je prof. Alenka Bratušek, prosim lepo.


Što je SPIG?


Nije lako napraviti dobru epizodu, ni SPIG-a, a niti bilo kojeg drugog bloga bez truda i znanja. Stoga, iako nisam ostao trudan, pred Vama je (i onom sedmoricom vjernih koji ostavljaju komentare) jedna briljantna epizoda, pravi dragulj pisane riječi! (ovaj je gori od samog Igorowskog, ili Igy samo laže da ima gosta urednika?). Hm...

Krenimo...


Sex. Zapravo, sport.

Urednici SPIG-a u početku su željeli pisati o sportu, no kako su to ipak pametna bića, stavili su radije sex kao prvu riječ u skraćenicu SPIG-a, znajući da sportske stvari i onako nitko ne čita...No, bez obzira na taj marketinški trik u početku su imali od nula do jednog čitatelja koji su ostavljali komentare...danas je stvar puno drugačija, SPIG se čita od Vardara pa do Triglavaaaaaa, od Đerdapa pa do Jadranaaaaaa... (dalje neću, jer ćemo izgubiti jednog cijenjenog čitatelja i komentatora).
Njihovo je poslanje na Blogu bilo sasvim jasno: puno dobre zajebancije i obrazovanje neukog puka*. No, dok humor ima svoj smjer i puno ga ljudi shvaća, školovanje se neuka puka otelo kontroli iz jednostavnog razloga što je obrazovanje proces od potpunog neznanja prema intelektualnoj neizvijesnosti... (što ovaj tupi). I što je ostalo? Ma, predivan, intelektualni humor, začinjen crticama obrazovanja – upravo onoliko koliko blog-čitatelj može podnijeti...(I TKO GA NE BI VOLIO-OP.A.)

Primjer, kažete...Evo, npr. sport:
O sportu se zapravo nema što pisati: čega god da se Hrvati ili njihovi gosti (Ružo, Ružice) uhvate, odmah su u vrhu...Apsolutno je u tome nebitno da su Englezi izmislili nogomet ili Koreanci borilačke sportove, Slovenci skijanje(?? To je gruba šala...he, he), pripadnici Lijepe naše (i njihovi gosti) čine sve vrhunsko u sportu, samo da ne bi morali – raditi! Sad kad ste saznali tajnu uspjeha u domaćem sportu (športu), možete mirnije spavati. Jer, na ovome blogu sigurno nikada nećete pročitati slijedeće: Tko zaslužuje pismo u prvo proljetno jutro još neprobuđenog dana dok se vjetar smiruje u krošnjama drveća, grana, crnih od vlage tek zaboravljene zime?**.


*puk – narod, biračko tijelo, ovce
** antun, gost-urednik, iz neobjavljenog romana Sarajevska kronika

Uz sport, naravno, ide i – glazba (ili: A sada, sport i glazba):

Život je zajednica čovika i mora

magarac-jedan

Glazbena za početak: Arsen Dedić - Doplovit će Rex

Kad gledam malo oko sebe sve više mi se stvarnost čini nestvarnom , realno nerealnim, korisno beskorisnim, lijepo ružnim, veliko malim.
Slušam i ne vjerujem što sve ljudi govore, nekad ne vjerujem ni kakve gluparije sam znam izgovoriti (svako malo sam sebe iznenadim).
Kad je toliko važnih stvari oko nas i moramo se svrstavati oko važnih tema, svak uglavnom drži monolog. Nema tu puno mjesta za mene, priključujem se pokretu nestvrsanih i bježim u svijet knjige, poezije, mašte.

A tamo ono što me zadnje vrijeme velikim dijelom preokupira je ideja o bibliobrodu. Brodu knjižnici koji obilazi otoke i ljudima donosi knjige i goste što pišu knjige ili pričaju o njima ili rade predstave prema predlošcima iz knjiga.

Umjesto spajanja otoka s kopnom ja bih spajao otoke s knjigom, otok s otokom, pisce s čitateljima, ljude s maštom.
Umjesto turista i njihovih novčanika, na otoke bi dovodio ljude s njihovim knjigama, idejama, snovima.

Nije važno samo da se otoke povezuje s kopnom. To dovodi do ideje da je život negdje drugdje, na kopnu, i da može doći samo s kopna. Uostalom, čemu toliki napor da se poveže jedno mjesto bez posla i perspektive s drugim mjestom bez posla i perspektive. Drugačje veze nam trebaju.

Kakva je to ideja da su stranci tu samo da donose eure, ne valja kad tako gledamo ljude, mogu nam dati i puno više i vrijednije od novca, a i mi njima možemo dati više od klape i pljeskavice, masline i apartmana.


A ne bi bibliobrod bila loša ideja. Umjesto mnoštva knjižnica ili mjesta bez knjižnica mogli bi imati jednu pokretnu koja bi dolazila u mjesto.
Brod bi mogao imati i kabine za goste. Tu bi bogli boraviti npr. glumci koji bi onda po mjestima djeci i odraslima davali predstave, ili oni koji bi održavali predavanja, gosti pisci. Slično kao što u gradskim kulturnim ustanovama imamo.

Otočka mjesta uglavnom imaju i nekakve društvene prostorije gdje bi se te predstave i predavanja mogla održavati. Često je veliki problem doći na otok, naći mjesto za prespavati, dovući opremu ili neku izložbu umjetnina. Ovako bi jednim brodom lako mogli do mnogih mjesta dovesti i ljude i stvari.

A mogao bi i dio kabina na brodu služiti i za iznajmljivanje gostima za lagani kruzing od otoka do otoka i to kroz cijelu godinu. Tako bi se i pokrio dio troškova i smanjla mogućnost da broda nestane zbog nedostatka sredstava za kulturu.
Dio bih izdvojio i za predstavljanje i prodaju otočkih proizvoda tako da se ljudi malo povežu, da vide što se sve radi na drugim otocima.
Ono što se može proizvesti na jednom otoku vjerojatno može i na drugom, a i ono što ljude na jednom otoku zanima vjerojatno će zanimati i na drugim otocima.
To bi po meni bilo dobro jer u mjesta i otoci dosta slabo povezani jedni s drugima i često niti ne znamo što se sve događa na susjednom otoku.

A kad smo kod knjiga i mašte i brodova tu se uvik sitin Arsena i one njegove pisme

Brod s mojim imenom

Kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu

pa da nastavim one pruge
koje sam činio prije
po bezimenim uvalama
Srednje Dalmacije

Neka tuda vječno luta
i nikad sidro ne spušta
brod s mojim imenom
kao prokleta duša

Boljima dajte aleje
i dajte trgove njima
ja ne mogu zamisliti - više
nikada na Kornatima

Nek ima ime moje
trabakul, tender, bracera
važno mi je da plovim
važna mi je nevera

i da mi pokazuju pute
u beskraju i tmici
moji mrtvi prijatelji -
danas svjetionici.

I uvijek sam mislio kakav bi to bio brod, pa mi se čini da bi jedan s knjigama bilo baš prava ideja. Neka nosi knjige ljudima kad već trgove i aleje prepušta "boljima" od sebe. Takav brod, takav spomenik ne treba čuvati policija, niti će divljaci na njega trošiti novce.
Spomenik što nosi knjige? Spaja otok s knjigom? Ljude sa znanjem? Brod da plovi među našim otocima, a nije megajahta pa što je to?

Naravno, to je nešto beskorisno, neučinkovito, neprofitno. Oko ideje bibliobroda se ljudi neće poklati, niti će organizirati stožere, referendume i prosvjede i baš zato mi se ideja sviđa.

Za kraj opet glazbene i to dvije.

Eric Serra - Virigin Islands (from The Big Blue Soundtrack)

Arsen Dedic - Jedrima oko svijeta (glavna tema)

Medeni Milan

nepoznatizagreb

Zeleni val. Snimio: Vanja

Pogledajte "Medenog" i OVDJE (gdje ćete naći i još jednu poznatu facu!), a neke poznate likove ćete naći i OVDJE ..

INTERVJU: Arsen Dedić

knjigoljub

Na OVOME LINKU
u prilici ste čitati
izuzetan intervju s Arsenom Dedićem,
u kojemu bard govori
o ruskoj književnosti, glazbi,
susretima s Okudžavom, Sartreom
i još o mnogočemu...

Na OVOME LINKU dostupan je video-klip na kojemu Arsen pjeva na ruskom...

Koncert u zagrebu!

porota

Koncert u organizaciji Art Clubbinga - https://www.facebook.com/artclu88in9

Lokacija: Prostor Do

Vrijeme: Četvrtak 30.05.2013. u 21 h

Ulaz: Slobodan!

Porota će svirati nakon Igora Bakse (live acoustic), a osim u koncertu možete uživati i u izložbama Pande 160 i Juraja Odrcica.

...............................................................................................................
Mladi i već dokazani glazbenik Igor Baksa, s bogatim iskustvom kao solo izvođač i frontmen etabliranog benda KOM3DIJA, a koji ujedno plijeni pozornost publike i medija jednom od najupečatljivijih uloga u novoj hrvatskoj senzaciji „Crna kuća – mjuzikl u boji“, za predstojeću ljetnu sezonu pripremio je poseban akustični glazbeni program.

Igor Baksa iskusni je glazbenik, ali i glumac i pisac, što pridonosi kreativnosti i osebujnosti njegovih nastupa, omogućuje mu veliku interakciju s publikom kada je to potrebno, te njegov program čini iznimno prilagodljivim i prepoznatljivim za razne prigode i prostore.

Kao glazbenik frontmen je benda Kom3dija, ali nastupa i kao solo kantautor. Dobitnik je nekoliko nagrada za pjesme (MEF 2011. i 2012., Lastovo otok glazbe 2011., Kre Mure i Drave 2008., Pjesmom do srca 2009.). Dobitnik je i nagrade ASSITEJ za najbolju scensku glazbu u dječjoj predstavi 2010. godine. S Kom3dijom je izdao dva albuma, a isto toliko i samostalno. Kao glumac amaterski igra predstave od 1997., a profesionalno od 2008. godine. Matično kazalište mu je KD Pinklec, a do sad je kao slobodnjak radio u HNK Varaždin, DK Dubrava i Scena Velika Gorica. Zajedno s ekipom koja igra u predstavi Dječak Ivek i pas Cvilek osvojio je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu u cjelini 2010. godine. Kao spisatelj trenutno piše blog Kaj te briga, a bavio se i dramskim i novinarskim radom. Izdao je dvije knjige - Urbanomija, 2004. i Kotač u osmici, 2006.
..............................................................................
Panda 160, ulicni umjetnik koji se voli zavuc u neka skrivena mjesta da crta po njima, nesto kao parazit, no miroljubiv i emocionalan kao sto se vidi na slikama. Streetartom i graffitima se bavim vec 7 godina . Izlozba je kolekcija od nekih 20-30 slika koje prikazuju jednostavno patnju!
...........................................................................
Juraj Odrčić rođen je 1979g. u Zagrebu gdje je završio Školu primjenjene umjetnosti i dizajna- smjer slikarstvo. Sudjeluje na brojnim likovnim kolonijama i skupnim izložbama. Do sada je imao nekoliko samostalnih izložbi. Živi i radi u Velikoj Gorici.
..............................................................................

Carigradska priča

sanjarenja56

Kako ispričati priču o gradu u koji sam zaljubljena od prvog susreta 2005? Tada sam ga vidjela na najljepši način, jer mi je priču o njemu pričao najbolji vodič, čuveni Limo. Tko ode tamo, neka traži Lima ... Ovog puta neću vidjeti sve, ali će mi pomoći sjećanja na već viđeno da u malo vremena doživim što više. Vežite se, slijećemo u grad gdje se ljube Istok i Zapad, grad od 15-20 milijuna ljudi, gdje svakog dana iz azijskog dijela 3 milijuna ljudi prelazi u europski dio da bi radilo u njemu.



Sa aerodroma Ataturk prvo ćemo proći staro europsko jezgra Istanbula. Pored nas će promicati zidine starog grada.

Kapija osmanlijske palače Topkapi svjedoči o sjaju stoljeća. Vrijedi je obići, pa s vidikovca baciti pogled od kojeg staje dah, na Zlatni rog, Bospor i Mramorno more.







Ništa nismo vidjeli ako ne posjetimo Aja Sofiju, pravoslavnu katedralu pa džamiju, pa sada muzej. Spremimo se na dvosatni red za ulazak! A unutra, ljepota!



U njenoj neposrednoj blizini je veličanstvena Sultanahmet džamija zvana Plava džamija. Za ulazak morate se izuti, ponijeti obuću u kesi, a dame staviti maramu. Ali vrijedi vidjeti njene plave ornamente!





Od ovog su se kamena računale sve destinacije od Istanbula do ostatka svijeta.

Obavezno treba posjetiti Misir Čarši - Egipatsku pijacu-pijacu začina, a zatim Kapali čaršiju, Veliki bazar. Pokušajte se tu ne izgubiti!



Ako se niste izgubili, prekoputa je poznata "Koska" sa okusima Orijenta.

Pređemo li čuvenim žutim taksijem most preko Zlatnog roga, eto nas u novijem dijelu europskog Istanbula. Tu obavezno treba posjetiti prelijepu posljednju palaču sultana, Dolmabahče. Posljednji državnik koji je tu prenoćio kao gost - bio je Tito!






Ako imate sreće, večerat ćete na otoku usred Bospora, s pogledom na most koji je poljubac Azije i Europe.

Ako želite uživati u anadolijskim igrama ili trbušnom plesu, tu su mnogi restorani, kao "Gar" ili "Kervan saraj"





Doviđenja, divni grade! Nosit ću te u srcu!




(photos by Valcer, ovaj, Šeherezada)

- Ah -

huc

Ah, toliko nepotrebnog uzbuđenja! Čitava ova fertutma oko gay-lezbian brakova samo je preludij u visoko-tehnološko društvo u koje smo već jednom nogom zakoračili i koje će u konačnici dovesti do aseksualnih jedinki (ostat će samo postojanje, spol više neće biti dio identiteta); u prelaznoj fazi do potpune nezainteresiranosti (polni nagon i reproduktivni organi = atavizam) seks će se vjerojatno upražnjavati sa mašinama koje će u čistom i sterilnom okružju pružati maksimalan užitak tj. rasterećenje novom čovjeku opterećenom novim zahtjevima svakodnevice. Pomisao da su se ljudi nekoć doslovno JEBALI! te se tako izlagali raznim neugodnim, a bogami i smrtonosnim spolnim bolestima u čovjeku sutrašnjice izazivat će gnušanje, odvratnost i prezir; nešto poput gnušanja današnjeg zapadnjaka pri pomisli na nečist u kojoj žive Indijci, Romi, afrički crnci, Aboriđini i drugi pripadnici trećeg, četvrtog, petog, kojeg li već svijeta.

Genetski modificirane bebe začinjat će se u epruvetama; kompletna trudnoća odvijati će se u savršenim uvjetima, ekvilibrijumu artificijelne maternice… Nema više divljanja hormona u trudnoći, suludih zahtijeva, postporođajnih depresija i sličnih govnarija. Samo Mozart, sestro, Mala noćna muzika i ostalo tra-la-la- la … Premda se rečeno doima kao science-fiction treba istaći kako već danas postoje artificijelne maternice koje su u mogućnosti iznijeti trudnoću od početka do kraja, no njihovu uporabu, baš poput kloniranja, ne dopušta etika. To će se vremenom promijeniti.

Djeca će kao DBP pripadati zajednici. Specijalizirani roboti skrbit će o njihovom «odgoju» tj. usmjerenju kao i o njihovim zdravstvenim, emocionalnim, psihičkim i drugim potrebama. Bionički čovjek kolonizirat će planete u sunčevom sustavu… Za 500 godina svijet će izgledati od prilike tako…

Istovremeno na planeti Čičkolits u sazviježđu Pimpis:

- Izvolite gospodine, svježi jajnici ženke homo sapiensa. Pogledajte kako su samo divne, narančaste boje.
- Pošto – upita doktor Kurjučić.
Zapravo raspituje se tek tako, u platnenoj torbi ima sve potrebne namjernice za Garakatus, jelo od furšinka, popovače, rumbatsnih trepetljikaša, sluzavih bakusa i perogina; jelo koje je rezultat dugogodišnje potrage za savršenim okusom. Na večeru pristižu dr. Fokner iz sazviježđa Brutalis, Pjenušlik Salitar iz sazviježđa Poantilus i dr. Frida Blej iz Banjgurasa.
- Svega 500 guldena epistolskih – kaže jajoglavi Šiptolio, trgovac ljudskim organima iz sazviježđa Ilirikus.
Dr. Kuirjučić odmahne rukom.
- Previše.
- Previše? Previše? Da ovo stigne svježe sa Zemlje moraš imati najbrži svemirski brod, model Abrazijum XCL-2000! S obzirom na to ovo je vrlo povoljna cijena. Pih, da previše!
Šiptolino prezirno pljune na pod.
Doc Kurjučić sjede u Ružičastog slona i naruči Blogn, osvježavajuć napitak sa planete Bimbo. Leteći poslužavnik sa pićem spusti se na stol. On otpije guc i pomisli – Ničeg boljeg od prvog gutljaja dobro rashlađenog Blogona. Zatim se posveti promatranju bioraznolikosti u kafiću.

Dva sata kasnije, u Malom Lošinju, karizmatik Judgović zapisuje upute o vječnom počivalištu:

... neka sanduk bude veći i dublji, 4x3m, i neka načinjen bude od stakla neprobojna, a potom dupkom ispunjen Jim Beamom, i neka moje nago, beživotno tijelo bude uronjeno u nj. Umjesto teškog mramornog pokrova ti stavi solarnu ploču što dovoljna bit će za vječno napajanje led lampi u grobu mračnom (tja znaš Johnny da ne volim spavati u mraku!) Kraj uzglavlja ostavi sljedeće knjige....

HALIMIN PUT

filmski

Redateljsko-scenaristički tandem Arsen Ostojić i Feđa Isović, iznjedrio je u 2012. film Halimin put u
kojemu se okreću susjednoj BiH istražujući period poraća u post dejtonskoj Bosni.
. Film istražuje odnose unutar
etničkih zajednica u kojima još uvijek vladaju rigidni, patrijarhalni običaji.

Radnja se odvija u ruralnoj Bosni, na razgraničenju dvaju kantona (muslimanskog i srpskog).
Jedna od najvećih zamjerki filmu ide na konto predvidivosti i ukoliko vam
IQ premašuje kritičnih 100, nakon 15 minuta vam je jasna ta "nedokučiva" misterija koja je potporna greda radnji.

Ipak, u Haliminom putu možete vidjeti upečatljivu izvedbu Mustafe Nadarevića u hiper-realističkoj sceni.
Dopadljiv je i Miraj Grbić Čombe koji vjerodostojno dočarava maskilističku figuru u toj izrazito religioznoj sredini.
Olga pak, Pakalović iz sebe izvlači ogromnu snagu i odlično se uklopila u ruralni ambijent:

Olga trči po blatu u dimijama točno onako kako se tamo trči u dimijama kad vas dragi u mečki čeka na puteljku.

Alma Prica u naslovnoj ulozi doima se kao da previše studiozno pristupa ulozi te se neke njene
scene mogu činiti preglumljavanima.

Halimin put sve u svemu, jest film vrijedan pažnje. Apsolutno ga se može toplo preporučiti.

HALIMIN PUT

filmski

Redateljsko-scenaristički tandem Arsen Ostojić i Feđa Isović, iznjedrio je u 2012. film Halimin put u
kojemu se okreću susjednoj BiH istražujući period poraća u post dejtonskoj Bosni.
. Film istražuje odnose unutar
etničkih zajednica u kojima još uvijek vladaju rigidni, patrijarhalni običaji.

Radnja se odvija u ruralnoj Bosni, na razgraničenju dvaju kantona (muslimanskog i srpskog).
Jedna od najvećih zamjerki filmu ide na konto predvidivosti i ukoliko vam
IQ premašuje kritičnih 100, nakon 15 minuta vam je jasna ta "nedokučiva" misterija koja je potporna greda radnji.

Ipak, u Haliminom putu možete vidjeti upečatljivu izvedbu Mustafe Nadarevića u hiper-realističkoj sceni.
Dopadljiv je i Miraj Grbić Čombe koji vjerodostojno dočarava maskilističku figuru u toj izrazito religioznoj sredini.
Olga pak, Pakalović iz sebe izvlači ogromnu snagu i odlično se uklopila u ruralni ambijent:

Olga trči po blatu u dimijama točno onako kako se tamo trči u dimijama kad vas dragi u mečki čeka na puteljku.

Alma Prica u naslovnoj ulozi doima se kao da previše studiozno pristupa ulozi te se neke njene
scene mogu činiti preglumljavanima.

Halimin put sve u svemu, jest film vrijedan pažnje. Apsolutno ga se može toplo preporučiti.

Godina mu je tek

nachtfresser

nije vrijeme
nevrijeme je
neizabrane noći



p.s.
eh dar se skrio

U KOJEM ĆEMO ZNAKU IZGUBITI?

pingvinski

Konstantin je mladost proveo na Dioklecijanovom dvoru, a kao jedan od politički najsposobnijih i lukavijih pojedinaca u carstvu ubrzo napredovao do pozicije guvernera Dalmacije, pa cara Zapadnog Rimskog Carstva a nakon ratova sa Maksentiusom i Likinijem postaje pontifex maximus. Simbol njegove vojske je bio Chi Ro, koji je simbolizirao Kristovo ime te označavao njegovu pripadnost Kršćanstvu. Premda je samo desetak posto Carstva bilo kršćanske vjeroispovjesti, Konstantin je odlučio kako će mu upravo ta religija omogućiti najbolji okvir za upravljanje Carstvom. Posebno su ga se dojmile stroge hijerarhijske strukture u crkvi te je biskupe angažirao kao svoje osobne emisare i 'zaposlenike'. Premda je propagirao toleranciju prema drugim religijama, Kršćanstvo je postalo službena religija te dobivalo značajnu financijsku potporu. Također je proširio u svim vojnim i političkim strukturama saznanje kako će pojedinac 'puno lakše i brže napredovati ako izabere pravu religiju'. Svjestan kako će ljudima trebati 'opipljivih dokaza' za prihvaćanje novog vjerovanja, svoju majku Helenu je poslao u 'Svetu zemlju' da pronađe (ili odabere) 'službena' sveta mjesta i relikvije. A sam je tvrdio kako se preobratio nakon sna prije bitke u kojemu mu se ukazao goreći križ na nebu i glas koji mu je poručio 'In hoc signo vinces'.

PROŠETAVANJE SJENA

blueveki

Fešta u BUREU

dbilos

Evo jos jednog starog posta koji cu ponoviti uz malo obrade. Mislim da ce vam biti interesantan osobito sada kad ima mogucnost da postavim i koji klip pa ce vjerojatno osjecaj biti potpuniji.

Tako sam se lijepo osjecao danas. Probudio sam se u pola sedam sto je nesto nevjerojatno za mene. Od kada se kao nesto pitam u ovom timu lagano smo i svoje dnevne obveze sa 8 pomjerili na pola devet, a sada ni devet sati nije kasno da se odradi to sto moramo. Ne kazem da sam lijen no jednostavno volim spavati i u miru piti jutarnju kavu.
Iznenadjenje za ove moje ovdje je kada se ustanem prije 8, a pola sedam je bilo stvarno vise nego neobicno.
Jutro je tako ugodno svjeze, morao bih to pokusati malo cesce uraditi.

Vec u pola sedam je bilo dvadesetak zena ispred crkve. Dok sam pio kavu skupilo se vec mnostvo ljudi i uz zvuke bubnjeva pocela je i pjesma. Misa pocinje u osam. Berhani je dosao da vidi da li sam jos raspolozen da idem sa njim u crkvu cim me je vidjeo da sam budan. Bili smo tamo petnaestak minuta ranije. Mislim da je bilo vise od stotinjak ljudi i prvi osjecaj nije bio bas najljepsi. Svi su gledali u mene kao da vide neko cudo i nije to bas tako ugodno. Kada su vidjeli da se znam prekrstiti to je bilo kao da sam napravio ne znam sto. Prihvaćen sam, svi su se poceli nesto smjeskati pogledavajuci prema meni, cak je bilo i nekih koji su se dosli rukovati sa mnom.
Zar to nije znak da sam prihvacen i dobro dosao,
Moram priznati da nas ne vole bas previse, no ipak ne pokazuju to obično toliko strasno. Na kraju krajeva nismo ni mi bas uvijek voljeli ovu moju novu "firmu" kada su bili kod nas. Sada se čak donose i nekakve daske i improvizira klupa da mogu sjesti, te me nude da se pomjerim u hladovinu. Ma dobro je nema problema meni je sve dobro samo vi svoga posla, hvala vam, nisam prestajao zahvaljivati na tolikoj pažnji no zaista mi nista nije trebalo osim da mogu biti tu sa njima i fotografirati.

Sa desne strane crkve su zene, sa lijeve muskarci. Prije mise nekoliko momaka udaraju u bubanj i plesu u krug a zene se ubacuju u pjesmu onim indijanskim poklicima koji se ne mogu ovako slovima docarati, Nesto kao Jujujujuju ( to je kao kada se djeca igraju indijanaca i lupaj se dlanom po ustima ). Interesantno.zbog toga sam radostan sto sada mogu ubaciti i koji klip.zvuk i nije bas najbolji no sto se moze Ne ipak se predajem ovo sa klipovima, stara sam skola i ne snalazim se a nemam bas puno vremena danas za instalacije, convertore i sl. Obećavam da ću se potruditi pa će biti i koji klip a za sada samo fotografije.
Kada sam stidljivo napravio prvu fotografiju vidjeo sam da se ne bune i nitko sretniji od mene. Iako mi je Berhani rekao da nema problema nije mi bilo svejedno da fotografiram, Afari to ne da ne vole, za njih je kada vide kameru kao da si uperio pusku u njih. Na to smo upozoreni i zbog toga i nemam bas puno njihovih fotografija, pametnije se ne igrati.

Uglavnom bio je dobar znak da se moze fotografirati. Nije da su ovo divlji ljudi i da se ocekuje da ce ti netko glavu skinuti zato sto si ga ruzno pogledao, neg je jednostavno glup osjecaj kada ne znas sto im moze smetati a smeta im dosta toga.
Misa je tekla onako kako sam nekada ranije opisao u jednom od postova.

Ispred crkve je postavljena prostirka na koju svi koji dodju i ostave neki dar za crkvu. Vecina ih donese svijecu, al bilo je tu jos nekih prostirki, sarenih krpica koje ce necemu posluziti, dva tri sarena kisobrana koji su zaista nesto posebno, novac i tako tko sta ima. Normalno da sam i ja dao novaca no poslije sam donio i nekoliko boca vode sto im je bilo posebno drago. Dva starca koji su sjedili na mjestu gdje su se ti darovi ostavljali su mi se uredno zahvalili rekavsi mi “Grazzia prego, grazzia.”

Cita se Biblija, dugo se cita. Poslije toga“ucitelj Biblije”, covjek koji nije obucen u svecenicke haljine tumaci to sto je procitano. Veliki govornik, slusaju ga ne trepnuvsi cijelo vrijeme dok je pricao.

Nakon njega jedan od dva svecenika takodjer odrzi isto toliko dugu propovjed no atmosfera je drugacija, vec se polako gubi koncentracija kod slusatelja,. Lagano se pricaju nesto izmedju sebe, ustaje se trazi deblja hladovina ili ugodnije mjesto za sjediti. Uglavnom kao da im svecenik i nije bas toliko interesantan kao ovaj prije njega.

Proslo je deset sati sto znaci preko dva sata je vec sve trajalo.

Morao sam da download-am fotografije jer sam imao vec dosta clipova i fotografija. Nakon onog obreda pljuskanja vode u lice i pijenja case vode ponovno su se ukljucili bubnjevi i pjesma. Procesija je isla u krug oko crkve, a u povorci su se nosile slike Andjela Gabriela i Majke Bozije sa Isusom u narucju i dva Andjela na nebu.

Okruzivsi tri puta oko crkve uz zvuke bubnjeva i pjesmu obred je zavrsio. Svi veseli, nasmijani, razigrani nisu obracali pozornost na to sto je vec skoro podne i temperatura na suncu je bila tko to zna kolika ako je u hladu 43.4.


Hrane u izobilju, indjere pune tacne kruzile su okolo i svi su uzimali i jeli ne prestajuci pjevati, Kada je jedna od tih plitica sa indjerom stigla do mene bilo je vrijeme da se lagano ispricam i odem odatle. Tjerali su me da ostanem i jedem sa njima. Sada sam vec bio kao jedan od njih, no Berhani koji zna da mi je muka kada cujem rijec "indjera" me je izvukao nekim izgovorom da moram ici. Hvala mu. Drugi razlog sto su me ipak pustili da ne probam indjeru je bio taj sto sam im obecao isprintati fotografije. To je bio dovoljan razlog da budu sretni sto idem.

Barem njih dvadesetak je, onako na kameri, pregledalo sve snimljeno i ne malo su bili iznenadjeni kada su pored fotografija vidjeli da je kamera u stanju snimiti i clipove, a tek sa tonom.

Sve u svemu lijepa zabava na kojoj sam se lijepo osjecao,.Evo samo jos par fotografija interijera crkve.

Žao mi je zbog klipova no snaći ću se valjda neki drugi put. Moram izmjenjati format u kome sam snimao

Fešta u BUREU

dbilos

Evo jos jednog starog posta koji cu ponoviti uz malo obrade. Mislim da ce vam biti interesantan osobito sada kad ima mogucnost da postavim i koji klip pa ce vjerojatno osjecaj biti potpuniji.

Tako sam se lijepo osjecao danas. Probudio sam se u pola sedam sto je nesto nevjerojatno za mene. Od kada se kao nesto pitam u ovom timu lagano smo i svoje dnevne obveze sa 8 pomjerili na pola devet, a sada ni devet sati nije kasno da se odradi to sto moramo. Ne kazem da sam lijen no jednostavno volim spavati i u miru piti jutarnju kavu.
Iznenadjenje za ove moje ovdje je kada se ustanem prije 8, a pola sedam je bilo stvarno vise nego neobicno.
Jutro je tako ugodno svjeze, morao bih to pokusati malo cesce uraditi.

Vec u pola sedam je bilo dvadesetak zena ispred crkve. Dok sam pio kavu skupilo se vec mnostvo ljudi i uz zvuke bubnjeva pocela je i pjesma. Misa pocinje u osam. Berhani je dosao da vidi da li sam jos raspolozen da idem sa njim u crkvu cim me je vidjeo da sam budan. Bili smo tamo petnaestak minuta ranije. Mislim da je bilo vise od stotinjak ljudi i prvi osjecaj nije bio bas najljepsi. Svi su gledali u mene kao da vide neko cudo i nije to bas tako ugodno. Kada su vidjeli da se znam prekrstiti to je bilo kao da sam napravio ne znam sto. Prihvaćen sam, svi su se poceli nesto smjeskati pogledavajuci prema meni, cak je bilo i nekih koji su se dosli rukovati sa mnom.
Zar to nije znak da sam prihvacen i dobro dosao,
Moram priznati da nas ne vole bas previse, no ipak ne pokazuju to obično toliko strasno. Na kraju krajeva nismo ni mi bas uvijek voljeli ovu moju novu "firmu" kada su bili kod nas. Sada se čak donose i nekakve daske i improvizira klupa da mogu sjesti, te me nude da se pomjerim u hladovinu. Ma dobro je nema problema meni je sve dobro samo vi svoga posla, hvala vam, nisam prestajao zahvaljivati na tolikoj pažnji no zaista mi nista nije trebalo osim da mogu biti tu sa njima i fotografirati.

Sa desne strane crkve su zene, sa lijeve muskarci. Prije mise nekoliko momaka udaraju u bubanj i plesu u krug a zene se ubacuju u pjesmu onim indijanskim poklicima koji se ne mogu ovako slovima docarati, Nesto kao Jujujujuju ( to je kao kada se djeca igraju indijanaca i lupaj se dlanom po ustima ). Interesantno.zbog toga sam radostan sto sada mogu ubaciti i koji klip.zvuk i nije bas najbolji no sto se moze Ne ipak se predajem ovo sa klipovima, stara sam skola i ne snalazim se a nemam bas puno vremena danas za instalacije, convertore i sl. Obećavam da ću se potruditi pa će biti i koji klip a za sada samo fotografije.
Kada sam stidljivo napravio prvu fotografiju vidjeo sam da se ne bune i nitko sretniji od mene. Iako mi je Berhani rekao da nema problema nije mi bilo svejedno da fotografiram, Afari to ne da ne vole, za njih je kada vide kameru kao da si uperio pusku u njih. Na to smo upozoreni i zbog toga i nemam bas puno njihovih fotografija, pametnije se ne igrati.

Uglavnom bio je dobar znak da se moze fotografirati. Nije da su ovo divlji ljudi i da se ocekuje da ce ti netko glavu skinuti zato sto si ga ruzno pogledao, neg je jednostavno glup osjecaj kada ne znas sto im moze smetati a smeta im dosta toga.
Misa je tekla onako kako sam nekada ranije opisao u jednom od postova.

Ispred crkve je postavljena prostirka na koju svi koji dodju i ostave neki dar za crkvu. Vecina ih donese svijecu, al bilo je tu jos nekih prostirki, sarenih krpica koje ce necemu posluziti, dva tri sarena kisobrana koji su zaista nesto posebno, novac i tako tko sta ima. Normalno da sam i ja dao novaca no poslije sam donio i nekoliko boca vode sto im je bilo posebno drago. Dva starca koji su sjedili na mjestu gdje su se ti darovi ostavljali su mi se uredno zahvalili rekavsi mi “Grazzia prego, grazzia.”

Cita se Biblija, dugo se cita. Poslije toga“ucitelj Biblije”, covjek koji nije obucen u svecenicke haljine tumaci to sto je procitano. Veliki govornik, slusaju ga ne trepnuvsi cijelo vrijeme dok je pricao.

Nakon njega jedan od dva svecenika takodjer odrzi isto toliko dugu propovjed no atmosfera je drugacija, vec se polako gubi koncentracija kod slusatelja,. Lagano se pricaju nesto izmedju sebe, ustaje se trazi deblja hladovina ili ugodnije mjesto za sjediti. Uglavnom kao da im svecenik i nije bas toliko interesantan kao ovaj prije njega.

Proslo je deset sati sto znaci preko dva sata je vec sve trajalo.

Morao sam da download-am fotografije jer sam imao vec dosta clipova i fotografija. Nakon onog obreda pljuskanja vode u lice i pijenja case vode ponovno su se ukljucili bubnjevi i pjesma. Procesija je isla u krug oko crkve, a u povorci su se nosile slike Andjela Gabriela i Majke Bozije sa Isusom u narucju i dva Andjela na nebu.

Okruzivsi tri puta oko crkve uz zvuke bubnjeva i pjesmu obred je zavrsio. Svi veseli, nasmijani, razigrani nisu obracali pozornost na to sto je vec skoro podne i temperatura na suncu je bila tko to zna kolika ako je u hladu 43.4.


Hrane u izobilju, indjere pune tacne kruzile su okolo i svi su uzimali i jeli ne prestajuci pjevati, Kada je jedna od tih plitica sa indjerom stigla do mene bilo je vrijeme da se lagano ispricam i odem odatle. Tjerali su me da ostanem i jedem sa njima. Sada sam vec bio kao jedan od njih, no Berhani koji zna da mi je muka kada cujem rijec "indjera" me je izvukao nekim izgovorom da moram ici. Hvala mu. Drugi razlog sto su me ipak pustili da ne probam indjeru je bio taj sto sam im obecao isprintati fotografije. To je bio dovoljan razlog da budu sretni sto idem.

Barem njih dvadesetak je, onako na kameri, pregledalo sve snimljeno i ne malo su bili iznenadjeni kada su pored fotografija vidjeli da je kamera u stanju snimiti i clipove, a tek sa tonom.

Sve u svemu lijepa zabava na kojoj sam se lijepo osjecao,.Evo samo jos par fotografija interijera crkve.

Žao mi je zbog klipova no snaći ću se valjda neki drugi put. Moram izmjenjati format u kome sam snimao

Soba puna ljubavi

metamorfoza

"Znaš mama, ja sam se zaljubila u P."...rekla mi je moja petogodišnjakinja.
Obećala sam da ću čuvati njenu tajnu, dok sam krišom promatrala onu puno stariju, koja svakim danom sve više nalikuje ženi.
Znam da ona ne želi priznati ni pod koju cijenu, ali ja znam kako miriši zrak u sobi zaljubljivanja.

Onaj koji ne priznaje, širi još veći sjaj. Zrači nekom čarolijom i spava posebnim načinom čuvanja tajne.
Ja mogu samo uživati gledajući život sam. I osjetiti taj miris divnih tajni i posebnih čežnji.
Zaljubljivanje je ipak moje područje .

I dok ih puštam i samo promatram, poput čuvara snova i tajni, ne znam da li im trebam reći da se zaljubljivati zaista treba čitav život. U ljude, trenutak, gradove, rijeke, dolaske i odlaske, riječi....
U život sam. Zaljubljivati se nebrojeno puta i na stotinu različitih načina. Gladno i žedno, čeznutljivo i lomno, jako, vrištuće, nježno, mahnito....
Važno je zaljubiti se...I pustiti se do kraja


I osjećam tu toplinu i metamorfozu zraka. Udišem taj zrak u sobi koja je toliko puna ljubavi. I nije važno u što ili koga, uzvraćeno ili ne, sa pokojom suzom ili puno smijeha, spavajući ili insomnično...
Nije važno niti da li je tajnovito ili javno, sa mnoštvo ispisanih riječi ili bez ijedne, sa pričom ili u tišini
Važno je nazvati se zaljubljenom, pustiti svoje ime neka leti daleko i usuditi se zavesti
Nekim, sobom, proljetnim zrakom ili uz puno treptanja zavesti se nedostižno
Pustiti sebe iz centra kadra, nasmiješiti se i kada nitko ne zumira i oštri, dodati sve moguće boje i nijanse
I osjetiti taj miris...kada je soba puna ljubavi..


I kada pomiješam par smeđih sa parom plavih zaljubljenih očiju, i dodam dašak svojih uvijek zaljubljenih ...
Znam da ću dobiti paletu boja u sobi punoj ljubavi...
Od kojih se ostaje bez daha