Aktualno

Trg maršala Tita – da ili ne

cerovac

INICIJATIVA ZA PROMJENU IMENA NAJLJEPŠEGA ZAGREBAČKOG TRGA

Trg maršala Tita – da ili ne

Miroslav Vujević



Unatoč svim zločinima za koje je odgovoran, u glavnom gradu države koju nije želio, najljepši trg i dalje nosi Titovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve – Andrije Hebranga, koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Javna se mjesta u gradovima često obilježavaju imenima znamenitih ljudi: umjetnika, znanstvenika, sportaša, političara... Najljepša mjesta dobivaju imena političara i češće mijenjaju imena. Sadašnji Trg maršala Tita za vrijeme Austrije zvao se Trg cara Franje Josipa, a u vrijeme stare Jugoslavije Trg kralja Aleksandra Karađorđevića. Raspadom carevine Trg cara dobiva ime Trg kralja, a raspadom SFRJ u glavnom gradu neovisne Republike Hrvatske ostaje ime jugoslavenskog predsjednika.


U posljednje vrijeme sve je više inicijativa za promjenu imena tog trga. Objavljuju se članci, pišu se peticije, na njemu se održavaju skupovi onih koji žele promjenu imena, a i onih koji to ne žele. I jedni i drugi više se optužuju nego što argumentiraju svoje stajalište. Dakako, ovdje je riječ o valjanom i reprezentativnom pokazatelju većega broja dubljih problema u Hrvatskoj prije i nakon osamostaljenja.
U Drugom svjetskom ratu fašisti i komunisti koriste se nacionalnom frustracijom hrvatskoga naroda. Fašisti osnivaju tzv. NDH, a komunisti pozivaju na ustanak za nacionalno i socijalno oslobođenje Jugoslavije. Socijalno oslobođenje namjeravaju riješiti uvođenjem socijalističkoga poretka, a nacionalno osnivanjem republika i pokrajina. Budući da komunisti smatraju da je nacija buržoaska tvorevina koja je osuđena na propast, republike i pokrajine više se poistovjećuju s teritorijem nego s narodom po kojem su dobile ime. Vodstvo KPH poistovjećuje se i s kulturnim obilježjima naroda i na svoju stranu pridobiva većinu hrvatskoga naroda.


Prekomjerno mahanje hrvatskim zastavama



Kad je pobjeda nad fašizmom postala izvjesna, iz vrhovne komande NOB Jugoslavije (Tita) dolaze prigovori Hebrangu zbog „prekomjernog mahanja hrvatskim zastavama“. Nakon rata Hebrang je optužen zbog suradnje s ustašama i nestaje u beogradskom zatvoru. Hrvati vezani uz fašizam u ratu su poraženi, a svi ostali obilježeni su ustaštvom, čak i partizani, ako se nisu odrekli svoje nacionalne identifikacije.
Potiranje nacija nastavlja se i mijenjanjem imena države: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Narodna Republika Hrvatska (NRH) postaje Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). U imenu savezne države riječ „federativna“ s prvoga dolazi na drugo mjesto. Potiskivanje nacije i demokracije u višenacionalnoj zajednici izaziva prirodni otpor. Na to komunistička vlast odgovara represijom, tako da SFR Jugoslavija postaje među vodećim državama po broju političkih zatvorenika.

Komunistička se vlast koristi i simboličkom represijom. Stvara se kult ličnosti. Tito postaje trostruki narodni heroj i doživotni predsjednik, dobiva počasni doktorat, postaje članom svake republičke akademije znanosti i umjetnosti. Sve republike imenuju grad njegovim imenom, a svaki grad najljepše trgove i ulice. Za rođendan stotine tisuća nose štafetu i predaju mu je na velikom mitingu koji prenose svi mediji. U školama i medijima veliča se njegova ličnost.

Uz političku i simboličku Tito je imao i materijalnu moć. Svojom je karizmom vješto povezivao vladavinu „diktature proletarijata“ sa životom aristokrata. Raspolagao je kraljevskim rezidencijama, izgrađivane su mu vile, uređivana lovišta, specijalna lječilišta, zimovališta i ljetovališta. Na Brijunima je imao safari. Tamo je najviše boravio, ugošćivao državnike, a i filmske zvijezde. Na raspolaganju mu je bio „plavi vlak“ i brod Galeb, kojim je obišao cijeli nesvrstani svijet.

Komunisti su tvrdili da je nacija povijesna kategorija i da radnik nema domovine. U školama se odgaja u duhu „jugoslavenskoga socijalističkog patriotizma“. Uz nacionalno opredjeljenje uvodi se i favorizira nacionalno(?) opredjeljenje „Jugoslaven“. Ujednačava se jezik. Izdaju se luksuzno opremljene jeftine knjige latiničkim pismom i ekavskim izgovorom, koje građani kupuju na metre i ukrašavaju svoje vitrine. Favorizira se jezik, kultura i gospodarstvo najbrojnijega naroda. U Hrvatskoj to dovodi do Deklaracije o nazivu i upotrebi hrvatskog jezika i Hrvatskog proljeća. Da bi umanjilo optužbe zbog nacionalizma, vodstvo Hrvatskog proljeća umjesto obveze prema svom narodu poziva se na obvezu prema svojoj radničkoj klasi.

Zbog iniciranja Deklaracije ukida se Matica hrvatska, a u Karađorđevu se smjenjuje vodstvo Hrvatskog proljeća. Slijede otpuštanja s posla, suđenja i zatvaranja pristaša. U Rudom, pred televizijskim kamerama, Tito ironično izjavljuje kako je on „tamo neki Zagorac“ i prijeti: „Prije će Sava teći uzvodno nego će oni (Hrvati) dobiti svoju državu.“ Tako je jačao svoju moć i popularnost. Indoktrinirane mu mase pjevaju: „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“, i kliču: „Poslije Tita Tito“.


Neželjeni ustav


Ustav iz 1974. neopravdano se proglašava Titovom zaslugom, Tito ga nije želio i nevoljko ga je potpisao kako bi stabilizirao situaciju i primirio one koji su ga inicirali i zbog toga bili proganjani. Kada je demokratski izabran Hrvatski sabor donio odluku, zasnovanu na tom Ustavu i referendumu o neovisnosti Republike Hrvatske, oni koji nisu skretali s Titova puta oružano su napali Republiku Hrvatsku. Razoružani i pod embargom za uvoz oružja Hrvati pobjeđuju takozvanu JNA, brojčano i tehnički nadmoćnijeg agresora.
Nakon pobjede u Domovinskom ratu javlja se razočaranje u politiku i narod; demokratske institucije ne funkcioniraju demokratski, kriminal u pretvorbi i privatizaciji... Neki to pripisuju nedostacima demokracije ili naroda, pa jedinu alternativu vide u EU. Tranzicijski problemi koji su se pojavili u Hrvatskoj nisu posljedica slabosti demokracije ni slabosti našega naroda, već fenomena koji se javlja nakon većih društvenih promjena. Taj se fenomen naziva „dobrovoljnim ropstvom“ (Boeti) ili „kulturnim zaostajanjem“ (engl. culture lag). Erich Fromm to objašnjava usađenom željom ljudi da se ponašaju onako kako su prije morali. Zbog toga se zadržao i Trg maršala Tita, bez obzira što se spaja s ulicom imena njegove žrtve – Andrije Hebranga.


Ne Staljinu nije bilo ne staljinizmu


Društvo se mijenja brže od mitova koje je stvorilo. Titov mit izgradio se u partizanskoj borbi, u kojoj on dobiva čin maršala. Prešućuju se poslijeratne žrtve (Bleiburg i križni put). Ističu se njegove zasluge za pripojenje Istre i otoka Jugoslaviji. Ne govori se o pomicanju istočnih granica Hrvatske prema zapadu. Veličao se i kad je protiv volje pojedinih naroda forsirao jugoslavenski unitarizam i komunistički totalitarizam. Posebno se isticalo njegovo veliko ne Staljinu, koje pak nije bilo ne i staljinizmu. U međunarodnoj politici to je bilo strateški važno i poticaj politici nesvrstanosti, ali nije dovelo do socijalizma „s ljudskim likom“ (Goli otok).

Teškoće u ostvarivanju političkih ciljeva Tita usmjeravaju još više prema vlasti, koju je volio. Nije birao sredstva u osvajanju, obnašanju i zadržavanju vlasti. Gušio je demokratske inicijative, pa je umjesto demokratskoga dogovora o zajedničkom životu ili mirnom razlazu Jugoslavije Titova autoritarna vladavina povećavala frustraciju i dovela do rata koji smo prošli i deficita demokratske političke kulture, čije posljedice još osjećamo.
Nakon „velikih vođa“ obično dolazi do rata s velikim materijalnim i nematerijalnim posljedicama. Hrvatska je u

Domovinskom ratu pretrpjela veća razaranja nego u Drugom svjetskom ratu. Nakon pobjede u ratu upala je u krizu (dobrovoljno ropstvo). Naslijeđeni podložnički mentalitet u demokratskim institucijama generirao je kriminal u pretvorbi i privatizaciji. Relativni položaj u hijerarhiji određuje tko je u pravu, tako da su nemoralnim višim dužnosnicima podređeni nosili novac u torbama. Sad se na sudu brane kako su to morali radi sigurnosti posla.
Rodoljublje i domoljublje i dalje su pojmovi s negativnim predznakom. Imamo osuđene za ratne zločine, a nemamo ratne heroje. Branitelje se više svrstava u profitere nego u zaslužne domoljube. Brojna su samoubojstva branitelja bez odjeka njihovih tragičnih poruka. Upitan je odnos prema generalima izručenima u Haag, koji su tamo osuđeni na visoke kazne s čudnim obrazloženjem (prekomjerno granatiranje Knina i udruživanje u zločinačku organizaciju). Poigrava se s datumima državnih praznika, koji se obilježavaju nedostojno i bez državnih zastava. Govori se o potrebi detuđmanizacije, a ne o potrebi detitoizacije.

Nastavlja se govor o nacionalizmu u jeziku. U optjecaju su dva pravopisa. Nemamo pravopisa u školama, pa se preporučuje korištenje obama. Neki smatraju da pravopis nije ni potreban, jer je jezik područje slobode. Sloboda u jezičnom komuniciranju jednaka je prometu bez pravila. Što bi bilo da postoje dvostruka pravila vožnje ili da se prometnice proglase područjem slobode?

Iako se prema EU odnosimo podanički, suzdržani smo prema njezinoj preporuci osude komunističkih zločina. Govori se o rušenju partizanskih spomenika bez konteksta. Ne govori se o agresiji i razaranju Vukovara, Dubrovnika... od strane JNA, koja je nosila partizanske kape s crvenom petokrakom kakva se nalazila na partizanskim spomenicima. Crvena zvijezda na dječjoj partizanskoj kapi u Kumrovcu izaziva divljenje ponekih. Ima prijedloga da se obnovi štafeta i nosi na Titov grob („Poslije Tita Tito!“). Sabor odustaje od pokroviteljstva obilježavanja žrtava vezanih uz Bleiburg. Govori se o tragovima crne zmije fašizma, a ne govori se o tragovima crvene zmije komunizma.

Nadamo se da je agresija na Republiku Hrvatsku 1991. posljednji totalitaristički zločin u nas. Hrvatska je u borbi za neovisnost morala pobijediti u dvama ratovima: protiv fašizma i protiv komunizma.
Tito nije imao nacionalne identifikacije ili ju je prikrivao kako ne bi slabio svoju moć. Njegova nacionalna identifikacija nije bila problem koliko njegova antidemokratska orijentacija. On je mogao biti „tamo neki Zagorac“ kako je za sebe ironično govorio, ali nije smio priječiti svome i bilo kojem narodu identitet i pravo na državu. Tako je indoktrinirao mase, pa kad su se Hrvati demokratski odlučili za svoju državu, morali su je oružjem obraniti od onih koji su se Titu zakleli. Unatoč svemu, u glavnom gradu države koju nije želio najljepši trg i dalje nosi njegovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji.


Na putu napretka demokratskih zemalja


Krajnje je vrijeme da s Titova puta skrenemo prema demokraciji. Trebamo osvijestiti da nismo živjeli u „najboljem od svih mogućih društava“ i krenuti prema demokraciji, koja je „najmanje loše društvo“ za koje znamo. Umjesto podložnika u školama trebamo odgajati aktivne građane demokratske političke kulture koja uključuje nacionalnu identifikaciju, politički pluralizam i toleranciju, prihvaćanje demokratski izabrane vlasti kad i nije naše političke orijentacije. Tek tada ćemo krenuti putem progresa demokratskih zemalja. Svoje probleme moramo rješavati sami. Neće ih riješiti EU niti od nje prijeti objektivna opasnost. Opasnost nam prijeti od našega podaničkog mentaliteta, ma gdje bili.

Na kraju, dvojba u naslovu u zaključku prestaje biti dvojba. Trg maršala Tita treba promijeniti ime. Ma koliko se velikom ličnosti nekomu činio, sigurno je da je Tito bio protupovijesna ličnost. Sredstvima koja se ničim ne mogu opravdati borio se za socijalizam i Jugoslaviju, ciljeve koji su povijesno propali. Đilas je govorio da Hrvatska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Tito se borio za Jugoslaviju i uz cijenu da Hrvatska umre. Sad kad je Jugoslavija mrtva, a Hrvatska živa, nelogično je da najljepši trg u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, nosi ime osobe koja joj je opstanak dovodila u pitanje. Logična promjena nekima će izazvati negativne emocije. One su posljedica indoktrinacije koja je kidala vezu između razuma i emocija. Zbog Titova kulta ličnosti ta bi promjena bila znatan prilog uspostavljanju te veze. Tu, dakako, ne smijemo stati ako želimo izići iz dobrovoljnoga ropstva.



Prenašamo:Vijenac

ŠTO SE DOGODILO ..??

nellamistery

Grupa mladih skijaša krenula je početkom veljače 1959. godine na planinu Kholat Syakhl na sjevernom dijelu uralskog lanca. Kholat Syakhl na jeziku Mansi naroda koji su živi, znači "planina smrti".

Vođa skupine, iskusni Igor Dyatlov na naizgled bezopasni izlet vodio je devetero studenata uralskog politehničkog fakulteta. Ipak, nešto manje od mjesec dana kasnije pronađena su njihova smrznuta tijela, razbacana po snježnoj padini i obližnjoj šumi. Iako je većina umrla od strašne hladnoće, pedeset godina nakon tragičnog događaja nitko ne zna što je grupu natjeralo da pobjegne iz kampa i potraži utočište u obližnjoj šumi. Većina poginulih bila je vrlo slabo odjevena, bez obuće i toliko potrebne tople odjeće. Preživio je jedan član skupine, koji ih je napustio nekoliko dana prije njihova misterioznog nestanka.

Kada su 26. veljače članovi službe spašavanja pronašli kamp nestale skupine, zatekli su poderane šatore, razbacanu opremu i osobne stvari nestalih skijaša, ali ne i devetero mladih. Istražitelji su utvrdili da su šatori bili izrezani iznutra, te su pronašli tragove bosih stopala u metar dubokom snijegu. Identificirani su samo tragovi članova skupine, bez nepoznatih otisaka, pa je isključena prisutnost trećih osoba.
Prva tijela nađena su na rubu šume, kojih petstotinjak metara od napuštenog kampa. Georgy Krivonischenko, strar 24 godine i 21-godišnji Yury Doroshenko bili su smrznuti, odjeveni samo u donje rublje i bez obuće. Blizu tijela nađeni su ostaci vatre, a jedno stablo bilo je potrganih grana do pet metara visine, pa su istražitelji pretpostavili da su se nesretnici penjali na stablo ne bi li nešto pronašli, možda kamp, ili su izviđali situaciju. Na temperaturi od minus 30, bez odjeće i obuće, sigurno nisu dugo živjeli.
Nešto bliže napuštenom kampu, pronađena su tijela vođe pute Dyatlova, Zine Kolmogorove, i Rustema Slobodina. Po položaju njihovih smrznutih tijela bilo je jasno da su pokušavali stići do kampa. Jedino je Slobodinova lubanja imala manju frakturu, dok ostali nisu bili ozlijeđeni. Svima je presudila hladnoća i ono što ih je u nju otjeralo.

Istražiteljima je trebalo još dva mjeseca da pronađu tijela Nicolasa Thibeaux-Brignollela, Ludmile Dubinine, Alexandra Zolotaryova i Alexandra Kolevatova. Tijela su bila zatrpana ispod četiri metra snijega, 75 metara udaljena od ruba šume gdje su pronađena prva dva tijela. Kod ovih nesretnika pronađene su ozbiljne ozljede: Nicolasu je lubanja bila smrskana, Zolotarevu bila su polomljena rebra, a Ludmila je nađena bez jezika i s polomljenim rebrima. Uz tako grozne ozljede, nije bilo niti traga modricama ili ogrebotinama na tijelu.
Ovo četvero bilo je bolje odjeveno od ostalih. Da su zadnji poginuli bilo je jasno i po tome što su nosili odjeću onih koji su umrli prije njih. Sva odjeća bila je kontaminirana visokom raznim radijacije.
Jedini zaključak istražiteljskog tima je bio da je "nepoznata sila" uzrokovala njihovu smrt. Kobni prijelaz nazvan je po Dyatlovu, a nakon incidenta pristup je bio godinama zabranjen za javnost. Slučaj je bio zatvoren.

Što se zapravo dogodilo te noći?
Tek devedesetih godina, ponovno se počelo "njuškati" po zatvorenim slučajevima, pa je i ovaj ponovno došao pod lupu javnog interesa. Tada su pronađena svjedočanstva drugih planinara i mještana, koji su u vrijeme nestanka Dyatlove grupe na nebu viđali blještave leteće objekte.
Jedan od razumnijih zaključaka bio je da je grupa bila žrtvom lavine. Ta bi teorija objasnila zašto su istrčali iz šatora, te neke ozljede, ali nikako ne objašnjava zašto se grupa razdvojila, niti radijaciju u odjeći.

Naviše se sumnja na vojne eksperimente. Jedini preživjeli, Yury Yudin kojeg je spasilo slabo zdravlje, kaže da je među stvarima koje su nađene na mjestu nesreće bilo nekih koje nisu pripadale njegovima kolegama: komad odjeće koji je nalikovao vojnoj odori, jedna skija te naočale. Također, tvrdio je Yury, vojska je istragu započela 14 dana prije nego li su tijela pronađena. Da su nesretni izletnici bili žrtvom nekog vojnog eksperimenta koji je pošao po zlu, bilo bi jasno porijeklo visoke razine radijacije. Naravno, vojska nikada nije potvrdila takve informacije, pa smrt devetero mladih ostaje misterijem.

Ulje na vatru dolijevaju neki drugi svjedoci i činjenice. Unutrašnji organi stradalih nestali su nakon obdukcije, svjedoci govore im je koža bila neobično tamna i narančasto-smeđe nijanse. Vjeruje se i da su bili oslijepljeni, budući da su pokušavali zapaliti vatru zelenim granama koje su brali sa stabala iako je oko njih bilo dovoljno suhog pruća.
Preživjeli Yuri Yudin kaže, da može Bogu postaviti tek jedno pitanje, pitao bi ga što se te noći dogodilo njegovim prijateljima.

IZVOR http://idesh.net

PAMETNA ŽENA

andrea-korbelyi

Često se čuje kako muškarci ne vole pametne žene. Sve češće. Polako se to pretvara u mantru koja se stalno ponavlja... a već je u tridesetim godinama prošlog stoljeća jedan zao čovjek zaključio da će sve što dovoljno puta ponovi za javnost postati istina.

Naravno, kad ozbiljno razgovaramo, svaka će (zaista) pametna žena priznati da se radi o besmislenoj generalizaciji. Glupa žena odgovara samo glupom muškarcu koji želi nad svojom ženom trenirati moć, a nad pametnom ženom to ne može. Jednako vrijedi i obrnuto - glupoj ženi odgovara glup muškarac. Onda se može hvaliti kako svog mužića vrti oko malog prsta, kako je ona vrat koji okreće njegovu glavu u željenom smjeru...

Postoji jedan poseban tip žena, ne baš pametnih, ali zato izrazito napornih. One sjednu muškarcu za vrat i ubiju ga svojim napornim karakterom. Kad se čovjek nakon uzaludnih pokušaja ostvarenja normalne veze počne iz iste izvlačiti... Ne jako pametna, ali naporna žena zaključuje da se on izvlači zbog njezine inteligencije i dominacije, ne videći da u njenom ponašanju nema ništa inteligentno, već da je običan davitelj koji ne da čovjeku disati.


prijevod

It is often said that men do not like smart women. More and more often. Slowly it turns into a mantra that is constantly repeated ... and is already in the thirties of last century, an evil man concluded that all the repeated often enough become truth to the public.

Of course, when we talk seriously, each will (really) smart woman to admit that this is a ridiculous generalization. Stupid women fits just stupid man who wants his wife to train over power, over a smart woman can not. Same goes the other way around - stupid stupid man woman suits. Then you can brag to your hubby revolves around the little finger, as it turns its neck to the head in the right direction ...

There is a special type of woman, not very smart, but so very hard. One man sat down by the neck and killed him with their hard character. When a man after a futile attempt to achieve a normal relationship starts from the same draw ... Not very smart, but intense woman says that he pulls out because of her intelligence and domination, not seeing that in her behavior does not have anything intelligent, but it is plain that the Strangler man who does not breathe.

Život sa mačkama volumen 1

dado72

Voda

Situvacija A..

Ako vam je majmun kupio plastičnu i malu zdijelicu za tekućinu ondak istu kad vam u nju stave vode obavezno „išamarate“ šapicama po stanu tako da voda pljuska na sve strane i sve bude mokro....

Situvacija B

Ako vas majmun misli zajebat tako šta vam podvali veliku,keramičku zdjelu (iz koje je on,do nedavno, jeo čokolino i musline) tada pod mus morate dok pijete umočit prednje šapice i ondak veselo trčakarat po stanu.....ovdje imat na umu da morate proć obavezno površine na kojemu če ostat i vaši tragovi i kad se osuše (stol u dnevnom nikako ne propustiti isto kao i veliko ogledalo u predsoblju)....

Situvacija C

Ako je majmun lijen za oprat malo suđa u sudoperu obavezno uskočit u isti i pit vodu iz čaše,tanjura,bilo čega i pri tome sve rušit,proljevat i po mogučnosti igrati se sa malom žlicom za kavu/kolače.... obavezno je defiliranje mokrim šapicama po stanu.....

Situvacija D

Naravno kad se majmun istušira,Vi of kors, idete u tuš kabinu i gacate po vodi i ponavljate sve iz točke B...mislin ko je kriv šta škrtac neće kupit ono stakleno čudo sa vratima i to montirat na tuš kadu nego ima samo onaj pvc zastor......

Hrana

Ovdje nema puno pravila.....

Suha hrana nema šta tražit u zdjelici,ponavljam suhoj hrani NIJE mjesto u zdjelici neko se ona šapicama vadi van,i postaje idealna igračka za naganjanje po stanu...ovdje samo treba obratit pažnju da kad vam dosadi krokete obavezno šutnete na neko jako nedostupno i majmunu,potpuno, nevidljivo mjesto tako da na isti mogu doć mravi i osnovat svoju koloniju u stanu (društva nikad dosta)....

Mokru hranu jedemo tako da noktičem nabodemo komad „mesa“ i onda ga promatramo 5 minuta i kad nam dopizdi šutnemo ga ispod frižidera....to ponavljati dok nam capice ne budu dovoljno masne da možemo zasrat cijeli stan.....

Kod hrane treba imat na umu da bi bilo poželjno se najest prije nego počnemo radit pizdarije....

Pi-es cijelo vrijeme,jednim okom,pratimo pavijana od gazde da možemo,kad pretjeramo, složit facu nisam ja majkemi i pogledom optužimo kolegu macu (ako je imamo)....

Eto od nas toliko nadamo se da smo Vam pomogli,kod nas to funkcionira besprijekorno....

Lp

B&N

Obožavam krzno!

lionqueen

Jutros je na prvom programu emisija „Ni DA, ni NE“ na temu proizvodnje i prodaje krzna. U emisiji sudjeluje dvadesetak srednjoškolaca i poneki gost. Razgovaraju na temu smije li čovjek kao superiorno biće iskorištavati životinje za svoje potrebe, prehranu, odijevanje itd. Zaprepašćujući je stav tih mladih ljudi, koji misle da samim time što je čovjek superiorno biće ima pravo ubijati inferiorna bića. Palo je tu različitih komentara: da je čovjek moralan, da je čovjek inteligentan, da je čovjek ovo, da je čovjek ono...te da prema tome ima pravo iskorištavati životinje!

U emisiju su pozvali profesora filozofskog fakulteta Tomislava Reškovca, koji je djeci pokušao usmjeriti pozornost na to da čovjek nije superioran samo nad životinjama, već da je npr. nobelovac superioran nad mentalno zaostalim osobama, a odrasle osobe nad djecom, pa to nije razlog da bi oni imali pravo iskorištavati nemoćnije od sebe! Žalosno je što mladi ljudi uopće nisu shvatili što profesor time želi reći, te me zaprepastilo njihovo glasovanje neposredno nakon njegovog govora, tj. da je opet velika većina zauzela stajalište da čovjek (čitaj „nadmoćno biće“) ima pravo iskorištavati životinje (čitaj „inferiorna živa bića“)!

Najteže je mijenjati, kroz stoljeća, ukorijenjene paradigme. Uzalud je što svijest ljudi „raste“ pod utjecajem obrazovanja i slobodnog kolanja informacija! Čovjek nije toliko inteligentno biće, kakvim se sam sebi čini, dapače meni se čini da je sve gluplji, ali nadmoćniji!

Zar nije smiješno i glupo pozivati se na moral i intelekt i uspoređivati bića dvije različite vrste: čovjeka i životinje?! Zar samo zato što nedovoljno poznajemo drugu živu vrstu, smijemo sebi uzimati za pravo komentirati njihov intelekt?! Zašto si ne priznamo da ih ne poznajemo dovoljno i da je među nama nesvladiva prepreka druge vrste?!

Mi, ljudi, čeznemo za potvrdom spoznaje da u svemiru postoje druga živa bića, jer se osjećamo sami! Iako ta druga živa bića postoje tu kraj nas, no ne obraćamo pozornost na njih. Da se sada ovdje pojave „Marsovci“, čim bismo shvatili da smo superiorniji od njih, mi bismo ih uskoro jeli! Jer netko od ljudi morao bi isprobati kvalitetu njihova „mesa“. Secirati ih da vidi njihove organe! Istraživati ih da vidi mogu li mu koristiti u proizvodnji lijekova!

Da, čovjek je superiorno biće. No čovjek nije niti inteligentno niti moralno biće!

Uzalud se profesor trudio postavljati prava pitanja, ta djeca nisu ništa shvatila. Teško je mijenjati paradigmu, kad je u pitanju život! Baš kao što je teško nekima objasniti da je čovjek nekad bio na nižoj razini svijesti, kad je ubijao nerođenu djecu, jer o njihovu postojanju u majčinoj utrobi nije imao dokaza ili ih je ignorirao, a sad kad ih ima, sad bi trebao promijeniti paradigmu o pravu nerođenog čovjeka na život. No to je već druga tema pa je ovaj put namjerno ostavljam za kasnije!

No da se vratim na svoj naslov!

Da, točno je, obožavam krzno! Čak i nositi krzno kad je to potrebno! Obožavam svoje živo krznašce, koje uz mene veselo šeće kad idemo u šetnju! Čak ga i ponesem kad je potrebno svladati neku prepreku. Uživam u nošenju svog krzna. Bijelog pa šarenog! Živog krzna! Svjetlucavog! Veselog krzna! Krzna koje se stalno muva oko mene i donosi mi sreću svakog dana, svakog trena!

Stoga, kako bi se omogućila promjena paradigme o tome koliko je čovjek moralan, ako kao superiorno biće misli da ima pravo ubijati životinje tj. druga živa bića, samo zato što su mu potreba, predlažem donošenje Zakona o obvezi držanja kućnih ljubimaca! To je jedini način da čovjek shvati koliko je zapravo životinja moralno nadmoćnija nad njim, koliko je životinja po svojoj nesebičnoj ljubavi prema čovjeku, čovjeku nedostižna!

To je jedini način da srednjoškolci promijene svijest o tome da čovjek NE smije UBIJATI druga živa bića, samo zato što je „moralniji“ i „inteligentniji“ od životinja!
Nije čovjek ni moralniji ni inteligentniji, samo je superiorniji. A kad smo već kod morala, životinja ne uzgaja druga živa bića da bi ih ubila i tako se prehranila!

Pa promijenimo paradigmu! Ne ide to preko noći, ali treba početi. Za početak uključiti mozak i razmisliti o svemu!

Da pomognem nekim pitanjima i odgovorima:

Što je ubijen čovjek? Ljudski leš!
Što je ubijena životinja? Životinjski leš!
Što ljudi jedu kad jedu meso? Životinjske leševe!
Kako se zovu životinje koje jedu životinjske pa i ljudske leševe? Strvinari!
Što su ljudi koji jedu životinjske leševe? Isto strvinari!
Fuj.

Zato uzgajajmo živa krzna, ne za prehranu, ne za odijevanje, ne za pokazivanje na špici, već da bismo uz živa krzna bili SRETNI!

Jer SREĆA jest na dohvat ruke! Sreća se zove životinjskim imenom!

Jostein Gaardner: "Sofijin svijet"

bookeraj

Ah, kako krasna knjiga! Inception prije inceptiona!

A sve je počelo kad je jedan norveški srednjoškolski profesor počeo razmišljati o tome kako djeci približiti filozofiju. Filozofija je, kako neki od nas znaju, disciplina koja se bavi promišljanjem o čovjeku, o svijetu koji ga okružuje i pitanjima poput: odakle sve nastaje i čemu sve to.

U središtu je radnje djevojčica Sofija Amundsen, koja neposredno prije rođendana dobiva pismo s tajnovitim dopisnim tečajem iz filozofije koji joj šalje izvjesni Alberto Knox. Djevojčica prima pisma s lekcijama iz antičke filozofije, preko filozofije renesanse i novog vijeka, zaključno s Hegelom, Marxom i Sigmundom Freudom. Uz te dopisne tečajeve, počinju se događati i druge neobične stvari, poput razglednica iz Libanona koje je nepoznatoj djevojčici Hildi Knag slao njezin otac za rođendan, koji se u Libanonu nalazio na misiji UN-a.

Pitanja koja si Sofija počinje postavljati su pitanja o porijeklu svijeta i čovjeka, smislu života i stvarnosti (veliko je pitanje ove knjige je li život zapravo san, a radi se o osjećaju koji nas sve povremeno obuzima, osobito kad razmišljamo o njemu), gotovo bi se moglo reći da se radi o prevelikim pitanjima za jednu petnaestogodišnjakinju.

Kad sam nedavno postavila pitanje o tome koju biste knjigu ili pisca preporučili za tranziciju mladog čitatelja iz svijeta dječje knjige u svijet knjige za odrasle, Zlica je preporučila upravo ovu knjigu – moram se u potpunosti složiti s njezinom ocjenom. Ova knjiga ima velike odsječke čistog didaktičkog teksta (udžbeničkog tipa, ali s nešto lakšom terminologijom) za koji bih voljela da sam ga pročitala prije nego što sam se susrela s filozofijom tek u trećem razredu srednje škole (tada je to bio predmet koji se preletio, ali mnoga su imena poput Sokrata, Platona i Aristotela, te kasnije Kanta, Marxa i Hegela, da spomenem samo neke, izrazito značajna i u mojoj struci i u kasnijem se razdoblju znanje o njihovim promišljanjima pokazalo dragocjenim). I danas se radi o disciplini koja mi je ostala u dragom sjećanju, ali čini predmet ne mogu u potpunosti mentalno obuhvatiti.

Stoga, ovu je knjigu dobro imati na polici umjesto udžbenika iz filozofije (za neznalice poput mene).

Pitanje u kojoj stvarnosti živimo je pitanje spoznaje, i ne mogu se oteti dojmu da ste sretniji ukoliko se ponekad zapitate o tome što je zapravo stvarno – jer ponekad vjerojatno pomislite da ni sami niste previše stvarni, pa se onda ne doživljavate niti previše ozbiljno.

Ovu je knjigu zato dobro imati na polici i kao podsjetnik.

Konačno, radi se o izrazito lijepom i slikovitom djelu (ovo je za one sitne ljude koji se nastoje uspeti uz dlaku bijelog zeca kojega mađioničar izvlači iz svog šešira), koje nema ružne, nasilne ili nastrane elemente – ta je činjenica čini sjajnom knjigom koju možete dati na poklon mladom čitatelju. Ukoliko još uopće ima mladih čitatelja.

Zato, ova je knjiga izvrsna za ulazak iz svijeta dječje knjige u svijet knjige za odrasle.

P.S. Nisam dočitala „Doba dogovora“ autora Georgea Monbiota (Manifest za novi svjetski poredak), djelo koje nazivaju još i „nekom vrstom konstruktivnog nastavka na „No Logo“ Naomi Klein, jer u danom trenutku mislim da nisam sposobna za takvu vrstu monologa (a i čini mi se malo zastarjelom u svjetlu novih svjetskih događaja, a neka predviđanja nisu se baš obistinila), ali preporučujem onima koji žele znati što činiti u ekonomskim danima koji dolaze.

Zašto biti obrazovan? Ah, taj Chesterton!

defton

Za one kojima još uvijek nije jasno odakle financijska kriza

alexxl

Helga je vlasnica bara. Ona shvaća da su uglavnom sve njene mušterije nezaposleni alkoholičari i da se od takvih mušterija njen bar ne može izdržavati.
Da bi riješila ovaj problem, ona radi novi marketinški plan koji dozvoljava njenim mušterijama da piju "na dug", ( piješ sad / platiš kasnije ).
Helga knjiži dugove svojih mušterija i praktično im odobrava zajmove za pice.

To se brzo pročuje i kao rezultat - mušterije navale u Helgin bar.

Vrlo brzo njen bar ima najveći promet u gradu. Kako mogu piti na odloženo plaćanje, nitko od mušterija se ne buni sto Helga s vremena na vrijeme podiže cijene vina i piva - najčešće konzumiranih pica.

Kao dodatna posljedica ovoga, dolazi do ogromnog povećanja bruto prihoda. Mladi i dinamični potpredsjednik lokalne banke prepoznaje ogromni budući potencijal ovih dugova i povećava Helgi kreditni limit u svojoj banci. On ne vidi nikakav problem oko toga, jer iza svega stoje dugovi nezaposlenih alkoholičara - mušterija kao zalog !

To brzo primijete i eksperti za burzovno poslovanje u centrali banke i smisle način kako da ostvare ogromne bonuse pretvarajući ove zajmove u ALKO-OBVEZNICE. Ovim vrijednosnim papirima se onda trguje na svjetskoj burzi.

Naivni investitori u stvari ne razumiju najbolje da su "preporučene" akcije koje su kupili - u stvari dugovi nezaposlenih alkoholičara i tako cijena obveznica stalno raste !!! i uskoro postaju jedne od najboljih za trgovinu u nekim od vodećih državnih brokerskih kuca.

Jednog dana ( iako cijene akcija i dalje rastu ), menadžer u lokalnoj banci odluci da je ipak vrijeme da se zahtjeva plaćanje duga izdanog na račun odloženog konzumiranja alkohola u Helginom baru. On obavještava Helgu, a ona onda zahtjeva plaćanje od strane svojih mušterija, ali - kako su oni samo nezaposleni alkoholičari naravno da ne mogu platiti.

Kako Helga ne može ispuniti njene obaveze u vezi zajmova lokalne banke, ona proglašava bankrot. Bar se zatvara i njenih 11 zaposlenih gubi posao. Preko noći cijena ALKO-OBVEZNICA pada za 90%.

Urušena vrijednost obveznica uništava likvidnost banke: banka ne može vise odobravati nove zajmove i njena ekonomska aktivnost biva zamrznuta. Kako su dobavljači također odobravali Helgi odloženo plaćanje i cak investirali u obveznice visoke vrijednosti, sad moraju otpisati sav njen dug uz gubitak preko 90% pretpostavljene vrijednosti obveznica.

Njen dobavljač vinom proglašava bankrot, zatvarajući porodični biznis koji se uspješno odvijao pune tri generacije; njenog dobavljača pivom preuzima konkurentska firma koja odmah zatvara lokalnu pivaru i otpusta svih 150 radnika.

Srećom, banka, brokerska firma kao i njihovi direktori spašavaju se multi-miliunskom infuzijom od strane vlade,bez dodatnih obaveza. Fondovi neophodni za ovo izbavljenje biti ce osigurani iz novouvedenih poreza koji padaju na leđa zaposlene srednje klase građana, koji uglavnom ne piju alkohol i nikad nisu ni bili u Helginom baru.


No tata ima riješenje da izađemo iz recesije,
oooooo ....em vas tupaste.

Novi svjetski poredak by Izitpajn

b3

Valjda inspiriran sinoćnjim Mišakovim baljezganjima u Booksi (izvještaj pending, bude negdje, valjda, pratite obje pojavnosti NOSF-a) nešto mi je palo na pamet.

Proročanstvo (čisto radi dramskog efekta): Nostradamus ili tako nešto je prorekao da će veliki svjetski sukob koji će u trećem mileniju promijeniti lice svijeta biti na liniji Zapad - Daleki Istok (dakle Kina i tako to).

Situacija:
1. Nakon višetisućljetnog feudalizma i kratkog razdoblja državnog soc-komunizma, Kina se pretvara u kapitalističkog giganta koji tek počinje otkrivati blagodati kapitalizma.
2. Nakon 200+ godina, zapadni kapitalizam dolazi do svog logičnog završetka; tržišta su konsolidirana, nema više prostora za širenje, a Marx reče da se, bez širenja, kapitalizam urušava. Tko nije vjerovao, danas vidi i zašto: u trci za profitom i nemogućnosti pronalaska novih tržišta, potraga se okreće prema vlastitoj populaciji i "smanjenju troškova". Populaciji se to, naravno, ne sviđa.
3. SAD su dužne abnormalnu količinu keša, paz' sad, upravo Kini. Nisam provjeravao, ali vjerojatno ni EU-blok nije imun na posuđivanje novca od Žute Opasnosti.

Scenarij:
1. Zapad, rastrgan unutrašnjim suprotnostima - kapital u potrazi za profitom i ogromni dug koji mu sjedi na grbači te populacija kojoj se ne sviđa plaćanje tuđih dugova, a i ponekih koje je sama napravila - se urušava i dolazi do razmišljanja, a možda i emanacije, promjene paradigme privatnog vlasništva.
2. Činjenica da je Zapadu kapitalizam bio u redu dok su se pljačkale kolonije i dok je trebalo dizati vlastito carstvo, a odjednom više nije u redu sad kad treba platiti svoje dugove, nimalo ne impresionira Kineze.
3. Kapital, kao, uostalom, ni bilo tko drugi, ne voli biti razvlašten.
4. Deathmatch!!!

Eto, živi ne bili pa vidjeli.

Svim hrvatskim izdajnicima - neka gore u paklu !

crostojkovic1958

NAROD KOJI NE ZNA ZA SLOBODU UVIJEK ĆE SLUŽITI ŠEFOVIMA DIKTATURE



Velika je i široka rijeka koja teče u smjeru suprotnom od zdravog razuma. S obzirom na činjenicu da su građane Hrvatske pozvali da glasaju za Europsku uniju i Vesna Pusić i Jadranka Kosor i Zoran Milanović i Ivo Josipović i Danijela Trbović, pa čak i Ante Gotovina, hrvatski biskupi, glavni mediji, Milorad Dodik i papa Benedikt – zar je uopće moglo biti sumnje kako treba glasati?

Dobro došli u Europsku uniju! Prema prvim neslužbenim rezultatima referenduma, u skladu s podacima DIP-a 22. siječnja od 22.40 sati s obrađenih 99,61 posto glasačkih mjesta, glasovanju je pristupilo samo 43,68% birača, za članstvo u EU glasalo je 1.297.875 ili 66,26 posto birača, dok se protiv Unije izjasnilo 648.985 ili 33,14 posto birača. Zacijelo su samo primitivni, desničarski, musavi, neobrazovani „euroskeptici“ i zadrti, ali neinformirani salonski boljševici s Kapitalom pod miškom glasali protiv!

Vođa pokreta ŠTIT
BRANKO STOJKOVIĆ
http://crostojkovic1958.blog.hr
00 385 (0) 95 814 82 90
CROATIA / BJELOVAR
brankostojkovic152@yahoo.com
----------------------------------------------

Faustov let

yulunga

"Ostatak života Jonathan je proveo u samoći, ali je odletio još mnogo dalje od Dalekih Hridi. Nije ga toliko boljela spoznaja da njegova braća nisu htjela povjerovati u uzvišenost letenja; nisu htjela da otvore oči i vide.
Svakim je danom učio sve više. Naučio je da ponirući punom brzinom može dohvatiti vrlo rijetku i ukusnu ribu što se kreće u jatu tri metra ispod površine oceana - više mu nisu bile potrebne ribarske brodice ni ustajali kruh da bi preživio. Naučio je spavati u zraku za dugih noćnih letova, koristeći se vjetrom što je dolazio s kopna i prelazeći tako po dvjesta kilometara od zalaska do izlaska sunca. Vladajući savršeno samim sobom, letio je kroz guste morske magle i penjao se iznad njih, do blistavo vedrog neba...dok su drugi galebovi čepili na zemlji i znali jedino za sumaglicu i kišu.
Naučio je služiti se vjetrovima u visinama da odleti duboko u unutrašnjost i ondje se pogosti ukusnim kukcima.
Sve što je nekoć želio jatu, sad je činio sam za se; naučio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Jonathan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko,a budući da se svega toga oslobodio, poživio je zaista dugo i lijepo."


Galeb Jonathan Livingston - Richard Bach

Nema naslova

mi-smo-prvaci

Uploaded with ImageShack.us

Gradska loža izgrađena je u 15.st.u vrijeme renesanse.U njoj se nalazi kip Petra Berislavića.Do nje se nalazi crkva sv.Sebastiana.

NAJGORA KLETVA

sredovjecniudovac

Pričala mi kćer o studiji o balkanskim psovkama i kletvama i ja se sjetih psovki i kletvi koje sam čuo, rekao ili prešutio.
Ne kunem, rijetko psujem, uglavnom neutralno, one uobičajene stvari nikad i nikom. Sjetio sam se da sam nekad čitao da su neki ljudi, koji su zbog moždanog udara zaboravili govoriti, ipak psovali. Utvrđeno je da kod tih ljudi psovka dolazi iz dijela mozga iz kojega dolaze poštapalice, iz nesvjesnog dijela.
Kletve, unatoč ljutnji, dolaze iz svjesnog dijela. Preduge su i preosmišljene za afekt.
Ne kunem, rekoh, ali sjećam se nekih "dabogda..." koje nisam izrekao.
Kad nisam dobio posao u školi, zbog toga što sam doselio iz drugih krajeva, a nisu htjeli takvoga, mislio sam reći "dabogda znali kako je to odseliti se, ne svojom željom i ostaviti uspomene, prošlost i imati izbor živjeti tu daleko ili kao Hamlet sa ubojicom oca", ali nisam, ne želim to nikome.
Kad je sin dobivao jedinice zbog buljenja kroz prozor, a ja sam znao zašto bulji i svi su mogli znati zašto je te zime počeo buljiti kroz prozor, jer i ja sam doma buljio kroz prozor prema groblju, mogao sam reći "dabogda razumjeli djecu koja zato bulje kroz prozor", ali nisam, tako strašnu stvar ne bih mogao nikome poželjeti.
Kada sam čitao zajedljive komentare na moje postove, mogao sam odgovoriti "dabogda me razumjeli", ali nisam, tako nešto strašno ne želim nikome.
U Dubrovniku sam bio na ručku sa čovjekom s kojim sam sklapao posao onih poratnih godina, a s kojim sam se već bio i sprijateljio i on me odvede poslije ručka svojoj kući pred kojom je bio zapaljen čamac i kuća je bila pogođena granatom i već popravljena, ispriča mi sve o tome, a ja mu ispričah o svojoj kući i on reče kako se nikad ne treba žaliti, jer nikad ne znaš kome je gore od tebe...
Napisao sam puno toga ovdje, puno toga pročitao, otkrio puno tužnih priča, teških, shvatio da ljudi pate na stotine različitih načina... Mogu razumjeti one koji su proživjeli isto što i ja, a sa ostalima suosjećam, ali mogu li ih stvarno razumjeti? Razumijemo li samo ono što smo samo na svojoj koži osjetili?
Razmišljam o studiji o kletvama i o tome koja je kletva najstrašnija. Sjećam se svih strašnih koje sam čuo, onih koje su strašne za slušati, o prijevodima kletvi s jezika koje ne govorim, a puni su takvih kletvi, sjećam se onih iz vremena kletvi, kada se ratovalo kletvama i svih onih koje sam prešutio i shvatim da je najstrašnija kletva na svijetu:

"DABOGDA RAZUMIO SVE LJUDE NA SVIJETU"

MECE: LEGE vs TIKVEŠ 1 : 4 (1:1)

nklege

Tri su osnovne teze našeg poraza nakon osam mjeseci.

TEZA PRVA: Kriv je izbornik
Gotovo neoboriva teza. Postavivši ekipu u sastavu u kom nikad nije igrala zajedno, izbornik je napravio pomutnju uglavnom u svojim redovima. Uvrijeđene zvijezde kluba koje su prvo poluvrijeme gledale sa klupe, odlučili su izbornika bojkotirati u drugom poluvremenu i igrati preko qrca. I uspjeli su u tomu. Svi su dali svoj doprinos u ovom porazu. Činjenica što smo cijelo drugo poluvrijeme igrali sa igačem manje + Ižom na boku izborniku je samo otežavajuća i optužujuća činjenica jer nije ostavio zamjene zbog mogućih ozljeda ili ne daj Bože zbog samovoljnog izlaska pojedinca radi verbalnog delikta.
No vratimo se na izbornika. Podcjenio je protivnika i to mu se obilo o glavu. I neka je.

TEZA DRUGA: Kriva je početna postava
Postavivši postavu u sastavu Iga - Kolar, Iža, Vjeko, Bulić, Darac - Mijat, Hrco, Pajo - Oreč i gospodin Brec izbbornik je očekivao kako će isti na svježinu i želju za igranjem (jer su u posljednim tekmama namjerno bili odmarani i čuvani za ovaj susret) razvaliti protivnika ta zvjezdama ostaviti tek mrvice slave. Nažalost odigrali su samo 1:1 te tako trasirali put ka porazu.

TEZA TREĆA: Pobjedio je danas bolji tim
Dečki iz Tikveša došli su se pošteno boriti i tako su otišli sa terena. Pokazali su zvjezdama i zvjezdicama da je nogomet igra u kojoj pobjeđuje tim. Igra u kojoj igrač "gine za suigrača", pokriva njegove greške, bodri ga u dobrim potezima. Strašno jednostavna igra. Održali su nam lijepu lekciju. Granitna obrana, rastrčan vezni red, brze kontre. Bez greške. Serem. Cvijo je jedina nesportska pizda u toj ekipi. A svi znaju zašto. Ostale čarke kojih je bilo na terenu tamo su i ostale nakon zadnjeg sučeva zvižduka. Zaboravljene.

P.S.
Kako smo igrali tako smo i jeli. Prvi put od kada igramo zajedo iza nas ostalo je pola kazana hrane. Strašno. Baš smo otužni bili. Jedino Dumba i Iža imaju opravdanje što nisu jeli jer su jeli od 13 do 17 sati. A neki su i pili. I igrali bi u početnoj postavi? Mo'š mislit.

U četvrtak nas čeka derbi u baranjskom Petrovom Selu protiv lokalnog Dinama koji se pali na nas kao šibica na vatru.

P.S.2
I dok mi ginemo po silnim tekmama netko obilazi Plitvice, Zagreb, Sloveniju ispunjavajuću supruzi i najsitnije želje a ekipu.... ma ko šiša ekipu

KAIROS

mi-smo-prvaci

Uploaded with ImageShack.us


KAIROS JE KIP GRČKOG BOGA SRETNOG TRENUTKA.PRIKAZAN JE KAO GOLI MLADIĆ S VAGOM U RUCI.ČUVA SE U SAMOSTANU SV.NIKOLE.