Kreativni odjel

Sve mi je Jasno,o Jasno

photonisa

Dani se vuku,a godine bježe
Jedva sam pohvatala vlastite misli i toliko toga mi se nakupilo u samo dva tjedna.Cijeli jedan život je prošao pored mene,u pišljivih 14 dana.
Ne znam bi li slavila svoju pobjedu i slobodu ili tugovala
U nježno pubertetsko doba uspjela sam pohvatati,kako ih je moja mati nazivala,sav ološ oko sebe.
Bilo je to šaroliko društvo vikendaša,mladih alkoholičara,narkomana,delikvenata svih sojeva,odbačenih i zaboravljenih


A ja sam...Slušala sam glasno glazbu,jako glasno od koje su moji starci dobivali nove sijede i pokoje mlado,krvarile su im uši dok sam se razvijala u buntovnicu,ali apsolutno bez ikakvog razloga.
Nisam dijete rastavljenih roditelja,umornog starog i ogorčene stare,moja obitelj je uvijek bila idila i čvrsti stup,ali to mi nije predstavljalo problem da se otrgnem iz njihovog gnijezda i odem u nekom svom pravcu.
Nikada nisam zaglibila kao ekipa oko mene,ali sam se igrala na ivici provalije.Nikakvi razgovori,monolozi,plač ni histerija nisu pomogli.Tjerala sam svoj neki čudni inat.
Razgovori sa psiholozima su urodili samo konstatacijom da imam jako razvijenu empatiju i da akumuliram tuđe probleme,doživljavam i preživljavam ih kao svoje,neki moj čudni totem pripadnosti i solidarnosti iako sam potpuno nesvjesna,bila daleko od toga.

S vremenskim odmakom od preko 10-ak godina staro društvo mogu prebrojati na prste jedne ruke,doslovno.Nisu imali svoj stup koji ih je izvukao,nisu imali zabrinutost i neizmjernu ljubav i strpljenje.
Još jedna moja duša je ugasila svoje svjetlo iza sebe,u samo fucking 32.godini.
Nisam išla na sprovod,vjerovala sam da tamo više ne pripadam.
Došlo mi je da navučem svoje stare,iznošene i pregažene crvene marte i raspalim Cobaina na cijeli glas da još jednom uši prokrvare,ali sam se sjetila da sam prestara za to i da to više nije primjereno ponašanje jer sam odavno zamjenila marte nekim novim obuvalima...I nisam...I neću...





She's a little lost girl in her own little world
She looks so happy but she seems so sad
ah ah oh yea oh oh oh yea
She's a little lost girl in her own little world
I'd like to help her I'd like to try
ah ah oh yea oh oh oh yea

BEOGRAD

alexxl

Beograd!

I ode on danas!

Odi, veslaj i šuti!
Nemoj mi neke fore.
Nazovem SB:
-alo, stiže,.... Pantelija, molim te pripazi na njega, a i da bude prvi,
maspater!, a i ovi svi naši!
-paaaaa....................
- ma jebi se, tako i nikao drugačije

I zovem danas pun kurac rodbine!

Aloooo, Srbija:
Žena pizdi, da koliko nofci!
Da kaj nofci tuko, nas bi šteli vidjeti, pa nek navijaju, nek nas gledaju.


OOooooo, kako sam sretan, oooooo, kako sam ponosan,
za Nas!
Za Hrvatsku, .........................




Ak je mogel Slovencima maznut medalju i pehara,
A valjda bu i
našima! !!!!


Sam da se razmemo, nama u kući je uvijek bila jedna jurišma,
a pošto smo pod zastavom R. Hrvatske,.........................

Premaliće

broduboci

Nekad su me čudile prognoze za ribare koje su se minjale deboto svake dvi-tri ure, i obično su izgledale ovako nekako - Dobro u svitanje, podnošljivo do podne pa loše do 14 sati. Ponovo podnošljivo do mraka, dobro do 21 pa podnošljivo do malo iza 4 sata. Ostatak noći loše.



I zamislite samo koje ste možjane morali imat za usvojit sve tajne sunca, miseca, kurenta, plime i oseke!? A danas je sve drugačije.

Nima više primalića, lita, jeseni i zime nego se sad sve pritvorilo u šuć-muć pa proli. U svitanje se smrzneš ka lignja patagonika, a već u devet uri brišeš kapje znoja sa templa, do podne vazmeš šugaman i greš se kupat u more, a onda pozapodne padne snig i nakon toga opali bura šćeto neto, zatvori Maslenicu i Svetu Mariju Magdalenu. Na banj nosiš skije i sanjke umisto maske i peraje, na snig mudantine, šal i rukavice, nikad ne znaš koji će škerac sad udrit.

Ma neka, isto je uvik lipo u premaliće. Ruže su procvitale, behara više nema, ali zato su se masline okitile resama, pupovi su nabrekli i jedva čekaju da se u cviće pretvore.



U portu maloga mista živo je, domaći guštaju u svome miru prije nego šta furešti navale. A vi barba Toma, ča činite, ča činite....



A barba Toma će - Ol se ne vii-i-idi da pitura-aa-aa-ajennnnnnn, svoju mižeee-e-erjuuuuuu...

Ma neka je mižerja, isto je lipa, ma isto je smišna, a tu su i pravi meštri o zanata koji dobro znaju kako valja valjak držat u ruci.





Ipak, neke je uvatila mala snaga...



A ča je kume, jesi to malo ubija joko na šentadi an?
Ma biži, ispeka sam za obid palamide na gradele, joooo ča su bile slake kad san ih potoča ujen, a oni se petrsimul i vlaški luk stopija sa jazikom... ma isto mi se pari da mi ona četvrta čaša vina baš i ni bila o' potribe....

Penšjunati naslonjeni na osunčani zid javnoga zahoda grijedu škinu i bistridu politička pitanja.



A ča misliš, ko bi sutra moga pobjedit?
Ja ima osjećaj da bi moga Karamarko.
A za koga ti igra?
Šta za koga igra?
Jel u Bajerna oli Čelzija?
O đava ti čelzije odnija, ima bit da tebi već na osamnjajst stupnjeva čelzija prokuvaju možjani.

Ja isto navijen za Bajerna. Tamo igra naš Brane.
Koji Brane?
Oblak bome!



Premaliće u Dalmaciji.
Ma ko to more platit...



Da se ča ne zaudobi.

Krađa identiteta i imena od strane organizatora Prvog hrvatskog festivala knjiga

knjigoljub

U Zagrebu postoji knjižara i izdavačka kuća koja se zove Što čitaš?

Ovih dana krenuo je književni festival s istim nazivom.

Kako su organizatori festivala (Profil i Mozaik knjiga) odlučili ne reagirati na njihov e-mail s upozorenjem na tu činjenicu, voditelji izdavačke kuće i knjižare Što čitaš iznose svoj stav:


Što čitaš?

Zamislite situaciju u kojoj jednog dana saznate da netko drugi koristi vaš identitet, vaše ime pa to onda čini javno, izazivajući zbunjenost, kako kod onih koji znaju o čemu je riječ, tako i kod onih koji prije nisu čuli za vas. Upravo to se dogodilo izdavačkoj kući i knjižari Što čitaš?, nakon što je u medijima objavljena vijest da dvije, zapravo, sad jedna udružena knjiška korporacija organizira festival pod nazivom (zapravo temom) Što čitaš? i tako ga oglašava na sve strane, izazivajući pomutnju i to nečime što bi se moglo nazvati krađom identiteta. Naime, izdavačka kuća Što čitaš? postoji već više od 10 godina i djeluje pod tim imenom, već godinu dana ima knjižaru u Gundulićevoj 11 u Zagrebu, do danas je objavila tridesetak tiskanih izdanja, preko 300 besplatnih elektroničkih knjiga i tekstova, sudjeluje u nizu javnih manifestacija, a što je možda najapsurdnije u cijeloj situaciji, ima svoja izdanja na policama knjižara organizatora festivala. Dakle riječ je o projektu koji nije samozatajan, da ne kažemo anoniman. U suprotnom bi ovakvu situaciju mogli pripisati neznanju pa bi stvar bila jasna, no ovdje je očito u pitanju nešto drugo. Međutim, netko će pomisliti kako je ovo pitanje spora oko zaštite imena, registriranog branda ili nekog sličnog kapitalističkog „izuma“. Ne, nije stvar u tome, Što čitaš? ne polaže pravo na to pitanje, niti ga želi „ukrasti“ svijetu, već je ovdje riječ o elementarnoj pristojnosti i uvažavanju činjenice da se već više od desetljeća pod tim imenom odvija nešto što je vrlo specifično, sadržajno je određeno i svatko tko poznaje knjišku scenu (i nešto šire od toga) znati će što očekivati pod imenom Što čitaš?. Ipak je riječ o jednoj o rijetkih izdavačkih kuća koje objavljuju naslove, nazovimo to općenito, društveno-angažirane tematike, od anarhizma do permakulture, od književnosti do filozofije. Zbog svega ovoga, uzeti ime nečeg tako specifičnog i koristiti ga u drugom kontekstu, bez ikakve konzulatacije sa izdavačkom kućom Što čitaš?, u najmanju ruku je neprimjereno. Istovremeno, pokazuje odnos „velikih“ prema „malima“, gdje je financijska moć (i svaka druga) sve, a korektan odnos tek sredstvo dodvoravanja nekom većem i moćnijem. Tome, vjerojatno, možemo pripisati i činjenicu da se nitko nije javio na upućeni e-mail u kojem se ne traži ništa već jednostavno očitovanje o svemu. Kako god bilo, izdavačka kuća Što čitaš? nastavlja svoj projekt koji je usmjeren na to da nestanu takvi odnosi moći, na suradnju i solidarnost, a ova situacija je samo jedan od niza primjera onoga što ne valja u društvu i zbog čega je nužno promjeniti postojeće društvene odnose iz temelja.




Više informacija potražite na www.stocitas.org

Foksi u novom domu

77777lorica

Prvo, svima lijepi pozdrav!
Sad sam već sasvim lijepo se navikla na novi dom, što možete vidjeti i na vagi. Malo odbijte od težine, nisam toliko debela, karton na kojemu stojim je težak.



Dobila sam krasni poklon čak iz Zagreba! Mirisao je malo čudno, pa sam ga htjela izgristi. Neki se psić valjao u njemu, a to je moj krevet.



Miško me uspoređuje s kraljicama!



Moram se pohvaliti, da su mi se uši uspravile ... iako ih ponekad opustim.



Zavoljela sam i "dental", moram čuvati zube, jer jako volim gristi.



Da se uvjerite kako sama pišem postove.



Miško je srušio visoku policu na kojoj su stajale neke knjige i još koješta i osigurao balkonsku ogradu, pa se sad bez straha šećem njome.



Igramo se ... a sutra idem na prvo cijepljenje. Ne znam što je to, ali vjerujem Mišku i ne bojim se.
Sve vas volim i lijepo pozdravljam! Av av

Daleko a lijepo

nebriniza60

Sve što je daleko
tako je meko
a tako lijepo
gledaš li slijepo
ne smeta ti brada
kada si mlada
ogrnuta mladošću
ne treba ni Gucci ni Prada
kad sada gledam
iz ovog hlada
baš ništa ne treba
kada si mlada
obraćam se često
i suncu žeženom
o svemu mu pričam
baš kao vama
samo me klepi
malo žešćom zrakom
idi, ohladi se
nigdje nisi sama
o zašto je meko
sve što je daleko
što otvorih oči
i duboko snimam
sve što kroči
a bilo je lijepo
gledati slijepo

Book Worm

pinkeye

Ja sam vlasnik spomenara,
molim da mi se po njemu ne šara.
Lijepo piši, gumicom ne briši,
ali dobro znaj, listove mi ne kidaj!
Listovi su svi na broju
prepoznat ću ruku tvoju!

Broš, naušnice, prsten i pločica.

Book Worm

pinkeye

Ja sam vlasnik spomenara,
molim da mi se po njemu ne šara.
Lijepo piši, gumicom ne briši,
ali dobro znaj, listove mi ne kidaj!
Listovi su svi na broju
prepoznat ću ruku tvoju!

Broš, naušnice, prsten i pločica.

Book Worm

pinkeye

Ja sam vlasnik spomenara,
molim da mi se po njemu ne šara.
Lijepo piši, gumicom ne briši,
ali dobro znaj, listove mi ne kidaj!
Listovi su svi na broju
prepoznat ću ruku tvoju!

Broš, naušnice, prsten i pločica.

Norijada i suknjice

nachtfresser

Nakon masaže dosadan dan. Maturanti kao i svake godine luduju što im i svaki novi ministar želi, malo će se opustiti pred maturu, imbecilni ispit zrelosti potpuno u skladu sa zadanim društvenim sustavom. U skladu s njom je i proslava zadnjeg dana škole, koliko vidim, negodovalo je samo par baba. Da zaboravim smrad jeftinog sirćeta, jeftine zrelosti, pokušao sam tematski fotkati suknjice, par sličica za post o danu koji treba što prije zaboraviti i moliti se da prođe bez suvišnih žrtvi.

bez navođenja imena i naziva

babl

U jednom sam razdoblju života godinama bio bez posla i uvelike smanjenih mogućnosti da ikako zarađujem jer sam bio na zubu povelikom broju vrlo utjecajnih ljudi, pa mi nije bilo nimalo lako. U jednom trenutku dočuo sam da je raspisan konkurs za radno mjesto u jednoj uglednoj ustanovi koji je bio kao stvoren za mene - ne samo bi mi taj posao riješio egzistencijalna pitanja, nego kao da sam ja bio stvoren za to mjesto, a bilo bi to savršeno mjesto za mene. Kako je to bilo mjesto za koje se zahtijevalo zadovoljavanje prilično jasnih kriterija, a znajući da od ljudi koji ih osim mene mogu zadovoljiti nema nikoga zainteresiranog, poslao sam svoju ponudu. Uz mene se javila samo jedna teška budaletina ljigava karaktera, osoba s medicinskom svjedodžbom o mentalnoj poremećenosti (ne pretjerujem, bukvalno tako), kojemu se kvalifikacije nisu mogle mojima ni prispodobiti, grda neznalica. Istini za volju, zapravo se jedino još netko takav i mogao javiti. Mala smo mi sredina, u nekima područjima se kvalitetni ljudi mogu prste izbrojati. Ne spominjem ni kako se taj zove jer nije jedini, a ima od njega daleko gorih, pa je umjesto njega mogao biti u igri bilo koji drugi od njih.

Ne spominjem koja je to bila ustanova jer bi se ono što se dogodilo vrlo vjerojatno dogodilo i na nizu drugih jednako uglednih, uglednijih ili manje uglednih ustanova. Većinom glasova onih koji su odlučivali radno mjesto dodijeljeno je toj budaletini i ljigavcu. Odnos između nas dvojice bio je otprilike kao između hrasta i trulog žira, a ipak je on dobio posao. Kako je to bilo moguće?

Da odmah uklonimo ono što će nekima ispranih mozgova prvo pasti na pamet. Obojica smo Hrvati, premda je on već u ono vrijeme deklarativno bio glasniji od mene u krugovima gdje je osjećao da je to sigurno, dok se ja ni prije ni kasnije nisam razmahivao time ni busao u prsa. Obojica smo bili članovi Saveza komunista, premda se u vrijeme tog natječaja on isticao gorljivošću na partijskim sastancima, a ja sam već nekoliko godina prestao plaćati članarinu. Navedene okolnosti su možda donekle utjecale na konačni izbor, nešto sitno, ali ne vjerujem da su imale bitnu prevagu, pa ih ni ne uzimam u obzir.

Po mojoj procjeni tri su okolnosti bitno odlučile o ishodu.

Prvo, postojeća stručna hijerarhija, uspostavljena ravnoteža moći, utjecaja i interesa unutar ustanove. Sve se ondje već bilo ustalilo, mojim dolaskom sve bi se poremetilo. Nezadovoljnima se ne bi ništa poboljšalo, a moglo bi postati još gore, zadovoljni bi sigurno bili ugroženi i mogli bi samo izgubiti. Primivši za hijerarhiju benignog ljigavca, koliko god štetio poslu koji je preuzeo obavljati, svi su bili zadovoljni jer su ga bez muke smjestili na mjesto koje mu pripada, dno dna, a naspram njega su svi izgledali samo još bolji.

Drugo, moglo bi se reći da sam u to vrijeme bio politički omrznut. To ne znači ni da su me svi ljudi koji su se bavili politikom mrzili niti da je narod imao nešto posebno protiv mene. Ne, to znači naprosto je da je dovoljan broj dovoljno moćnih ljudi smatrao da me treba zatrti, ne više od petnaestak njih. Zatim je bilo stopedesetak njih koji su smatrali da je zavrijedilo da urade što god mogu da bi mi onemogućili da dišem zato da bi onih prvih petnaestak bilo zadovoljno. Političko tijelo je činilo još oko tisuću i petsto ljudi koji zapravo pojma nisu imali zašto sam se ikome zamjerio, ali su shvatili da se politička pravovjernost iskazuje između ostaloga i tako da me se nagazi ako se igdje ukaže prilika. Ako ništa drugo, mogu reći da sam bio poznat u političkim krugovima.

Znajući da sam u nemilosti političkih krugova, nitko od ljudi od kojih je zavisio moj izbor i imenovanje nije bio spreman izložiti se možebitnom riziku da mu netko od tada moćnih ljudi to zamjeri, a treba i te ljude razumjeti, iako ih to nimalo ne opravdava.

Treće je zapravo izvrnuto drugo. Kao što su se skanjivali napraviti ono što bi bilo u redu zbog bojazni da bi se to moglo protumačiti kao da me podržavaju i potpomažu, isto tako nitko nije bio spreman ni da mi pomogne koliko god privatno mislili da bi to bilo korisno za ustanovu u kojoj su radili.

I tako je ta priča završila, ali ova priča još nije završila.

Nekoliko mjeseci nakon imenovanja onaj mamlaz je objavio neki tekst u kojem se nepojmljivo prosro svojim neznanjem. Pročitao sam ga i nisam mogao vjerovati svojim očima: dubina njegova nepoznavanja osnovnih činjenica bila je fascinantna. Ono što je napisao bilo je otprilike kao da profesor matematike ustvrdi da se mogu zbrajati samo parni brojevi, a oduzimati samo neparni. Ono, znao sam da je čovjek veliki tutlek, ali nisam mogao pretpostaviti ni da igdje postoji toliki. I to je još netko objavio! Netko je to pročitao, ocijenio da je vrijedno objavljivanja, poslao u tisak! I nitko nije ni pisnuo! Jedino objašnjenje bilo je da to nitko zapravo nije ni pročitao, ni prije ni nakon objavljivanja.

Ne budi lijen, kako sam ionako bio nezaposlen, te je jedino čega sam imao na pretek bilo slobodnoga vremena, sjeo sam i napisao komentar. Sve što je taj jadničak iznio bilo je trivijalno pobiti, pri čemu nisam trebao koristiti ništa više od najobičnijeg rječnika (malo hrvatskog, malo rječnika stranih riječi) i opće enciklopedije, ali sam usput malo koristio osnovni udžbenik na nivou uvoda, tek da pokažem da ni o tome nema pojma, te sam ga rasturio na uvredljivo elementarnoj razini.

Ista redakcija koja je objavila tekst na koji sam reagirao bila je dovoljno fer da objavi i moj komentar, ali ga je prethodno skratila tako da mu je oštrica bila uvelike otupljena. Vidjelo se da sam pisao o laprdanjima ordinarne budaletine, ali se nije vidjelo koliko je strašan doseg njegove budalaštine.

Rasprostro sam svoj objavljeni okljaštreni članak i zamislio se - zašto su to napravili? Palo mi je na pamet nekoliko mogućnosti od kojih mi je činilo najvjerojatnije da su „uglednika“ o kojem sam pisao sveli na razinu obične, svakodnevne budale kakvih ima tušta i tma, a njegovu glupost i nestručnost na razinu uobičajenih inkompetencija koje su bile dopustive i benigne. Da su pustili sve što sam napisao, da se pokazalo koja je strašna količina budalaštine iskazana u tom jednom primjeru bilo bi alarmantno, povuklo bi pitanje kako su tako nešto mogli uopće objaviti, pa su morali ublažiti kritiku da bi zaštitili sebe.

Naposljetku sam se zapitao - što je to meni uopće trebalo? Da pokažem i dokažem o kakvoj je budaletini bilo riječi? Pa to su svi ionako znali. Da im to kažem da mi nakon toga ne mogu reći da nisu znali? Pa ja ionako s velikom većinom njih ni ne razgovaram. Zaista, zašto? Prijatelj me je dobronamjerno zafrkavao: „Što ti je uopće trebalo da se javiš na natječaj? Zar si zaista mislio da bi mogao dobiti posao? Znao si da te moraju odbiti, da će te odbiti. Samo provociraš! Sad imaju još više razloga da te ne vole, kad ih provociraš!“

Kroz život su svakovrsni tipovi na me nasrtali ili sam ih trebao razgrtati da bih mogao nastaviti svojim putem: alkoholičari, kriminalci, ljubomornici, pa unitaristi i nacionalisti, komunisti i antikomunisti, karijeriste i birokrate, zlobnici i zavidnici, ali sam sa svima njima lako. Oni koji su mi najviše krvi popili su glupani i ljigavci koji zbog jednoga ili drugoga mogu postati bilo što od prethodno nabrojanoga. Jedini recept koji se do sad pokazao djelatan protiv takvih je biti što dalje od njih, radikalno ih izbjegavati u privatnom životu i šutnuti svakom prilikom u javnoj sferi.

Pazite: biti neinteligentan nije sramota, to je nesreća, pa oni koji su bez svoje zasluge obdareni prirodnom inteligencijom imaju razloga biti sretni, ali se nemaju čime dičiti. Biti neobrazovan je ograničenje, ali - kako je to često tek posljedica prilika na koje se nije moglo utjecati - oni koji su propustili priliku mogu žaliti, a oni koji su je iskoristili mogu prvenstveno zahvaljivati okolnostima. Biti beskarakteran je loše, iako je mnogima koristilo. Na kraju svega toga, biti glup je zlo, prvenstveno za samog glupana, a zatim za sve oko njega. Na društvenom nivou glupost je sila ravna elementarnim nepogodama. Zato je glupost štetno tolerirati.

U iščekivanju

borut

Je li ovo bilo Beta?

igniss

Anonimni čitatelj iz Istre piše:

Imam pitanje. Isplati li se u početku, dakle, na prvim izlascima pustiti dominaciju dok se ne dođe do cilja, pa onda početi sa alfa igrom ili je treba udariti dok je vruće?

Dakle, zbario sam jednu malu u disku, srednje dvadesete. Izgleda kao dobra cura, otvorena, ok, pričali smo i malo plesali (ništa više) i rado mi je dala svoj broj. Sve je bilo dobro, dopisivali smo se sljedeći dan i onda sam je navečer zvao vani. Ona je inzistirala da joj se ne ide opet u onaj disko i da bi radije u neki drugi, ne znam ni sam zašto, ali nisam na to pristao... ipak mi je ego za nijansu jači. Nakon toga se ona povukla ali je rekla da će ići pa možda biti u nekom trećem disku pa da svratim i vidjet ćemo. Ispričao sam se da imam drugog posla i nismo se više čuli.

Možda sam napisao previše opširno o sitnim detaljima ali si jednom prilikom napisao da su ti detalji najvažniji kako bi mogao dati konstruktivan savjet.

Dakle moje pitanje glasi: EGO ili BETA SEKS? Ako se to može tako reći.
Moja reakcija:


Ne, naravno ne smijem se čitatelju i njegovoj situaciji, već pitanju. Stvarno..."EGO ili BETA SEKS?" Ova Alfa/Beta stvar je definitivno prešla svaku granicu.




Podsjeća me na jednu genijalnu temu s Rooshevog foruma kada je neki tip opisao manje-više sljedeće:

"Smuvao sam neku malu u disku, ljubili smo se i pipali, i onda ju je njena debela prijateljica odvukla (tipično). Ja sam se naljutio i rekao joj da je grozna što to dopušta prijateljici, ona se isto naljutila i otišla. I kad sam bio baš u nedoumici što da radim, a ona je uskoro odlazila, mislio sam da mogu A) vratiti se unutra i smuvati neku drugu, ili B) pokušati s njom.
Progutao sam ponos i izabrao B Beta izbor, uhvatio je za ruku i rekao joj (iako je i dalje bila u bitch-modu) rekao joj "gle, ovo je sranje, sviđaš mi se, ne dajmo da nam jedna rečenica uništi noć". Pogled u njenim očima je bio tako seksi... i onda smo se nastavili ljubiti i otišao sam s njom doma.
Beta ili ne?"

A onda je netko ispod komentirao: "To Alfa/Beta je stvarno van kontrole. A ja sam se seksao s tri Playboy modela istodobno i pretukao onog tipa koji je udario Princa od Monaka. Je li ovo bilo Beta?"
I tako je nastao nezaboravni izraz "Was this Beta? (TM)"

Vratimo se na pitanje. Mislim da si učinio ono što se zove "preigravanje", znaš kao ono kad nogometaši vrte loptu da nekog predriblaju pa im na kraju ispadne? U prosjeku je to bolje nego podigravanje (tj. prijateljska zona), ali Igra je ipak fina umjetnost i potrebno je precizno prilagoditi razinu igre njenim potrebama. Ukratko, mislio si da je inzistiranje na lokaciji nekakav drama test, a najvjerojatnije nije bio. To nije velik zahtjev, i ako se nađe s tobom neće ni najmanje utjecati na tebe. Možda bi joj stvarno bilo dosadno tamo ili se boji da će sresti nekog bivšeg dok je s tobom. U svakom slučaju, za tebe to nije neki teret. Ne dozvoliti vozanje je vitalan dio igre i obrane od isparivanja, ali u pravilu je isparivanje agresivnije od toga - recimo, ona odbija ili otkazuje bez da predloži drugu lokaciju ili vrijeme, ili se jednostavno ne javlja, ili ima očito bullshit izgovor u zadnji čas, itd.

Ono poslije, nakon što vas je to oboje iživciralo, stvarno jest bio teški drama test koji si donekle ok prošao (nisi pao na njen poziv da budeš otirač koji ide nekamo samo u nadi da će je možda sresti), ali šteta je već učinjena s onim prošlim problemom. Tvoj odgovor nije loš, ni gorak ni predug (barem tako ocjenjujem bez točnog teksta poruke), ali mogao si i samo napisati nešto tipa "gay" i pustiti je da se misli. (Hint: "gay" je čarobna riječ koja tjera hrčka u sprint jer je tako kratka i ne-reaktivna, s blagim neodobravanjem ali opet tako da može značiti bilo što)

U svakom slučaju, nakon razdoblja tišine možda se još javi. Tko zna? Ali mislim da, ako su stvari ok sve do toga, mali detalj tipa je li piće u jednom disku ili drugom (osim ako drugi nije deset kilometara dalje ili tako nešto opravdano) nije stvar oko koje se treba uzrujavati. Hoćeš se naći s njom, zbariti je, poljubiti i prasnuti (tim redom). Ako ti ona to nerazumno otežava, onda se ukopaj. Ali ako ti je na putu samo sitnica koja ti ništa ne znači, je li baš toliko bitna lokacija? Druga bi stvar bila da se vi dogovorite za jedno pa onda ona otkaže i ne ponudi nikakvo drugo mjesto ili vrijeme radnje.

Što nas vodi samoj srži odgovora na tvoje pitanje "EGO ili BETA SEKS". Ne postoji "Beta seks". Alfa i Beta su samo krovni, opći pojmovi za muške osobine koje u prosjeku vode do seksa ili ne vode i zato je muškarcima u interesu razviti jedne, a suspregnuti druge. Beta osobine su Beta zato što velikom većinom ne vode k seksu (a kamoli ne vrućem, strastvenom, redovitom i zainteresiranom seksu), ili ako eventualno vode, to bude uz nerazumno velik napor, rizik i trošak u smislu "uništavanja cijelog života"). Kada bi živjeli u alternativnom svijetu gdje su sadašnje Beta stvari evoluirale u seksualni uspjeh, a sadašnje Alfa ne, onda bi se ove prve zvale Alfa, a ove druge Beta.

Alfa je, u prosjeku, ono što vodi do seksa (u što većim količinama i s curama što veće kvalitete). Cilj je biti Alfa da bi se došlo do seksa, ne da bi se bilo Alfa. Ako se može doći do seksa i Beta metodama (iako one u pravilu ne rade, zato ih i zovemo Beta), koga boli neka stvar je li to Beta? Seks je seks. Nadam se da sam uspio ovo objasniti dovoljno razumljivo.

Što se mene tiče, prošli vikend sam obradio čak pet mladih Filipinki, od toga dvije istodobno. Molim čitatelje da mi kažu je li to bilo Beta.

Mljetovitost (2)

auzmish

... i kao sa tom ljubavnicom, koju upoznaš, s kojom budeš i posve si uvjeren da vam je to i prva i posljednja jutarnja kava skupa, pa se nekako nesvjesno ušuljate u trajanje, i uzimate si vremena, otkrivati jedno drugo, nesvjesno predući neku samo vašu mrežu trajanja i fragilnosti kroz vrijeme, prostor, osjećaj - tako je i to s Mljetom.
Ako dopustiš da bude.

Moj Mljet ove je godine procvao opuštenije, detaljnije, skrovitije. A možda me tek zrcali malo više, a meni godi.
Vrsi su, gdje su uvijek bili. Polače i dalje šute trpno.
Goveđari i dalje skrivaju tajnu vremeplova.
Najljepša brodica nepovratno se raspala.
Tek, u zelene, plave, žute, u kamene, sjenovite, galeblje kliktave tonove uronio sam nijemo.
A izranjam tek polako, otvorenih očiju, sporiji od srebrnastih mjehura što drhtuljavo lebde prema površini moga mora, mene, nas...

Moja kritika romana 'Krvavi meridijan' Cormaca McCarthyja u 'Vijencu'

knjigoljub

Na kioscima je
novi broj 'Vijenca'
(samo 10,00 kn )

a u njemu,
između ostaloga,
i
moja kritika
romana
'Krvavi meridijan'
Cormaca McCarthyja




Novi Vijenac još donosi:

- razgovor s književnom povjesničarkom Helenom Peričić
- razgovor s teatrologom i novim akademikom Borisom Senkerom
- tekst Jasena Boke o pobuni hrvartskih dramskih pisaca protiv obrazloženja žirija za dodjelu nagrade Marin Držić
- kolumnu jezikoslovke Nives Opačić
- tekst Ljerke Car Matutinović o knjizi Željke Cvitanović 'Životna feniksoljublja'
- tekst Pavla Pavličića iz ciklusa 'More i voda' : Beč i Londra
- tekst Strahimira Primorca o knjizi 'Bog neće pomoći' Marka Pogačara
- tekst Ane Kapraljević o knjizi Branimira Donata 'Prakseologija hrvatske književnosti'
- tekst Darije Žilić o knjizi 'Svemir u prahu' Romane Brolih
- tekst Davora Šalata o knjizi 'Krijumčari' Aleša Debeljaka
- kratka priča Zorana Malkoča 'Ubio si babu'

te još pregršt tekstova o teatru, filmu, likovnoj umjetnosti, plesu, arhitekturi, glazbi...