Humor

Mi ekstremisti (Linnert&co)

nachtfresser

Jučer je na Korzu jedan ekstremist prosvjedovao. Zamislite on bi jeo nemodificiranu rajčicu, svi su mu se naravno smijali i odmahivali glavom.



Zahvaljujući internetu svijet je postao veća provincija od provincijalaca koji ga nastanjuju i demokratski preglasavaju. Na Krku provode odmor njemački pirati u usponu, zbog tražilica, Patrick Linnert, Florian Flo Betz i Raphael Rosenberg, te su se logično našli s lokalnim indijancima ili piratima, i to onim ekstremnima, postoji jedan Marko koji je u nekim pitanjima, znam da mi uzalud trud, da niste naivni i to, da sam dosadan sa svojim manipulacijama, dakle taj Marko, al samo taj, čak i ekstremniji od mene.





Na sastanku je bila i moja drugarica koja kad ja fotkam ispada još mutnija no što jest, pa ne objavljujem, pa ispada da nikad nije nazočna.



Patrick Linnert je opak igrač, među epohalne zasluge za piratski pokret mu od sinoć ubrajam što je organizirao prevođenje mog blog posta o Mareike kad je objavljen za nju osobno te poslao joj odmah u Berlin, jučer me oduševilo, ona je bila zadovoljna mojim postom, jesam slavan, al ipak sam od krvi i mesa pa nisam mogao suspregnuti osjećaje



O Patrickovoj političkoj sposobnosti govori to, kad sam spomenuo važnu piratsku temu koja bi kad bi bila ostvarena okrenula svijet na glavu, fuj ti ekstremisti, bezuvjetni temeljni dohodak, Raphael je rekao odlučno ne, Florian odlučno da, a Patrick je frknuo nosom i pogledao pronicljivo mene i psa, no ni Jin nije od jučer, odmah se morao češkati, baš tog trena ga je zasvrbio prostor oko jaja.



Najviše su me se u cijeloj priči dojmili argumenti protiv transparentnosti putem javnog elektronskog glasovanja, otprilike, ostaje zabilježeno, pa kad za par godina postane strogo zakonski kažnjivo ono što danas javno proklamiram obilježit će me propaganda vladajuće horde i u najboljem slučaju ću ostati bez posla.

Pirati su svjetski pokret, to fascinira, nisam pogriješio, bez obzira na stalne prilično uspješne pokušaje domaćih političkih aktera da nas, barem ekstremiste među nama, uvuku u hrvanje u blatu. Oni imaju tko će im svakodnevno ispirati prljavo rublje.

Nije petak samo za metak

civordnaratep

Uočio sam da neka mjesta imaju poseban utjecaj na tijek misli. Jeste li i vi to uočili?
Jutros imam zakazano kod zubarice…kod stomato…, pa je jutarnji ritual nešto ranije počeo krenuvši od školjke.

Dok sam na 'gnijezdu' razmišljam zašto se političari bore za poziciju (ako imaju časne namjere) kad je u opoziciji hladovina a plaće takoreći iste i ne treba trošiti za tablete?
Ili, Milanović će raspisati prijevremene izbore dogodine da se može natjecat za EU- parlamen-tarca!
Ko može objasnit taj fenomen, čim potegnem vodu i tema nestane!
Idem pod tuš. To samo kad se doktoru/ci ide inače je stroga štednja. Eto i prošli mjesec sam se tuširao (pregled 'kanalizacije') pa me strah od čestog pranja da će mi se koža stanjit, izgubiću onaj autohtoni vonj a što je čovk bez svog vonja.
Ja to njima uz pivu:
- Čovče tri ženske a ja bez gaća. (dr-ica i dvije sestre)
- Bez gaća?
- Skroz.
- Ae kvragu…i…?
- Šta i?
- Jel' bilo šta?
- Dakuće nega bilo.
- I one zadovoljne?
- Daštasu, sve što su tažile od mene učinio sam.
- Jeeee moš mislit, pizdiš.
- Bome ako laže koza ne laže rog evo nalaz.

Zzzzz, zzzzzz! Ništa, mrtav-ladan jer tjedan dana se nisam brijao. Znam, ako je komarac on ne bode a ako je komarica, hehe ona se zaleti raširenih nogu i na čekinju opaaa, puf: 'oooooohh'!
Samo uzdiše i neće da se makne, skinem je i stavim na prozor da predahne.

Miruj! Znate li vi kako je nastao naziv Falus?
Je je kako ne, od boga-jokina. Ovo je prava istina.
Jedne lijepe noći žena-majka-kraljica punih je usta frfljajući cijuknula: 'fala ti Isuse' i uz to pojela koje slovo pa se dikanu učinilo da je rekla falus i tako ostade.

Stig'o sam!
Pozdravim, razmontiram se i namjestim na stolcu. Kad me izparkirala upita:
- Šta vi mislite oće li dogodine prijevremeni izbori?
O-o bit će sranja, a onda mi je pritisnula 'silikone' na uho i pita.
- Šta ćemo?
- Ja bi ga vadio!
- Neeee vadit ne!

Muka po Snjeguljici

staklenozvono

Da mi je netko rekao da će me Snjeguljica ovako namučiti, ne bih mu vjerovala !
Sva sreća, pa patuljaka nije bilo !

Proljeće

alexxl

Pa ona fora o "proljetnom umoru".
E, fora 300 godina stara, ono, od stoljeća sedmog,
dok je Columbo otkrival Ameriku, pa kiselil zelje, a to kiselo,
slično limunu, pa "prepuno" vitamina C, a kaj ga svježe ima tri put više.....
Majmunarije od doba Gubeca.
Doba kad se sve svelo na neki grah, kuruzu, žito si sanjal, kakav komad sušene svinjetine i kacu masti, kaj ti je služila da si to mogel prodati, pa da si nekaj kupiš, tipa krumpira, da bi sa decom preživel zimu.............

Danas? Više manje, svega.
Pitanje? Jel si možeš priuštiti?
Više manje da, ak tome pridaješ neke važnosti.
Graha ima, skup, suvih šljiva isto, zelene šalate, na vagone, citrusa pun kurac,
ZMRZNUTO, KONZERVIRANO,....voće i povrće, po modernim
nutritivnim tehnologijama,
znači, ono maksimalno sačuvano.........
oš bananu, jabuku, paradajz, papriku, kiwi, swahili, china, portugal, turkey?

Koji kurčev proljetni umor????

Kvaliteta?
Možda čak i bolja od onih naših kumeka i kumica sa placa, kaj bu ti svaki kurac uvalili pod "friško i zdravo sa sela", a kad ideš peći jajaca,
pilići ti bežiju po tavi:



Ma goni sve u kurac danas!
Mislim, daj si zamisli seljaka koji je korpus "HDZ-a"?
Lopov!!!!
Kaj očekivati od takvog seljaka?
Mesnice "Fiolić"?
LOPOV!!!!!!
Konzum?

No dobro!
U kljun trebaš nekaj hititi!

Tata si ubral Bunarku sa Balkona, paradajz iz Niskozemske, luk iz Portugala, a kraskurac iz kajjaznam Turske.

Litru pileće juhice, pa sam si maznul te šalate i počel krmiti.
Došel Zmaj:
-a ko bu piceka jel?
-nemrem stara, beginiši me se
I nisam mogel!
Valjda je to taj proljetni umor????

Više mi fali neki Tschaijkovski, koliko got, o maj got, zatucani Germani srali kako nemaju Č.













Buduća Potočarka!













Eh, daaaaa,.....nikaj bez domaćeg kefira.
BTW, danas me pak razjebal jedan neuki Zagorec:
-oooo, kak smo mi u Zagorju delali jogurtaaaaaa
-jeeeee, ak vam se tata zdrkal unutra, kaj lupetaš?
kiselog mlekaaaaa, jebem te smotana!!!!!!!!

JOGURT TRAŽI SVOJU BAKTERIJU I KONTROLIRANE UVIJETE NA
42 °, a kiselo mlijeko se uvijek kiselilo kad se štelo kiseliti i kad Vam neka kretenčina veli da doma dela jogurta, ...slobodno mu recite da je KRETEN.

Popizdim!!!!!!


Hrana je od Boga i treba ju poštivati i dok sam živ, ne dozvoljavam lupetanja o hrani.
Treba jesti sve!

Ja piceka, taj dan, ne, kajjaznam, došlo mi tak.
Pustim nepcu, nozdrvama, očima, a "truplje" si izabere, kaj mu fali
i dost je iskusno da zna!

E, na pivu nikad ne fula, oće ju i oće, a kaj je to znak?
Fali jebenog vitamina B, da vitamina, cccccc, čitavih komplexa!

Barcin novi dres

kokijada2

Diverzije i terorizmi

nebriniza60

"Jutros ranom zorom, osjetio sam neki čudan smrad, a
čuo sam i nekakvu paljbu. Odmah sam se obratio nadležnima,
neka se izorganiziraju, očito je da je neka diverzija, teroristički
napad, neka iskopaju onu davno zaboravljenu pričuvnu NNNI,
nije važno kako se zove, važno je da je djelotvorna. Još ne
znam kako su prihvatili noje upozorenje, saznat ću u toku
dana i obavještavati te. Samo da znaš, ovo što se pojavilo u
našem glavnom gradu nije izuzetak, gdje god su bili nazovi
prosvijedi, posljedice su iste. Čujemo se".

Izvor mojih informacija je bio zabrinut, ovo mi je rekao pod ispovijednom tajnom,
ne smije procuriti u javnost radi opće panike a ja, žensko, nisam mogla odoljeti,
morala sam to s vama podijeliti.

Pa da vam kažem o čemu se točno radi. Jučer, na 1. svibanj,
praznik svih koji rade, ne rade, slučajno primaju ili najčešće ne
primaju plaću, po svim našim većim gradovima bili su tihi
prosvijedi, mislim da bi i Papa Frane imao žešću retoriku, s obzirom
da je socijalno osvješten, ili se barem kao takav predstavlja.

Gradske glav(onje) su se dosjetili čime privući narod, pa su tako
iz pričuve izvukli fažol koji je na rubu trajnosti, zamirisali Marjane,
Maksimire i ostala okupljališta onih kojima je dogorjelo. Znam po
sebi, kad sam gladna pucala bih u prvu metu, a čim prezalogajim
"nirvana". Tako je vjerojatno bilo i s prosvjednicima, čim su se
zaputili prema destinacijama koje nude jestivo, splasnuli su svi
jadi i frustracije, prionulo se kazanima, popila koja "zidarska" i
utihnule trube i zvižduci.

Tijekom noći oglasili su se rafali iz lake i teške artiljerije izazivajući
nepodnošljiv smrad i dimne zavjese. S tom posljedicom, na noge
su dignute sve raspoloževe snage i kako doznajem još se istražuje
uzrok. Također mi je do ušiju informacija da su se svi vrhovi nakrivili
i uplašili za svoje suverenitete, u što se uključuju i fotelje, premrli su
od strahova još uvijek u očekivanju kako će se stvari dalje razvijati.

Već sam skontala odakle rafali i dimne zavjese, naravno, od njih nema
straha, no, cilj je postignut. Kad su se na noge digli zbog posljedica
jestivog streljiva, za razmislit je što bi bilo da se u prosvijede krene bez
skretanja u improvizirane ugostiteljske objekte.

Bitno je da NNMI (nas nešto može iznenaditi) pa makar to bili i ispušni
plinovi od bezazlenog streljiva u obliku fažola.

Katapultacija

broduboci

Vozio sam kroz jutarnju izmaglicu sablasno praznom cestom. Tek bi tu i tamo, tik pored retrovizora prozujao kakav motoroid. Uvijek je tako. S prvim danima proljeća izmile iz rupčaga pa prolijeću okolo ko muve bez glave. Komarci, poskoci i motoristi. Vjesnici proljeća. Vjesnik već odavno ne izlazi iz nebodera. Zaglibio je u stečajnoj masi.

Shvativši da se nakon toliko prijeđenog puta opet nalazim u četrdeset i osmoj, prestravivši se još jednog povijesnog "ne", ubacio sam u rikverc pa pritisnuo papučicu gasa do daske. Klipovi su urlali, bregasta osovina prosvjedovala, svjećice se rasprskavale u vatromet. Jedino je volan slušao treći program hrvatskog radija. Claude Debussy. Preludij.

Na semaforu je gorjelo crno svjetlo. Neobično baš, obično svijetli sivo. Morao sam pričekati neko vrijeme da se upali bijelo.

I upalilo se. Mnogo bijelih svjetala. S druge strane Kaštelanskog zaljeva, zasjala je poljudska ljepotica. Sva u bijelom. Trideset i četiri su joj godine tek. Gnjave je tetke da je sad pravo vrijeme za udaju. Ona odmahuje istočnom tribinom. Tetci sumnjičavo vrte glavom. Ljudi su potpuno poljudili.



Nekad je publika s tribina vikala - treneru, minjaj igrača!
Još jučer se moglo čuti - uprava, minjaj trenera!
Večeras će zavapiti - gazda, smjeni upravu!
Gazdu ionako nema tko smjeniti.
Mnogi su se izmjenili, nitko se nije promjenio.



Na naslovnicama lokalnih novina već danima isto lice. Oko sitnih lisičjih očiju zaokružila se kvrgava glava puna čvoruga. Napali ga čvorci, navodno. Nije se ni pokušao braniti. Njega brani narod. Unatoč svemu, trinaest posto ljudi mu i dalje vjeruje. On je čarobnjak, zna kako se trinaest pretvara u pedeset i jedan. Tko je tu ljud, pitam se glasno. Sve mi je manje toga jasno.

Dvopapkari jašu pustopoljinama. Licemjeri psiktavog glasa drže moralne prodike. Oni sve znaju kako, kamo, odakle i zašto. Bogom su dani. Dok se Ćiril meškolji u grobu, Metod uzaludno pokušava pronaći nove metode djelovanja.

Debussy je odsvirao svoje. Začudo, Freddie još uvijek praši. Another one bites the dust - param-pam-pam-pam. Odjekuje iz zvučnika. Pjevam i ja. Kad Radovan baca daske, param-pam-pam-pam, kad Radovan, kad Radovan, kad Radovan baca daskeeee...

Na semaforu i dalje stoji crno. Nepromjenljivo. Crno kano kara. Karasemaforko pred vratima. Raža je pod pekom. Murina je još u rupi.

Ne mogu više.
Potpisujem katapultaciju.

Dobar tek

brigita3

Jučer sam se odlučila!

Želila sam da učinim nešto dobro za sebe .Moje lijeno tijelo vrišti za sportom. Ima želju da ponovo postane fit. Sva mast koja se od zime nakupila učinila ga je sporim a i ne izgleda baš lijepo.

Pitanje je samo: koji sport je najbolji?
Ekipni? Ko će me ovako nespretnu uzeti u svoj tim. Ima samo da ispadnem smiješna.
Fitness? Nee, Takav jedan studio košta ovdje poveliku sumu novca a ne mora biti. Osim toga, doći među sva ta istrenirana tijela sa mojim jastučićima na stomaku ... pa da me najprije ismiju... ma nema šanse.
Bicikl? Ne dolazi u obzir. Moj prastari stroj me ne raduje, a osim toga nije više ni siguran, na stranu to da me vožnja odvaja od kuće barem nekoliko sati. Na kraju krajeva nemam namjeru da idem na putovanje, nego samo malo da istreniram ovo svoje tijelo koje je preko zime postalo teško.
Trčanje? To bih još i mogla. Naime prije par godina sam imala sreću da sam naletila na tipa koji ovdje radi kao osobni trener, između ostalog bio je i trener moje šefice, kod koje sam mu učinila uslugu, pa mi je dao par besplatnih savjeta i nekoliko praktičnih sati trčeći samnom. Da... trčanje to bi zaista išlo. Jeste da nije veselo trčati sam ali imam čak i neku spravicu sa slušalicama, na kojoj uobičajeno slušam po noći knjige (ne čudite se, osim što rado čitam, volim i da ih slušam jer to štedi vid). Da, to je to... trčanje je najbolje.

Dakle, obučem neku komotnu odjeću. Imam ja i pravu opremu za trčanje ali zasada, mislim, dok ne optrčim par kilometara nije još za mog tijela jer svi šavovi pucaju već pri navlačenju. Negdje u ormaru nađem stare sportske patike (sreća da povećanjem broja kilograma ne raste i broj cipela) a na njima je bio prikačen čak i mjerač vremena i pojas za mjerenje pulsa. Hahaha, sad se mogu i nasmijati kako sam tada sa mladim zgodnim trenerom bila pokupovala sve potrebno i nepotrebno, naravno u njegovoj firmi i izdala prilično novca za to.

Ali nazad na trčanje. Pitanje je koliko vremena ću trčati? Ne smijem ni predugo a ni prekratko jer onda nema smisla. Trčaću da bi nešto postigla ali s druge strane neću da se ubijem. Pola sata? Ma ne, bolje 45 minuta, to bi moglo biti optimalno a i nisam baš slabić. A koju stazu da trčim? E, tu ću se osloniti na svoj instinkt i na svoju sreću. Dakle, počinjem...

1. minuta: Ide ko po loju! Sve super... imam više snage nego što sam mislila. Znači mogu pojačati tempo... svaka izbočina na putu savladava se bez problema...ovo je čak pravo zadovoljstvo... Baš dobro, otkrila sam moj omiljeni sport. Trčanje je baš super.

2.minuta: Napokon sam stigla na šumski put. Ovo korijenje mi već ide na živce. Ali ništa strašno, naravno da trčim dalje...zaključujem a da ne trepnem. Čak mi, na moje veliko iznenađenje, ni ova mekana zemlja na putu ne smeta. Ponosna sam na samu sebe!

3.minuta: Ovo je baš dobra staza, posebno je lako nizbrdo. Okolina je lijepa i uopće, sport povezan sa prirodom čini dobro i duhu i tijelu. Mislim da bih ovako mogla vječno da trčim.

4. minuta: Uh … na trenutak sam zaboravila da obratim pažnju na disanje pa je postalo neravnomjerno. Sa strane je počeo bol, ali to ću već izdržati... treba samo početi opet redovito disati. Samo ne stati. Sada moram da idem dalje i da ne odustanem. Moram!
.
5.minuta: Ovaj bol sa strane neće da prestane a znoj curi niz lice i grize za oči. Bah, polagano postaje baš naporno. Ali hej, to ću ja već savladati. Pogledam na sat i naježim se... tek pet minuta. Ovo može da postane neugodno.

6. minuta: Moja majica je mokra od znoja. Listovi na nogama gore kao na vatri.. Dišem teško. Još uvijek me muči onaj bol na strani a ovo glupavo korijenje na šumskom putu prouzrokovalo je da padnem licem na zemlju … ali motivirana mišlju da se jastučići oko struka tope, dižem se i nastavljam.

7. minuta: Čini mi se kao da trčim već satima. Zato odlučim krenuti nazad kako bih izbjegla situaciju, ako padnem mrtva, da to bude daleko od mog kauča. Sva sam se uvrnula ali se još ne dam.

8.minuta: Predajem se. Sada idem šišteći. Umorna sam! Žedna sam!! Do vraga, strašno sam žedna!!! A uz to polako osjećam i glad. I odjedanput me cijelim tijelom prožima želja za kućom. Moram kući! Polako počnem opet da trčim, ali u jako laganom tempu.

9.minuta: Pretrčim jednu okuku i ugledam pred sobom brežuljak... onaj isti kojim sam se tako lagano maloprije spustila. Unutrašnji glas kaže mi da to mogu savladati. Čujem i brdašce kako kaže: Ma ne možeš ti mene savladati, ti debela... aj pokušaj … dođi, dođi! Čujem jasno taj glas … i zainat se odlučujem da moram pokušati … moram pokazati toj hrpi zemlje ko je gazda.

9. minuta i 30 sekundi: Auuuu, ala je ovaj brežuljak velik. Ne osjetim više svoje noge. Osjećam još samo bol.. Nemam pojma odakle dolaze ti bolovi. Ali izdržaću... izdržaću!

10. minuta: Ne mogu više! Totalno sam iscrpljena. Sva snaga mi je ostala na ovom brijegu. Potpuno crvena u licu pokušavam da, polagano se krećući, dođem do kuće. Hvatam zrak... da mi je samo da postignem to da mi otkucaji srca dođu u normalu, ali nije baš tako jednostavno
.
11. minuta: Malo sam se sabrala i na ivici puta otkrijem jednu klupu... odlučim da se malo odmorim ...da mi je samo da stignem do nje … samo da sjednem na nju … samo da ne padnem. Sjednem na trenutak ali ne mogu tu ostati ..: moram dalje da trčim. Kući...mojoj kući! Dobijam novu snagu.

12. minuta: Nakon samo 20 sekundi natrčim na novi korijen koji je izvirivao iz zemlje i pružim se koliko sam široka i duga. Ne mogu više ni da mrdnem a kamoli da ustanem. Umirem!!!

13. minuta: Jedan dječak, koji je slučajno prolazio svojim biciklom, zaustavi se i pomogne mi da stanem na svoje noge. Zatim me je postavio na stražnje sjedište, gdje obično vozi svoju školsku torbu, i dovezao do ivice šume, na ulicu. Bila sam mu zahvalna do neba.

14. minuta: Svako uzvišenje na ulici, zbog kojeg moram da podignem nogu više od pet centimetara je mučenje. Proklinjem onoga koji je napravio ovakav plan gradnje po kojem je ivica nogostupa tako viiiiisoka. Proklinjem i sve automobile kao i bicikliste jer svaki susret s njima me prisiljava da silazim sa nogostupa na cestu i obrnuto. Baš je to nepravda!

15. minuta: Stojim pred vratima zgrade i jedva uspjevam da otključam vrata jer mi ruke drhte. Zatim se penjem još uz beskonačno stepenište do stana. Pet prokletih stepenica do vrata. Kad sam se napokon dokopala stana, zakoračih u hodnik i zape za tepih-stazu i padoh opet cijelom dužinom. I ne pomjerih se više! Jednostavno sam zatvorila oči i umirila se.



Slijedeći dan: Probudila sam se na mom tepihu rano ujutro i još uvijek sam u istoj odjeći koju sam bila obukla za trčanje. Izgleda da sam cijelu noć provela tu. Kad sam htjela da ustanem i ispravim se odmah sam osjetila svaki mišić. Do vraga, baš boli! Dobila sam upalu mišića … i to kakvu! Polaganim koracima, pazeći da stanem na pod tako da što manje boli, dođem do spavaće sobe i nekako se popnem na krevet. Zaspem ponovo. I onda … nakon samo desetak minuta čujem alarm … moram ustati i spremiti se na posao, ali ne mogu to sebi uraditi. Idem liječniku.

Moj kućni liječnik, kada je vidio o čemu se radi, samo je slegao ramenima jer šta može da učini? Tablete protiv bolova, hocu super-jake tablete … drogu ako pomaže da ovo prođe. Dobijem tablete. Protiv srednje jakih bolova.

Napokon sam kod kuće, ispružena na mom kauču a pored mene se smiješi vrećica sa čipsom, sa okusom paprike … i nije prošlo dugo... mmm-njam-njam ...našla se u mom stomaku. Jesti je super … i što je najvažnije... ne može da zaboli.

Temu sport a s tim u vezi i trčanje, sam otpisala. Što dalje od mene! Budalaština! Od danas živim prema slijedećem pravilu:

Pošto si već dobila nekoliko kilograma, ne smeta još neki više, jedi i dalje!
( Znam da će ovo pravilo trajati samo do trenutka dok ponovno ne stanem na vagu, ali zasada sam sretna s njim)

Tako, a sada idem da večeram.



Svima koji rado jedu želim dobar tek!

Apsolvent:

natasa12102007

Muž, na kraju bračne svađe.

Sve je odslušao.

Još samo da položi ispite.

Neopišljivo...

turimtikitu

.

. . . . . .


Neopišljivo...
Jutros sam se probudila rano. Uranak. U neka davna vremena gradom bi prošla limena glazba s budnicom. Slavio se 1. Maj. Praznik rada. I svi su radili. Nisu samo oni koji to nisu htjeli.
Danas 1. Svibnja, narod svira nježniku. Popovi kite jedni druge. U slobodno vrijeme mlate gradske vječnike. Zovu na prosvjede. Ovi s Markova trga, prave se da kurcu ništa ne vide i ne razumiju. Kao da su već u Europi. Ubi ih latinski;
- Veni, vidi, u džep stavih.
Mariju je ubio nevjenčani partner Salih. Salih je puk“o. Pukli su mnogi. Prasak tamo. Prasak vamo. Vrijeme velikog praska nije isključeno. A, kad će, to ZNA SE ni Karamarko, ne zna...
U zemlji prekrivenoj križevima, niču novi. Od sve po osam pa do deset u pola. Tonu, dvije teški. Niču Tuđmani. Zemlja stenje pod teretom prošlosti. Pod teretom križa i propale politike.
Ali, tkoga to zanima? Sutra je novi dan. Prekosutra 3maj. Ćirilicom Zmaj. Zmaj potkresanih krila. Riječki škver bez novogradnji. Splitski također...
Nek nam živi, živi ne/rad!


Vrijeme, vreme, vrime je teško za opisati. Neopišljivo...

Dragi moji mačkoljupci !

staklenozvono

Pogledajte ovu mrcinu:



I tako ... dok je Zvonka rano ustala, napravila ručak za danas i sutra, otišla u dućan po kruh, pripremila podloge za nove radove, pobrusila jednu divnu staru stolicu, otišla mami i tati na kavicu, otvorila sezonu kupanja ...



i nakon nekoliko sati vratila se kući, mrcina je i dalje bila u istom položaju ...

Dva sata - za čije babe zdravlje

sekasmith2

Dakle jučer sam bila glupa ko noć, ne znam kolko sam danas pametnija. Kao državni šljaker na čemu mi većina neinformiranih zavidi, čujem - radi se do dva. I nafunjim se. Mislim, nije me niko teral da ne ostanem dva sata duže, ali zakaj da ostanem, ak je zapovijed s vrha, nije ni neki vrh, prvi kat. I tak su svi zbrisali prije (oni neki koji se ne moraju ni prijavit da su i ušli).
Na izlasku na porti slušam suzdržani bijes jedne gospođe mojih godina, invalidicu, koja tumači pravoslavnom, pardon, sudnom, policajcu da joj je mogel ujutro reći da se radi do dva, a ne da ona prođe pol rwatzke i ne obavi niš; odoh ja, mislim si, kak sam glupa sad mi je sinulo - pa ni MUP ne radi, ko bog ne radi!
Izbjegavši euforičnu masu koja je iz iste zgrade izašla, dovlečem se, kokoš, do Petrinjske, s 10 kila hrane za svoje piliće doma, dječicu. No pred Petrinjskom 30 tek imaš kaj čut, videt, masa, nervozna, mašu papirima iznad glave, ono, grdo za videt; viče čovek, čujem dok sam buljila u obavijest da se ne radiiiiiii!!!!! - pa - viče policajki, mooooolim vas,  samo da podignem putovnicu, putujem, gledajte kartu imam za (ne znam, nekaj je njemački zvučalo). Tu je bila policajka na udaru jer je žensko pa će ona to nježnije, diplomackije. Iza nje stoje tri macana s rukama na gotovs...) Ma čemu to, pizda mu materina, čemu tih 2 sata, aj pomnožimo s dva broj kretena koji su jučer pušteni doma (kreteni smo jer radimo za  tu sitnu paru, a i to bi bilo nekak da nas ne gaze i ne omalovažavju svi iznad i pokoji na i - ispod hijerarhijskog poretka), i da vidimo kolko bu manje sati odrađeno? Tak se spašava država? E pa mašallah Liniću i ostali - mamu vam svima jebem, ja nisam vjernik al ak oš bit frajer, onda nek dućani rade na Badnjak do podne, pusti te izmorene žene i ev. izmorene ostale, nek odu doma i pripreme se za Božić proslavit. Prvi maj? Grah? Idi bre srči pesak, sve je stalo na šugavi 30. travnja jer je sutra praznik koji se pretvoril u cirkus.
Niš, buljila sam u neki font 50, lepo piše: Radimo do 14 sati, fino ja opsujem, onak lagano kak sam i hodala sa šugavim kiselim krastavcima i mlekovima i naranđama, sve na sniženju, opsujem onak balkanski, i dopuzim do trambajske stanice na Kolodvoru, gdi sad nema klupa pa je jako zgodno, a u hladu nema mesta od silne raje, pa je još zgodnije. Razmišljala sam hoće li se mleko usiriti do doma, al onda mislim - tak malo važno, kaj nas još čeka.

Da ne bi bilo minimalno nego maksimalno dosadno, nagovoril me Božo Konj zvani Božo Suncokret, da zemem na korištenje, jer se nudi, parcelicu zemljice u Svetoj Klarici a kakti to mi je u blizinici, i nek si posadim povrćkice i voćkice i tak. Reko' - jel vi svi seljačine (ne seljaci, seljačine!) iz grada mislite da je to ono, prstom ubušiš rupu u zemlji, uvališ košticu od paradajza i za mjesec dana ono grm, ne vidiš ni Siget ni Remetinec od njega, ne vidiš niš,  a sve stojiš, a veći grm od tebe. A zato kaj je na Svetoj zemlji, Klari, da ne prevedem - Jasni.  Još ima briljantnu teoriju, bože, naj-prijatelj-vegan mi je totalno prolupal, da se zemlja ne bi smela  kopati, jer se onda uništavaju bakterije koje žive u njoj a one su isto živi organizam, ma bio i jednostaničan, i tak, ne znam kaj on misli posaditi, ciglu? Al dobro, to je za razmeti, živi odma do vrapčanske bolnice pa to, skrenuo.

Kak me murija naučila da se radi do 14, nisam u Općinu ni išla, a sve bum obavila sutra, celom svijeeeetu na veeseeeeeljeeee, mojoj miloj draaaagoj na žalost!, izvadila bum 101 papir, ostavila lovu i kod javnog bilježnika s kojim sam se onomad zakrvila (nekaj antipatičnijeg od onog predebelopretilog nadrkanog tipa kod Željke Maroslavac u Sigetu teško da je ko videl, al možda je umro u međuvremenu, ne - ko, nego debeli).

I tak lepo bum imala svoj vrt, koji ako i uspije, ne bu pobrala moja gradska rukica koja se na selu i kak našljakala i načistila štala i načupala korova: pobrat će urod neki gladni brat, al ajde, sve bu to Božo moral slušati pa bu mojoj usaljenoj duši lakše.

Kad bolje razmislim, jel to neka nova agrarna reforma? Bumo vidli, glavno da smo jučer profitirali ili profilirali, profiltrirali, prolongirali, propagirali, prolupali dve ćuke, za čije babe zdravlje, lepa moja rwatzka.... zemlja koju bum kopala. Bum posadila maricu i rekla da je Božo, evo, viš, odma sam se oraspoložila, jaaaako dobro! Ja bum ga zastupala na sudu, ali samo do 2. hehehhh he hhhe

Skok u bezdan

alexxl

A, to znaš da sam skočil!
Ma ne kaj bi se usral od straha, već kaj to košta nekih dobrih 300 pivi,
pa ak se već more birati, rađe 300 pivi.
Enivej sam se skoro usral.
Tatina Sinčina skakala.
On mi je drugi komad deteta. Taman sam mu školu dal i na ti pizdarije.
Ak me ni skratil za dvije godine života, nikaj drugo me nebu, maspater i detetu.
Velika deca, velika briga i kaj je najsmješnije, dok sam živ, to bu bilo moje dete.



Stojiš dole, govno ti smrznuto u šupku, a mulac se hiti sa tri tisuće metara
iz avijona i sve to moraš pofotkati, zvati odmak Zmaja u Zagreb
da joj veliš jel mu se otprl padobran, ili ne, pa to ufotkati mobitelom, pa joj emajlirati..........
i još k tome, e nebu on sa 2000 m, već si platil 800 kn gore......
da bi sa 3000 m, a kad smo krenuli u Varaždin, Zmaj je komentirala:
-joj, joj, ni dopunskog zdravstvenog si nemaš
-daaaaj stara ne drobi, mislim ono, ak mu se ne otvori, dopunsko bu mu pomoglo, c te jebo, cccccc
Premišlja si za nadoplatu, a instruktor:
-pa, ak nemaš, bu ti tata malo pomogel.........
pa me pogleda.....
-pretpostavljam, Vi ste Gosapodin otac?
-e si se pravoj crkvi, našel pomoliti, jebate, prošli tjedan sam tek počel delati.....ovaj mali ti takav buržuj, njega deri.





Dugo si je on to želil, jako dugo!
To mene oduševljava kod sina, to......upornost i strpljivost.
I kak god je meni bilo, drago mi je kaj je to učinil.
Sad se ima s čime kurčiti, a i tata,
pa eto me tu, da se malo prokurčim, a vi bute me shvatili, jel tak?!

"Mama bum ti se živ vratil", a tata dole, knedla u grlu i ko me jebe, ccccc.
Pizdek!



A i Sara mu se hitila, prije, sa 2000 m, shodno financijskom stanju.



Sve košta, sve se sumira....i "pretovar" iznad 80 kg.
Kad me ekipa iz "slobodnog pada" vidila, sa mojih 120 kg, sam su im sline procurile.



I sve bi to bilo badave i bez veze da ni te ekipe i dečki skakača instruktora
i djevojaka, zemaljskog osoblja.
Vrhunska organizacija, profesionalnost za + 100,a o psihologiji, duhovitosti
......ma svaka im čast.

Video materijal, fotke, ma nekaj neprocijenjivoga uz eto taj doživljaj koji se pamti čitavi život.

Prvi svibanj (maj) praznik piva i rostilja hehe...

eurosmijeh

Mujo i Haso stanovali u istoj zgradi.
Jednog dana Mujo zovne policiju i kaže:
- "Molim vas to nema smisla. Haso me odozgo popišo,
Ua čini mi se da on i nema neke papire za ovaj stan."
I odu policajci kod Hase i kažu mu:
- "Ma bolan Haso šta to radiš, što pišaš po čovjeku", i traže mu papire za
stan.
A Haso izvadi po 100 eura, dade policajcima i obeća da neće više.
Silaze policajci a Mujo ih pita šta je bilo. Kažu policajci:
- "E moj Mujo, kakve on papire ima, da te posro ne bi mu ništa mogli."



Stoje dvije plavuše na autobuskoj stanici, pa jedna pita: "koji ti bus čekaš?".
-Sedmicu... Ti?
-Ja čekam peticu.
Nakon 2-3 minute stiže 75-ca.
I kaže jedna od plavuša "eto sad možemo zajedno".



Dogovore se majmun i slon u sveopćem mijenjanju partnera da se opale.
Precizirali unaprijed da kad je komu dosta da će klimnuti glavom. Prvo
majmun odostraga naguzio slona. Jebe, jebe i viče slonu:
-Jel' ti dosta? A slon odmahuje glavom da nije. Jebe majmun dalje, te
kroz pola sata opet viče slonu:
-Jel' ti dosta? - a slon opet odmahuje glavom da nije. Upro majmun iz
petnih žila, pa opet viče:
-Jel' ti dosta? Vidi slon da majmun ne može više, pa pomirljivo veli:
-Je! Promijene se za uloge. Naguzi slon majmuna, te nakon pola sata
pita majmuna: -Jel' ti dosta? Majmun ne odgovara. Misli slon da nije,
pa navali jače na majmuna. Jebe, jebe ga dalje, pa opet kroz neko
vrijeme pita:
-Jel' ti dosta? Majmun opet glavom ništa ne pokazuje. Navali slon iz
sve snage, pa opet pita kroz pola sata:
-Jel' ti dosta? Na to majmun jedva prozbori:
-Daj malo izvuci da mogu klimnuti glavom!



Pita mali Piroćanac tatu Piroćanca:
- Tata, tata, jel mogu da gledam TV?
Otac će na to:
- Može, ali nemoj da ga pališ!



Uhvati policajac lopova. Nemoćni lopov pita policajca:
Je l' mogu da odem čas do one pekare, umrijet ću od gladi?
Policajac reče:
Idi, ali odmah da se vratiš.
Policajac ga pusti, lopov pobjegne. Sutradan isti policajac uhvati istog lopova.
Lopov mu kaže:
Ajd' molim te, pusti me da odem do one pekare, umrijet ću od gladi.
Policajac mu kaže:
Haha nisam ja od jučer, ti ostani tu, a ja ću ti otići kupit!



-Odbijen Rambo na konkursu za Armiju BiH, nije imao štele!



- Sve je postalo pepeo i dim, kad sam u Yugu ugradio PLIN.


Zivjeli i citamo se ponovo ako Bog da u ponedjeljak

Praznik rada na naš način

sempercontra

Osvanu nam Prvog maja
gladnoj raji poput raja.

Begovi tad raznih fela
raji svojoj nude jela.

Grah, kobase, flaša piva,
i budućnost ni tak siva.

Uz to idu obećanja:
„Bolji život!“, mnogo s(r)anja.

Ni muzike tu ne fali
za raju bi sad sve dali.

I Rimljani to su znali
igre, kruha, niš ne fali.

Raja jede, raja pije,
Svaki beg u brk se smije.

Jer trbusi kad zakrulje,
u džep prazan će da bulje.

Grah će čekat gladna raja
do idućeg Prvog maja.

U slast vam prvomajski grah !