Kreativni odjel

Book Worm

pinkeye

Ja sam vlasnik spomenara,
molim da mi se po njemu ne šara.
Lijepo piši, gumicom ne briši,
ali dobro znaj, listove mi ne kidaj!
Listovi su svi na broju
prepoznat ću ruku tvoju!

Broš, naušnice, prsten i pločica.

Prostoproširena zaslađivanja

nachtfresser

Čokoladni vrtlozi ublažavaju bol ubrzanog bijega. Sutra bježi u jučer, nikako da se nađu. Od mene se traži mir, a sjećanje roni ponornicom koja ne pripada meni, opet se preseravaš rekao bi onaj što cijeli dan bulji u prazan ekran pišući roman. Ajmo danas ismijavati maturante, sutra će biti naoružani.









Iz dalekog svijeta me zatekla vijest da je preminuo prijatelj bivše blogerice ovog servisa, reklamirane dok je studirala u Kini, pisao o njoj, darovala mi Mao Ce Tunga.
Taus 1999-2012



Ne kradite zadnju fotku, zaštićena je, mogli bi ostati bez gaća.

Kreativna pauza

bugaevank

Evo me!
Moja kreativna pauza doslovno je bila kreativna pauza - pauza od bloga popunjena slikanjem.
Pa evo, najsvježije ispod mog kista, tema kojoj sam vjerna iako sam je pomalo zapostavila zadnjih godinu dana.
Tri aspekta Boginje, svaki naslikan na svom mini platnu (15x15cm) koji zajedno čine cjelinu:

MAIDEN


Najmlađi aspekt Boginje, povezuje se s otkrivanjem i najkreativnijim aspektima naše osobnosti, simbolizira početak, nevinost, bezbrižnost, radost života i proljeće.

MOTHER


Simbol Majke kao vječnog darovatelja života bio jedan od prvih vjerskih simbola koji se mogu naći - ona simbolizira plodnost, povezuje se s punim mjesecom.

CRONE


Posljednji aspekt trostruke Boginje jest aspekt Starice. Povezuje se sa završetkom, pa je tako i godišnje doba s kojim se povezuje - Zima (see what I did there?).

Nadam se da mi opraštate višemjesečno zanemarivanje bloga, i da će mi, do slijedećeg posta, ipak trebati manje vremena ;)

Umjetnost i ljubav

kapisrece

Kako se bliži veliki tjedan doživljavam i boli i patnje
težine križa o čemu nebi sada ulazijo u detalje
A kada dođe uskrs,i ja to proživljavam jer vjerujem
u uskrsnuče Isusovo i srce mi je radosno
što je naš Bog Uskrsnijo
Vel Zlatko Sudac

RADOST USKRSA
Oprani su grijesi svijeta
S Kristom svima Uskrs svane
smrtnicima nada
sviče
Od veselja nebo kliče

U sve dane sretni pojmo
milosno je vrijeme raja
kliči zemlja svemir cjeli
životu više nema kraja

Malo slika

jadranovo

More cvijeća

kaval

Fotografije sa ovogodišnjeg splitskog sajma cvijeća koje su trebale biti objavljene ranije, ali lijepo je lijepo i kad je događaj prošao.

Katastrofa

nachtfresser

Uh, rasturi me, em mlado, em žensko, ko nitko ove godine. Dokrajčila bi me, igrala bi još, ali mora ići spavati, ja se potpuno razbudio, ja odavno ništa više ne moram...

Armenske poslovice, mudrost i ostalo...

budan

Ono platno

strangerinthedawn

Bijeg od uznemirujućih boja. Svaka se izlije cijela. Ne po tijelu, već po svemu što mu je pred očima. Kad prilazi druga prva se ne povlači, ova se samo prelije preko nje. Tako se talože i kad se ponavljaju, što onda? Niti jedna više nije u vlastitom, izvornom tonu, u onom tonu u kojem putuju do svojeg mjesta. Zajednički razmuljane, kako to već biva na platnima u sobi nestalnih. Nemoguće je obrisati one koje smetaju a da se još više ne razmrlja čitav prizor. Ne znam jeste li već vidjeli platno na kojem se svaka boja prostire tako da ga cijelog pokriva. Niti jedna nema svoje posebno mjesto, svoj poseban kutak, svoju liniju, svoj domet. Niti jedna ne čini sklad ili nesklad s nekom drugom bojom. Svaka je cijela slika, ali ne i slika za sebe, jer niti jedna se ne miče kada se jednom rasprostre. Sigurno nije slučajno da je boja ženskog roda. I oslijepljujemo dok mislimo da smo mi ti koji ih nanosimo, raspoređujemo, gubimo. Nanosimo na sebe. Čista platna naša su nerođena tijela. Raspoređujemo u sebi, njihovu veličinu i okvir zadajemo sami, vjerujući da nam ipak narav naređuje. Gubimo se, dok ona postaju puna, prepunjena, iz njih kipi.

Teško je govoriti bez njihove prisutnosti. Teško je misliti, osjećati. Ne zato što bi nedostajale, da ne biste pomislili. Teško je jer ih je nemoguće isprati. Voda je nemoćna spram jakih ruku kojima grle svoja platna. Možda ih i može ošamutiti na tren, ali tada se i platno skvasi, smežura se ili nabubri, nikakve koristi od toga. Isto je i s vjetrom.
Svugdje ih zatječu skupa, a nisu zajedno. I svugdje ih raspoznaju po bojama, platno uvijek previde, ono ne može govoriti. Pokuša li se pomaknuti izgledat će kao da se boje pomiču. Ostaje mu da ukloni svoje želje. Pod teretom radoznalih pogleda pruža im sve što žele vidjeti je sve što mogu vidjeti. Sve daje kada samo ionako ostaje skriveno. Čemu prezirati, čemu se nevoljko povlačiti, čemu se opirati kada nema drugih očiju i kada vlastite vide samo opsjenu, bez potaje gajeći nadu da pogrešno vide?

S njima ne razgovara, samo ih promatra. Ne zna znaju li uopće da postoji. Da ne postoji bez njih. Možda tek za istok. One ne govore, jer govore samo kad ono progovori pa je nemoguće razlikovati. Ili ono ne govori. Svejedno je. Ni u šutnji nije drugačije. Ne znam poznajete li već nekoga tko ne poznaje šutnju, već samo govor bez glasova koje drugi mogu čuti. Zato se često pita po čemu je uopće drugačije od njih, u čemu je prava razlika. A kako nastaju ova razlikovanja koja nisu prava? Ili je razlikovanje samo odmor i utjeha? Ili je istost?

Da se vratim na šutnju. Ona ništa nije izgubila, nema u njoj nikakve praznine. Sve je u njoj nepoznato, novo, strano. Zato zavodi, još jedna žena, ne zbog praznine, ne zbog mira. Sve je u njoj daleko, nada da još ima neotkrivenog, unatoč tome što se zemlja odavno pretražila, unatoč tome što se nebo odavno rasvijetlilo i unatoč tome što se ljubav neba i zemlje odnedavna prepoznala u liku djeteta koje samo sebe rađa. Sada već i sami možete vidjeti zašto je ono, platno, srednjeg roda, a šutnja, a boja, a zemlja nije. A požuda.

nastavak

urban-izam

S obzirom da se bliži dan izlaska albuma, a već se prva pjesma "Kundera" može čuti i na nekim radio stanicama, čini mi se pravi čas da vam kažem još par stvari.
Kao prvo, "Kundera" (ep) je svojevrsni uvod u sljedeći album koji bi trebao izaći do kraja godine. Veći dio materijala čeka jesen, iz nekoliko razloga, a možda je najveći taj što bismo ga željeli popratiti dokumentarno/eksperimantalnim filmom koji smo snimili.
Znači, ove godine se družimo još jednom :).

Ali, vratimo se na "Kunderu" (ep). Veliki dio tekstova je ovaj puta nastao samo kao skraćena verzija neke priče ili, kao u slučaju pjesme "Kundera", kao dio neke igre. Razmišljao sam o mogućnosti odluke gdje bi mogao, svaki atom koji mene čini upravo ovakvim kakav jesam, nastaviti svoje postojanje nakon moje smrti. Par dana sam radio na popisu, uključio sam i ostale članove svoje obitelji pa su i oni počeli stvarati liste putovanja svojih atoma. Uglavnom, malo po malo, stvorili smo svojevrsnu igru. Igru koja zapravo postaje neka vrsta oporuke. Sigurno je da će svaki naš atom i nakon našeg postojanja nastaviti svoje putovanje kroz razne oblike, od prašine pa do nečije moždane stanice, pa zašto mi ne bismo još za života samom svojom željom već utjecali na to?
U vrijeme dok smo doma mozgali i smišljali sve zamršenije i luđe nove uloge naših atoma, završavao sam čitati "Besmrtnost", Milana Kundere. Nakon takve knjige, čovjek mora zastati i zapitati se kako dalje... I što je još gore, zašto dalje? Naravno, mislim na pisanje, a ne život. (Makar je to kod nekih nerazdvojivo.) Kundera je napisao sve što treba napisati. Ne ostavlja prostora iza sebe. Nakon zatvaranja njegove knjige ostaje samo vakuum. Unutar korica je čitav svemir. Naravno da sam poželio biti dijelom te njegove sile. Nažalost, takav pisac, a takvih ima puno :), izazove kod mene stanje gdje se pitam što ja uopće radim u životu? Osjećam se kako nisam sposoban biti ni štitonoša takvim veličinama kod kojih riječi cure i upisuju se kao da su dijelovi jedine moguće spajalice ili šifre, a svi mi ostali samo nabadamo slova u mraku. Takvo stanje obično potraje par dana, a onda dođe faza gdje sam sretan što mogu težiti nečem tako velikom i dalekom i što mi je to zapravo nemoguće dosegnuti za ovoga života.

Dakle, postoji oporuka, postoji priča nabrajalica i postoje majstori koji svojom tintom zapisuju šifre vremena i prostora. Pjesma "Kundera" je samo soundtrack toga.

I sljedeća pjesma "Fasum aga" ima sličnu sudbinu. Isto je prvo nastala priča, (koju sam čak htio i oslikati) o čovjeku koji zna što se događa i što će se dogoditi i to više ne može podnijeti pa zamoli ljude i prijatelje da mu naprave dimnjak do neba pa ga spuste u njega. Ostatak svog života provodi unutar te tamne zidane cijevi i jedino što vidi je krug neba visoko gore, iznad sebe. U priči sam opisao njegova razmišljanja i ostatak njegovog života u dimnjaku. Pjesma je na neki način isto soundtrack te priče. Naravno, ako priča jedog dana bude objavljena, veza će biti jasnija, ali i ako to ne bude tako, pjesma ima svoj vlastiti život, sama za sebe.

Znači, za razliku od prijašnjih tekstova, sada gotovo svi tekstovi imaju svoje druge oblike i prirodan su nastavak ranije nastalih stvari. Neki kao nastavak priče, kao neki potreban opis ranije nastale slike, a neki (pjesma "Dajem vuka") kao podrška iskrenoj istospolnoj ljubavi mojih prijatelja... Sve to, većini slušatelja i publike uopće nije bitno, kao ni činjenica da je album sviran uživo, da smo svi svirali istovremeno, gledali i "vukli" jedan drugoga, da su slike za omot nastale nakon što je snijeg došao niotkuda i zatekao nas i prirodu potpuno nespremne, da smo bili u predivnoj izolaciji, da smo ozvučili kuću, njene drvene stepenice i grede i još stotinu takvih stvari i događaja...

Pitali su me neki poznanici: "Ok, ali hoće li se zbog svega toga što si nam rekao, prodati barem pet cd-a više?"
Odgovorio sam: "Mislim da ne."
"Onda sve to što si nam ispričao uopće nije bitno."

I vjerojatno imaju pravo :).


Urban

JUBILARNI RIJEČKI HAIKU SUSRET

budan

POZIVNICA: Jubilarni riječki haiku susret



Društvo haiku pjesnika-Rijeka

Hrvatsko književno društvo







Čast nam je pozvati Vas na

13. jubilarni međunarodni susret riječkih haiku pjesnika.







U sklopu susreta biti će

predstavljena nova haiku zbirka „Galebovim preletom“ Jadrana Zalokara.





Susret će se održati 16. svibnja

2012. godine u Vjećnici Grada Rijeke s početkom u 17 sati.







Dobrodošli!

sam sam

cnjotfihterbook

ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam
ja bio sam sam

Umjetnička bravarija kod kuće

njofra1928

Ovo su neka umjetnička djela na i u mojoj kući, mojih ruku djelo...

Kvaka - skoro pa autoportret - kovano i patinirano željezo


Moja ograda - ručno kovana željezna vrata, pocinčana, patinirana sa 7 boja


Ograda iz drugog kuta


Svjetiljka


Svjetiljka - krupni plan


Noge stola

Ljerka

sunshineorange

Daj mi paranoje
Psihodelija ne ruši ekstazu
Nisam na paranoji
Ja jesam droga
Tvoja kosa u tisuće vlasi
Vidljivih pojedinačno
O ljepoto drvenih usta
Zadimljena istino
Voli me dok bježim od tebe
Uhvati me, divlja djevojko
Voli me kao djevojčicu
Vještaca
Isusa Krista, Feniksa
Vrišti moje ime kao što vrištim tvoje
Sveto ime je tvoje
Budi volja tvoja
Shri Ljerka, Jai shri Ljerka
Tvoja kiša
Krošnje postaju žive
Postaješ stvarna
Postaješ ja
Duga je kosa tvoja
Kako na meni, tako i na zemlji
Otpusti svoju haljinu
kako otpuštaš i uzdahe svoje
Nemoj postati sablast
Ostani divna
Tko to svira psihodeliju
Na tebi je da ljubiš sitar
Na tebi je da postaneš ljubav
Udari me po prsima
Srce više ne lupa
Transverzale
Umirem u strahovima
Tko to gleda psiholediju
Vikali smo psihodelija
Kao da nije ništa
Kao da je ruglo, tama
Kao djeca isod krošnji
Pitali smo psihodeliju
I pitali smo drogu
Za ljubav
Za život
Ljerka.

Dita Liron "PRIJELAZI"

borut

Proslog mjeseca je u Tel Avivu otvorena izlozba "Prijelazi" Dite Liron.



Nismo mogli ici, ali se je Dita potrudila da katalog dodje do nas. Uzeo sam ga i, ne ispustajuci ga do kraja iz ruku, upio svaku stranicu, svaki potez cetke i svaku napisanu rijec. Ne zbog luksuzne i s dobrim ukusom odabrane opreme 104 stranica tog izdanja,



nego zbog otvorenosti kojom Dita pise svoj zivot, prijelaze iz jedne umjetnicke faze u drugu koji su uvjetovani promjenama u njenom i zivotu njene obitelje; a sve to nezadrzivo izlazi iz ulja slozenih na platnima do te mjere da gledatelj stice utisak kako pred sobom ima potpuno, visedimenzionalno autobiografsko djelo,



cime i onima koji je poznaju sa ranijih nastupa i onima koji su vec imali prilike izmijeniti s njom po koju rijec o zivotu, radu, umjetnosti, putovanjima, razonodi ... daje pravu kazati kako je poznaju "od rodjenja".

Moj izbor je rad iz serije "Na marginama" koja je nastala iz Ditinih asocijacija na skolske dane, kada je rjesavajuci zadatke trebala ostavljati profesorima prostor za primjedbe, a danas, u njenim zrelim umjetnickim danima cini prostor za jos jedan realisticni prikaz kojim otvara vrlo ozbiljan dijalog sa samim djelom,



a meni kao promatracu sa strane ukazuje da izlaz iz konflikta u koji nas je umjetnica uvela svojim nemirom izrazenim bojom treba traziti i negdje drugdje, u nekim drugim prostorima, oku nevidljivim.

Za kraj film sa izlozbe: